Sinoć je dostojanstvenim skupom na Lovćenu simbolično obilježena i trogodišnjica belvederskih događaja. Prije tri godine, izvedena je desantno-dostavljačka helikopterska akcija kojom je izvršena nasilna intronizacija Joanikija Mićovića.
Potez koji bi, u najmanju ruku, priličio nekakvom diktatoru koji je faktički srastao sa polugama vlasti, do te mjere da je njihovo gubljenje iz njegove vizure strašnije od najstrašnijeg horora, moglo bi se reći ravno smrti. Takvo nešto zasigurno ne priliči crkvenim velikodostojnicima koji bi, valjda, trebali propagirati mir, nasuprot podsticanju sukoba.
No, religija je, kao što znamo, sredstvo najagresivnije manipulacije i ubojito oružje u rukama paravjerskih moćnika u mantijama, koji su decenijama ključni eksponenti imperijalističkih ideja.
60Tog 5. septembra 2021. skupina koja sebe naziva braćom u Hristu još jednom je potvrdila da je zapravo paradigma antihrišćanskog ponašanja. Jer, teško je povjerovati da crkveni kanoni, šta god u njima pisalo, pancirna ustoličenja koja nemaju ni obrise nekakvog svečanog, a još manje svetog obreda, priznaju kao legitiman čin.
Još je teže povjerovati da religijske dogme, osim kada su zloupotrijebljene u kuhinji SPC, takvom kvazihrišćanskom činu daju primat u odnosu na živote više hiljada mirnih demonstranata, koji ne pristaju na paravjersku i političku samovolju.
Međutim, SPC je politička struktura, stožer tridesetoavgustovske vladajuće garniture, bez obzira na formate i rotacionu kombinatoriku. Srpska crkva diktira politička pravila, uz sve agresivnije nametanje društvenih, srednjovjekovnih obrazaca ponašanja.
Tri godine kasnije, gotovo ništa se nije promijenilo, osim smjene marioneta na vlasti, jednako vjernih crkvenoj mašineriji koja je svojim omladincima obezbijedila političku ulaznicu, koja ih je potom dovela do faktički meteorskog uspona i najviših državnih funkcija.
Ni dan danas sa sigurnošću ne znamo o čemu se govorilo u čuvenoj var sobi, niti ko je rukovodio policijskim operacijama, izdavao naređenja o izmjenama u komandnom lancu i protivzakonitom angažovanju vojske i koordinisao postupcima koji su za posljedicu imali brutalnu i do tada nezabilježenu zloupotrebu policijskih ovlašćenja.
Doduše, vrijeme i dešavanja za nama pomogla su nam da posložimo brojne djelove ove mračne slagalice. Najveći dio posla, svakako, odradili su i rade i dalje istraživački novinari i novinarke medija prepoznatih po kritičkoj orijentaciji i borbi za istinu, koju vlast na sve načine pokušava da zataška. Otuda i glasan muk nadležnih organa. Otuda bezbroj pitanja na koja, očito, nećemo dobiti odgovore, sve dok su porobljene institucije pod oslobodilačkom komandom.
Tužna ironija je da su te noći i toga jutra o sudbini Crnogoraca i Crnogorki okupljenih na barikadama odlučivali mnogi koji o našim sudbinama, nažalost, odlučuju i danas. Nijesu svi prošli kao Dritan i Zdravko, kojima beogradska centrala po izvršenim zadacima nije pružila ruku spasa.
Zdravkovi omiljeni ministri su, za razliku od njega, politički napredovali dobivši, kako sami vjeruju, glavne role u najzahtjevnijem komadu velikosrpskog serijala. Takve jeftine dječačke zablude kad tad će stići na naplatu, jer ni njih kao ni njihove prethodnike crkveno-državni komandni aparat na čelu s velikim vođom neće nagraditi kartom za spas od političkog potonuća. Kad odsluže svoje, postaće nevažne i beskorisne političke figure. Svim slugama gospodar je namijenio istu sudbinu.
Ono što nikako ne smijemo zaboraviti jeste činjenica da su sadašnji čelnici države, dakle predsjednik i premijer, između ostalih, bili dio ekipe kojoj su zakletva crkvi i sopstveni politički položaj bili važniji od života građanki i građana Cetinja i cijele Crne Gore. Bila im je preča bezbjedna dostava Joanikija i Porfirija, radi formalne realizacije sramotnog ustoličenja. Nezaobilazne karike bili su i izaslanici BIA, aktuelni predsjednik Skupštine Dalaj Lama Mandić i njegov saborac Milan Knežević.
Za velikodostojnike ćebad, panciri, helikopter i zaštita specijalaca, a za građanke i građane koji su štitili i koristili Ustavom sagarantovane slobode i građanska prava, gušenje u dimu suzavaca, biber sprejevi i ostala policijska hemija. Demonstracija moći, zloupotreba sile i sredstava prinude.
Tako je oslobođena policija razbijala mirne demonstracije i obračunavala se sa golorukim građankama i građanima. Nadležne organe šema ne zanima, niti su se bavili istragom i procesuiranjem odgovornih, od vrha do dna komandnog lanca. Naprotiv. Tadašnju ministarku odbrane Oliveru Injac zapala je pozicija gradonačelnice Podgorice. Neslavna epizoda upravljanja Glavnim gradom koja će uskoro biti okončana.
Nijesu se bavili ni oslobodiocem Javnog servisa, koji je toga jutra podmetnuo lažnu vijest da je pucano na policiju, ne mareći za posljedice koje širenje panike može izazvati u uzavreloj atmosferi.
Iako nalogodavci i egzekutori dostavljačku intronizaciju smatraju istorijskim uspjehom, istina je drugačija. Te belvederske noći i toga belvederskog jutra pobijedila je stamena, pristojna, nesalomiva Crna Gora.
Pobijedili su Belvederci i Belvederke, heroji i heroine novovremene crnogorske istorije. Njihova imena biće ispisana zlatnim slovima. Stajali su hrabro i ponosno, stvarajući neprobojni štit, čvršći od svih specijalskih pancira. Nije im bilo hladno, nijesu ih plašili ni gumeni meci, ni gutanje suzavaca.
Nije im bilo važno ko u kojeg Boga vjeruje, jesu li vjernici, ateisti, agnostici... Bili su okupljeni oko istog cilja – odbrane Crne Gore kao domovine i zajedničke kuće svih nas. Znali su da različitosti spajaju. Povezala ih je nepresušna želja za borbom protiv asimilatorskih i velikodržavnih nakana.
Baš kao što je Belveder 1936. bio simbol težnje za postizanjem ravnopravnosti i jednakosti, tako je i 2021. opstao kao simbol odbrane građanske Crne Gore. Belveder je vječna, neugasla iskra slobode, poziv na okup, podsjetnik na nasušno potrebno jedinstvo, svijetla tačka i pravac koji moramo slijediti, budni i svjesni da je slobodarski duh srž očuvanja crnogorskog identiteta.
Belveder nas opominje da moramo dići glas protiv divljajućeg nacionalizma, fašizacije i desekularizacije društva.
Nakon desanta i takozvanog temeljnog ugovora kojim se Abazović ponosi više negoli bilo kakvim odlikovanjem, meta je Lovćen. Nakon Krivokapića i Abazovića, na redu je Mandić, koji je silno namjerio da ispuni treću želju sa vrha crkvenog spiska – postavljanje limene skalamerije, okupacione kapele posred Lovćena. Milojko je tek sporedni klimoglavac.
Prije tri godine Belveder nije ni poklekao, a kamoli pao. Sinoć je poslata jasna poruka – neće pokleknuti ni Lovćen. Zdravo crnogorsko građansko krilo živi, nezavisno od političkih struktura.
Nijesu se oslobodioci zalud ostrvili na Cetinje. Znaju da bi jedino pokoravanjem Cetinja i neutralizacijom crnogorskog otpora čija je Cetinje okosnica bila pokorena i Crna Gora. Cetinje nije pokleklo ni pred mnogo moćnijima, pa neće ni pred najezdom ruskosrpskog sveta. Dok je Cetinje čvrsto na nogama, sigurna je i Crna Gora.
A vazda će Cetinje biti katalizator nesalomivog otpora, prijestonica iz koje se, kako joj i priliči, šalju slobodarske poruke i poziva na zajedništvo, u inat jednoumlju.
Pala je Zdravkova, a zatim i Dritanova Vlada. Pašće i Spajićeva. Nijedna vlast ne traje dovijeka. Cijena beščašća i sluganstva je previsoka. Svi koji su bili spremni da žrtvuju građanke i građane, za račun crkve i njenih interesa, moraće da odgovaraju kad-tad.
Svi koji su zloupotrebom institucija atakovali na državu i njen ustavni poredak i građanski karakter, snosiće odgovornost, po pravu i pravdi.
