Za sve to vrijeme, mijenjale su se partije, bilo je velikih mimoilaženja i mijenjanja tabora, pri čemu je sve do kraja prve decenije ovog vijeka i sam gradonačelnik biran direktno – na izborima.
U nastavku donosimo hronologiju lokalnih izbora u Podgorici od 1990. do danas.
Mugoša vladao 14 godina, rekordi postavljani 1990. i 2014.
Kada je riječ o pomenutom periodu, njegov je dobar dio obilježio Miomir Mugoša – koji je čak 14 godina bio gradonačelnik Podgorice. Riječ je o rekordnom nizu mandata još od kraja četrdesetih godina prošlog vijeka.
Zapravo, Mugoša je na toj poziciji bio od jula 2000. do oktobra 2014. godine, te su mu ‘falila’ još četiri mjeseca kako bi nadmašio i ‘najdugovječnijeg’ gradonačelnika Podgorice Neša Šćepovića, koji je na toj funkciji bio 14 godina i sedam mjeseci, od 1925. do 1940. godine.
Najviše glasova nekoj listi u Podgorici pripalo je 2014. godine, kada je koaliciju “Za evropsku Podgoricu” (DPS-LP-BS-DUA-HGI) podržalo 49.146 građana. Paradoksalno – to nije bilo dovoljno za natpolovičnu većinu mandata.
Sa druge strane, najveći udio u ukupnom broju mandata u gradskom parlamentu iznosio je čak 75 odsto. Rekord koji vjerovatno nikad neće biti nadmašen postavio je Savez komunista Crne Gore na prvim gradskim izborima od održavanja višestranačja.
U pet navrata, izbori su održavani u redovnom četvorogodišnjem terminu – a predstojeći će biti šesti koji dolaze nakon što je lokalna vlast odradila pun mandat.
Početak višestranačja
Prvi neposredni lokalni izbori u tadašnjem Titogradu održani su u decembru 1990. godine. Cenzus su prešle četiri partije, pri čemu je najveći broj glasova osvojio Savez komunista Crne Gore, koji će godinu kasnije biti preimenovan u Demokratsku partiju socijalista.
U Titogradskom lokalnom parlamentu tada je sjedio 91 odbornik, od čega je SKCG osvojio 68 mjesta. Savezu reformskih snaga pripalo je 11 mjesta, Narodnoj stranci osam, a koaliciji Stranke demokratske akcije i Demokratskog saveza u Crnoj Gori četiri mandata.
Razdoblje po preimenovanju
U martu 1992. godine, nakon održanog referenduma, dotadašnjem Titogradu vraćeno je ime Podgorica, a krajem te godine održani su novi gradski izbori. Preimenovan je i SKCG u DPS, koji je osvojio većinu glasova – preciznije 31.354.
Drugi po snazi bio je Liberalni savez Crne Gore (8.516), a treća Narodna stranka (7.101). Cenzus je uspjela tada da pređe i Srpska radikalna stranka, uz osvojenih 4.778 glasova.
Naredni izbori za odbornike u lokalnom parlamentu održani su 1996. godine. Opet je većinu osvojila DPS, koju je podržalo 41.562 birača. Druga po snazi bila je koalicija Narodna sloga (LSCG-NS), uz 21.692 glasa. Sve ostale liste osvojile su manje od tri hiljade glasova.
Prekompozicija nakon raskola u DPS-u
Rascjep unutar DPS-a, koji se dogodio 1997. godine, doveo je do održavanja vanrednih parlamentarnih izbora 1998. godine, a zajedno sa njima zakazani su i lokalni.
Kada je o Podgorici riječ, tri liste prešle su cenzus. Koalicija “Da živimo bolje” (DPS-SDP-NS) osvojila je 40.373 glasa, Socijalistička narodna partija 35.108, a LSCG 6.483. Niko u lokalnom parlamentu nije imao većinu – “Da živimo bolje” predstavljalo je 27 odbornika, SNP 23, a LSCG četiri.
Takvo stanje nije potrajalo, pa su građani Podgorice 2000. godine – treći put u pet godina – ponovo birali gradsku vlast. Prije toga, u Podgorici je uspostavljena prinudna vlast, sa tri povjerenika – Miomirom Mugošom (DPS), Dragišom Burzanom (SDP) i Draganom Šoćem (NS).
Najzad, na izborima u ljeto 2000. godine, koalicija “Da živimo bolje” osvojila je 44.121 glas, koalicija “Jugoslavija” (SNP-JUL-SNS-SRS) 34.585, a LSCG 6.740 glasova. Ti su rezultati govorili kako je većina uspostavljena, s obzirom na to da je lista “Da živimo bolje” imala 28 mandata. “Jugoslaviji” su pripala 22, a LSCG, kao i prethodnog puta, četiri.
Nije ni taj saziv gradskog parlamenta ‘odradio’ pun mandat – mimoilaženja na državnom nivou reflektovala su se i na lokalni, pa su novi izbori uslijedili već 2002. godine. U međuvremenu je Narodna stranka iz vladajuće koalicije sa DPS i SDP ‘preselila’ u ideološki bliži savez sa SNP i SNS. Raskol unutar SNP-a, sa druge strane, rezultirao je pojavljivanjem još jedne koalicije, okupljene oko tadašnje partije Momira Bulatovića – Narodne socijalističke stranke.
Konačno – pun mandat
Sve je to rezultiralo činjenicom da su DPS i SDP 2002. izgubili vlast u nekoliko opština, ali ne i u Podgorici. U glavnom gradu presudio je – jedan mandat. Naime, koalicija “Za evropsku Podgoricu” (DPS-SDP) osvojila je 27 odborničkih mjesta, a lista “Zajedno za promjene” (SNP-SNS-NS) 20. U gradski parlament još su ušli LSCG sa tri mandata, te “Patriotska koalicija za Jugoslaviju” (NSS-JUL-SRS) dva.
Bila je to prva gradska vlast od 1996. godine koja je uspjela da izgura čitav mandat, tako da su naredni lokalni izbori u Podgorici održani po osamostaljenju Crne Gore, u septembru 2006. godine. Pobijedila je koalicija “Za evropsku Podgoricu” (DPS-SDP), kojoj je pripalo 29 mandata, uz 45.042 glasa. Cenzus su još prešli Pokret za promjene (11), Srpska lista (8) i koalicija SNP-NS-DSS (7).
Mimoilaženja među dugogodišnjim partnerima
Iako se može reći da je i taj saziv lokalnog parlamenta potrajao četiri godine, na vidjelo su tada počela da izlaze mimoilaženja između podgoričkog DPS-a i SDP-a, pa na izborima 2010. godine, nakon duže od decenije, te dvije stranke nijesu nastupile u koaliciji.
DPS je tada izgubio većinu, pošto je koalicija “Za evropsku Podgoricu”, u kojoj su još bili Liberalna partija i Bošnjačka stranka, osvojila 43.372 glasa, odnosno 28 od ukupno 57 mandata. Koaliciji “Bolja Podgorica” (SNP-NSD-PZP) pripalo je 38.279 glasova i 24 mandata, dok je za SDP glasalo 8.758 birača, pa su stekli pet mandata.
Uslijedilo je na kraju novo partnerstvo DPS-a i SDP-a, ali samo na kratko. Do kraja godine, njihove su relacije bile ozbiljno narušene, da bi 2011. u gradskom parlamentu novi mandat gradonačelniku Miomiru Mugoši bio povjeren zahvaljujući glasu odbornika – Nove srpske demokratije.
I tako koncipirana vlast nekako je izdržala do 2014. godine, kada je koalicija “Za evropsku Podgoricu” (DPS-LP-BS-DUA-HGI) osvojila rekordnih 49.146 glasova, ali joj to nije bilo dovoljno za većinu. Osvojili su 29 od 59 odborničih mjesta. Demokratskom frontu pripala su 30.002 glasa, odnosno 17 mandata, a SNP je podržalo 14.776 birača (osam mandata). Koalicija “Evropsko lice Podgorice” (SDP-Pozitivna) imala je na kraju 9.454 glasa, te pet mandata.
Uprkos tome, nosilac liste “Za evropsku Podgoricu” Slavoljub Stijepović postao je gradonačelnik, nakon što su ga – pored odbornika koalicije kojoj je pripadao – podržali i zastupnici SDP-a.
"Jubilarni",10. ciklus
Građani Podgorice su, 10. put od uspostavljanja višepartizma, gradsku vlast birali i 2018. godine. Prilično su svježa sjećanja na tadašnje izbore, na koje je vladajuća koalicija izašla sa novim nosiocem – umjesto Slavoljuba Stijepovića, bio je to Ivan Vuković.
On je predvodio koaliciju “Za dobro građana Podgorice” (DPS-BS-LP-DUA-CP-Pozitivna), koja je osvojila 48.043 glasa. Za koaliciju “Podgorica za 21. vijek” (Demokrate-URA) glasala su 26.032 birača, dok je koalicija DF-SNP imala 12.291 glas. Socijaldemokratama su pripala 5.122 glasa. Ostale liste bile su ispod cenzusa, sa izuzetkom Albanske alternative, koja je primjenom afirmativne akcije dobila mandat.
Iz takvih rezultata proistekao je saziv gradskog parlamenta u kojem je koalicija “Za dobro građana Podgorice” imala 32 mandata, “Podgorica za 21. vijek” 17, DF-SNP osam, SD tri, a AA jedan.
Ovog puta pred građanima najvjerovatnije devet lista
Kada je riječ o izborima koji su pred nama, a koji će biti održani 23. oktobra, na njima će građani odlučivati između devet lista, pod uslovom da neka od njih ne bude odbijena.
U konkurenciji su sljedeće liste, shodno redosljedu podnošenja: grupa građana "Preokret", pokret "Svi za naš GRAD - dr Ivan Vuković" (DPS, SDP, SD, LP, GI “21.maj”, DUA, BS, Nova ljevica, DRP), pokret "Evropa sad", "Može Podgorica, može Crna Gora" (URA, CIVIS, AA), Partija crnogorskih Muslimana, "Svetosavska srpska lista - Saberimo se za Nemanjin grad", "SNP - Temeljno za Podgoricu", "Aleksa Bečić - Demokrate - Ujedinjena Crna Gora – Demos – Idemo ljudi" i "Za budućnost Podgorice" (NSD, DNP, PZP, PCG, SCG, JKP).
