Žene su i dalje marginalizovane u politici, jer crnogorsko društvo nema kapacitet da vodi smislen dijalog o pitanjima rodne ravnopravnosti, kao i o važnosti inkluzivnog političkog dijaloga.
Problem je izražen do te mjere da, možda svjesno ne, ali faktički da, muškarci teže tome da i u crnogorskoj politici poslove dijele „na muške i ženske“. Zato uvijek biraju segmente gdje počiva moć, a one manje izazovne i kompleksne rado bi prepustili ženama.
Sa ocjenom da žene ne mogu da dođu do punog i adekvatnog izražaja na političkoj sceni saglasne su sagovornice Portala Analitika - potpredsjednica Skupštine Crne Gore Branka Bošnjak, poslanica i članica predsjedništva SDP-a Draginja Vuksanović-Stanković i predsjednica Odbora za rodnu ravnopravnost u Skupštini CG i poslanica GP URA Božena Jelušić.
Prema riječima Bošnjak, ambijent u kojem djeluju političarke nije dobar niti stimulativan. Bilo kom dijelu političkog spektra da pripadaju, političarke su često, kaže ona, meta najprizemnijih uvreda i mizoginih napada, posebno na društvenim mrežama i u komentarima u prilogu određenog teksta.
„To, sigurna sam, neće obeshrabriti one žene koje su već u politici da odustanu, možda će čak izazvati inat da još jače stanu iza svojih stavova. Ali, zasigurno hoće nove koje tek treba da uđu u političku arenu, što nije dobro jer nam treba više žena u politici – smatra ona.
ČELNE FUNKCIJE
Na predsjedničkoj poziciji u državi nikad nije bila žena, premijerske odluke uvijek je donosio muškarac, dok je na mjestu predsjednice Skupštine Crne Gore, na samo godinu, 2001. bila Vesna Perović iz Liberalnog saveza. Tek u ovom, 27. sazivu, za potpredsjednicu parlamenta birana je žena - Branka Bošnjak.
Sve ono što se za muškarce podrazumijeva, žene se za to moraju izboriti
Na njenu inicijativu izmijenjenim Poslovnikom odlučeno je da jedno potpredsjedničko mjesto u parlamentu mora biti rezervisano za manje zastupljen pol.
„Ponosna sam i na formiranje Ženskog kluba, čime smo stvorile pretpostavke za jaču, vidljiviju i efikasniju borbu za veće učešće žena u političkom životu, a i u ostalim sferama društva. Ovaj sastav Skupštine, a samim tim i Ženskog kluba, ima politički zrele žene, sa stavom koje su na visokim položajima u svojim partijama“, kaže Bošnjak.
Ističe da je ključ veće učešće žena u partijama, što će se onda zasigurno reflektovati na parlament i druge sfere.
„Pošto je u najavi ne samo Zakon o Skupštini, već i Zakon o Vladi, smatram da i tamo treba uvesti kvote, jer određen broj ministarskih mjesta moraju pokrivati žene“, smatra ona.
Sa njom je saglasna i Vuksanović-Stanković. Apostrofira da je u zakonodavnom domu posebno problematično to što nema dovoljno poslanica, kao ni žena na vodećim političkim funkcijama.
„U Vladi su žene prisutnije, ali one ne pokazuju sposobnost da mogu da obavljaju odgovorno tako važne funkcije, već pokazuju neprofesionalizam. Ali, to ne znači da u Crnoj Gori nema sposobnih žena i da ih ne treba biti više na funkcijama odlučivanja”, smatra Vuksanović-Stanković.
MOĆ U RUKAMA MUŠKARACA
Slaba zastupljenost u organima upravljanja na lokalnom nivou pokazuje da, iako žene čine 51 odsto populacije u Crnoj Gori, ne mogu ravnopravno da učestvuju u donošenju odluka.
Od 24 opštine u Crnoj Gori, funkciju predsjednice obavljaju samo dvije žene i to Zorica Kovačević u Danilovgradu i Anela Čekić u Gusinju.
Uz učešće žena u pregovorima oko rješavanja političke krize brže i lakše došlo bi se do kompromisa
Politika, kaže Bošnjak, donosi moć, a muškarci smatraju da im, po prirodi, pripada moć i odlučivanje.
Naglašava da cilj treba da bude da polna struktura stanovništva odražava polnu strukturu predstavničkih tijela koje donose odluke, jer bi tek tada te odluke bile legitimnije i, smatra ona, bolje za građane.
Neopozivo udaljavanje od ideje i prakse rodne ravnopravnosti, prema riječima Božene Jelušić, vodi svako društvo u kome se kao glavne teme nameću pitanje nacije, religije, države, a potom istorije i njene revizije.
Sve ono što se za muškarce podrazumijeva, žene se za to moraju izboriti
Sve su ovo, ističe ona, iz vrlo jasnih i vidljivih razloga, takozvani muški konstrukti, izvedeni iz patrijarhata kao oblika sistemske nepravde prema ženama i svođenja žene na stereotipne i okamenjene rodne uloge.
„Po definiciji, patrijarhat nije dovoljno inkluzivan, ni rodno ni na druge načine, a tradicija u koju se ovakva društva uporno zaklinju krije u sebi brojne oblike nasilja i ponižavajuće heteronormativnosti. Izrazita polarizacija crnogorskog društva uslovljava nadalje da ono ne može da iskorači iz patrijarhalnih rovova“, ističe Jelušić.
Poseban je problem, smatra ona, što to u konačnici prihvataju i same žene, koje do paroksizma brane upravo one konstrukte koji ih obespravljuju.
NEPOŽELJNE I KAO LIDERKE STRANAKA
Snežana Jonica, koja je predsjednica Socijalista Crne Gore, jedna je od pet žena koje su uspjele da se nađu na čelnoj poziciji neke stranke. Od uvođenja višepartijskog sistema predsjednice političkih stranki bile su još Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Azra Jasavić (Pozitivna), Marija Vučinović (Hrvatska građanska inicijativa, pa Hrvatska reformska stranka) i Milica Pejanović-Đurišić (Demokratska partija socijalista).
Rješenje je u nametanju obavezne kvote u upravljačkim organima partije kroz Zakon o političkim partijama
„Smatram da su političke stranke bastioni u kojima se suštinski njeguje rodna NEravnopravnost. Da nije kvota, sigurna sam da bi žena bilo mnogo manje i da bi u političkoj surovosti kojoj svjedočimo njima ostalo samo da se povuku“, kaže Jelušić.
Uz to, kako dodaje, u našim političkim prilikama, najvažnije odluke se najčešće donose u neformalnim muškim krugovima, u kojima su žene po pravilu nepoželjne.
Prema riječima Bošnjak, dobitna kombinacija u političkim strankama, bila bi da muškarci preuzmu aktivnu ulogu u promovisanju rodne ravnopravnosti, umjesto deklarativnog pristupa tom problemu..
Napominje i da muškaraca gotovo da nema nigdje kad se priča ne samo o položaju žena u politici, nego i o alimentacionom fondu, o nasilju nad ženama.
„Ali, zato u Odboru za bezbjednost i odbranu, nijedna žena, sve su muškarci, jer tu vide moć. Njihova zalaganja za veće učešće žena u političkom životu, nažalost, uglavnom su neiskrena. Čast zaista rijetkim pojedincima“, ističe Bošnjak.
Rješenje vidi u nametanju obavezne kvote u upravljačkim organima partije kroz Zakon o političkim partijama jer se, naglašava, ne smije dozvoliti da žene budu samo „ikebane“, dekor, već i da se pitaju.
„Dosta zavisi i od žena, koje treba da se izbore i da se nametnu. Nažalost, moramo biti svjesne da sve ono što se za muškarce podrazumijeva, mi se za to moramo izboriti. Sjetite se kroz istoriju - od prava na rad, školovanja do prava glasa. Moraćemo tako i za veće učešće na mjestima odlučivanja”, kaže Bošnjak.
Vuksanović-Stanković, sa druge strane, ističe da je SDP jedina partija koja je svojim primjerom pokazala kako se u pravom smislu tretira žena u politici i pokazala volju za afirmacijom rodne ravnopravnosti.
„Bila sam prva kandidatkinja za predsjednicu Crne Gore u istoriji, a nisam bila lider partije. Zatim, godinu sam bila i predsjednica SDP-a. Tada smo u jednom momentu, pored mene, imali i ženu na čelu Foruma mladih, Aminu Cikotić koja je danas i potpredsjednica na nivou Evropskih socijalista“, ističe Vuksanović.
Vjeruj da su, kao žene SDP-a, s obzirom na to da su manja partija, zaista prepoznate na političkoj sceni.
ALBANSKA FEMINISTIČKA REVOLUCIJA
Kao pozitivne primjere gdje su žene na vrhu piramide odlučivanja sagovornice navode Srbiju i premijerku Anu Brnabić, te Kosovo i predsjednicu Vjosu Osmani.
Treba se, kaže Jelušić, ugledati na društva u kojima je normalno da žena bude premijerka i u kojima je prirodno da žene budu na čelu partija.
Prema njenim riječima, kad god opada broj žena, društvo trpi u dijelu sva tri kapitala: ljudskog, ekonomskog i socijalnog.
„U novoj vladi Albanije ima 12 žena, dakle većina ih je. To su mahom mlade žene, pa se govori o svojevrsnoj albanskoj „feminističkoj revoluciji“. Na Kosovu je šest žena imenovano na ministarske pozicije, a ljudi su otvoreno govorili da hoće žene na najvišim pozicijama jer su manje sklone korupciji i nepotizmu“, kaže Jelušić.
Napominje i da je Odbor za rodnu ravnopravnost imao onlajn satanak sa parlamentarkama iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, kojih je u tamošnjem parlamentu 50 odsto.
BRŽE I LAKŠE DO KOMPROMISA
Blokada crnogorskog parlamenta nije novina na političkoj sceni. Ta praksa je i ranije postojala ali, kako poručuje Bošnjak, nije dobra poruka činjenica da u pregovorima vladajuće većine, koji bi trebalo da daju rješenje za izlazak iz parlamentarne krize i njihovim sastancima sa opozicijom - prisustvuju samo muškarci.
Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja koja nema rodne studije
„Brže bi se došlo do rješenja da imamo zastupljeno više žena u pregovaračkim timovima, jer glas žene je nerijetko glas kompromisa, a samim tim i glas rešenja. Ali, nažalost, predsjednici parlamentarnih partija su muškarci i predsjednici klubova poslanika su muškarci, a oni su po hijerarhiji su zaduženi za pregovaranje u ime partija“, kaže Bošnjak.
Bošnjak i Vuksanović-Stanković smatraju da bi se uz učešće žena u pregovorima oko rješavanja političke krize brže i lakše došlo do kompromisa. Kako navode, žene imaju manje izražen ego i manje su sujetne, što je česta prepreka u pregovaranju.
EDUKACIJA, HRABROST I ODLUČNOST
Da bi se izborili za veću za veću zastupljenost žena u političkom životu Crne Gore, ali i u ostalim sferama našeg društva potrebna je, smatra Jelušić, edukacija i to od početka do kraja školovanja, ali i u svim insitucijama.
„Inače, Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja koja nema rodne studije. Nije se odmaklo ni sa idejom o Muzeju žena kao važne istraživačke stanice“, kaže ona.
Ističe da parlament mora biti do kraja rodno osjetljiv, baš kao što to mora biti Vlada i njen Zakon o budžetu.
Žena se, ističe Vuksanović-Stanković, ne smije ni tretirati kao broj na političkoj sceni, ali i same žene moraju da pokažu interesovanje za politiku, da se nametnu profesionalnim i moralnim osobinama, hrabrošću i odlučnošću.
„Naravno da jedna žena među toliko muškaraca slabije dolazi do izražaja. Ali, iz ličnog iskustva želim da ukažem na činjenicu da je moja velika ljubav prema Crnoj Gori i ideološka opredijeljenost za program SDP učinila moju borbu i energičnost prepoznatljivima kako unutar partije, tako i na političkoj sceni“, kaže Vuksanović-Stanković.
Takvim djelovanjem, kako napominje, predstavila se građanima i dokazala da je sposobna da se bavi politikom, da to radi iskreno, iz srca i samo u interesu Crne Gore i svog naroda.
„Vjerujem da takvih još ima u Crnoj Gori, i da mogu dati doprinos ne samo politici, već i na drugim poljima za boljitak naše zemlje i njenih građana“, zaključuje Vuksanović-Stanković.
