Ko je u godini na izmaku pratio dešavanja u crnogorskoj politici, teško je da je sebi mogao priuštiti momente predaha.
Dva izborna ciklusa na državnom nivou, kraj jedne i početak druge vlasti, spletke, propast i obnova pregovora o formiranju vlasti, povlačenja i ostavke, a iznad svega – mnogo populizma… Sve su to momenti koji su obilježili političku 2023. godinu.
Od januara do decembra prešli smo put od spašavanja stare i klimave većine kroz očajnički pokušaj da Miodrag Lekić bude premijer, do uspostavljanja nove, sasvim stabilne vlasti. Milojko Spajić kandidovao se za predsjednika, a postao premijer.
Partija koja je prvi put učestvovala na parlamentarnim izborima osvojila je najveći broj glasova, dok je istodobno došlo do razdora između njena dva čelna čovjeka.
Formiranje nove vlasti neodoljivo je podsjećalo na praćenje kakvog napetog posljednjeg kola fudbalskog šampionata na Livescore-u. Jedni bi čas ispadali pa se vraćali u igru, drugi se ljutili pa se mirili, a treći bi se uzalud nadali, da bi se na kraju došlo do kombinacije koja je postojala na samom početku.
Spletkarenja i afera bilo je napretek. Milo Đukanović se povukao sa mjesta predsjednika Demokratske partije socijalista, pri čemu je prethodno poražen na predsjedničkim izborima.
Politička komunikacija nikad nije bila na nižem nivou. Nešto što bi se moglo opisati kao estradizacija javnog nastupa – nastavljeno je i tokom 2023. Bilo je uvreda, govora mržnje, a naročito mizoginije – koja, iako to možda mnogi ne žele da vide, postaje sve ozbiljniji problem, ne samo kada je u pitanju crnogorska politika, već i društvo u cjelini.
Godinu kraju privodimo kraju sa popisivačima u domovima – i premda bi makar taj proces u nekim drugim sredinama i okolnostima pripadao rubrici ‘društvo’, kod nas je dio političkih igara.
U nastavku pogledajte koji su ključni događaji obilježili 2023. godinu u crnogorskoj politici.
Propast Lekićevog pokušaja i razočaranje u Briselu
Godina je počela završnim pokušajima Miodraga Lekića da formira 44. Vladu, ali je već prvih januarskih dana sam izjavio kako od toga neće biti ništa. Dio javnosti tih je dana negodovao – što zbog snimaka ranijeg polaganja računa čelnika više crnogorskih opština u srpskom parlamentu, što zbog prisustva dvojice ministara iz Vlade Dritana Abazovića obilježavanju neustavnog Dana Republike Srpske.
Dok je Andrija Mandić poručivao kako URA i SNP pokazuju kako ne žele novu Vladu, a tadašnja većina kako neće skraćivati mandat Skupštini, Crna Gora je uveliko bila u institucionalnoj krizi.
Iz Evropske unije beznadežno su slali ka Podgorici upozoravajuće poruke, Crna Gora je iz njihove perspektive postala “rak rana”.
Usred svega toga, tadašnja predsjednica Skupštine Danijela Đurović raspisala je predsjedničke izbore za 19. mart.
Spajićevo ‘petljanje’ i eliminacija uz volšebne mejlove iz Beograda
Početak februara protekao je u partijskim konsultacijama povodom predsjedničkih kandidata, a na kraju su i vlast i opozicija odustali od zajedničke podrške jednoj ličnosti. Tako su iz opozicije u trku za predsjednika države ušli Milo Đukanović i Draginja Vuksanović, a iz većine Andrija Mandić, Aleksa Bečić i Goran Danilović.
U tu je trku, doduše, ušao i lider pokreta Evropa sad Milojko Spajić, a ta je priča završena skandalom koji je do danas gotovo zaboravljen. Ispostavilo se kako on ima i državljanstvo Srbije, te da ne može biti kandidat. Međutim, u najmanju je ruku bilo čudno na kakav su se volšeban način tokom sjednica DIK-a pojavljivali papiri iz Beograda koji potvrđuju da je Spajić bio tamošnji državljanin.
Sve su to pratila Spajićeva neuvjerljiva opravdanja i ne baš slavni pokušaji da se izvuče iz nimalo lagodne situacije. Takoreći, aktuelni premijer tih se dana prilično zapetljao sa reakcijama, naročito kad se uzme u obzir da su njih demantovala zvanična dokumenta. Brojni političari, pa i oni koji su bili dio ‘avgustovske većine’, osuđivali su Spajića, a iz tadašnjeg DF-a poručivali su mu “kako nijesu oni krivi što je lagao građane”.
Zanimljivo je, međutim, bilo to što gotovo ni u jednom momentu nije potegnuto isto pitanje u slučaju Andrije Mandića, koji je takođe imao državljanstvo susjedne zemlje.
Nakon višesedmične sapunice, Spajić je odustao od kandidature, a iz te partije su kandidovali Jakova Milatovića. Pritom, Milatović se do tada pripremao za preuzimanje funkcije gradonačelnika Podgorice.
Tada odlazeći premijer Dritan Abazović i dalje je očajnički promovisao “Otvoreni Balkan”, koji je nekoliko mjeseci kasnije potpuno propao kao koncept.
Dobra vijest stigla je krajem mjeseca – izabrane su tri sudije Ustavnog suda, što je bio prvi kompromis suprotstavljenih političkih blokova u godini na izmaku. Međutim, sastav suda biće kompletiran čitavih devet mjeseci kasnije.
Đukanović raspustio Skupštinu, pa sa Milatovićem otišao u drugi krug
U sjenci kampanje za predsjedničke, početkom marta održani su lokalni izbori u Tuzima. Kako se to negdje i očekivalo, Albanski forum, predvođen Nikom Đeljošajem, odnio je ubjedljivu pobjedu, uz natpolovičnu većinu.
Sredinom marta, tadašnji je predsjednik Milo Đukanović raspustio Skupštinu, čiji je rad ionako bio paralisan. Sa druge strane, iz većine su neko vrijeme poručivali kako je njegov ukaz nezakonit, pamtimo i kako je ondašnji ministar Filip Adžić tražio da ga Službeni list ne objavljuje, dok je većina tražila od Ustavnog suda da obustavi izvršenje ukaza… No, na kraju smo doznali kako su neustavni, zapravo, bili zakoni koje je na brzinu usvajala Skupština – i to ne kažemo mi, već Ustavni sud.
Istovremeno, Đukanović je time vanredne parlamentarne izbore zakazao za 11. jun.
Nakon gotovo pola godine, najzad su proglašeni rezultati gradskih izbora u Podgorici, pa su tako stvoreni uslovi da bude formirana nova vlast.
Sa mjesta direktora Uprave policije smijenjen je Zoran Brđanin. Ta je odluka, međutim, prema ocjeni Upravnog suda bila nezakonita, no uprkos tome – Vlada Dritana Abazovića nije željela da uvaži presudu. I tako smo krajem godine dobili situaciju kakve do danas nije bilo – Brđanin je poslije pola godine vraćen u fotelju, ali tek pošto je promijenjena vlast.
Tokom kampanje za predsjedničke izbore bilo je nekoliko (ne)očekivanih momenata. U samom finišu, Milo Đukanović i Andrija Mandić organizovali su ‘svoje’ sučeljavanje, očito uvjereni kako će oni ići u drugi krug. Jakov Milatović napadnut je tokom protesta grupe građana uoči njegovog skupa na Cetinju. Prvi put se u trci za predsjednika pojavio i jedan influenser sa društvenih mreža. A tokom same ćutnje, možda i najružniji udarac ispod pojasa – plasiranje snimka telefonskog razgovora Draginje Vuksanović-Stanković.
Na kraju 19. martovskog dana doznali smo rezultate predsjedničkih izbora. U drugi krug otišli su Đukanović i Milatović, pri čemu je rezultat drugog pomenutog kandidata bio iznad očekivanja. Jer, u prvom krugu participirala su još tri predstavnika ‘avgustovske većine’, a Milatović je imao gotovo 10 odsto više glasova u odnosu na najbližeg.
Vrijeme uoči drugog kruga Milatović je iskoristio kako bi dobio podršku svih iz ‘avgustovske većine’. Đukanovićeva DPS i njoj bliske političke snage, sa druge strane, težile su da mobilišu dijasporu, koja je tih dana bila izložena i prijetnjama i uvredama.
Milatovićeva pobjeda kao uvod u vanredne parlamentarne izbore
April je počeo drugim krugom predsjedničkih izbora, u kojem je Jakov Milatović ostvario ubjedljivu pobjedu i postao četvrti šef države od uspostavljanja višestranačja. Premda su se na proslavi njegove pobjede pojavili čelnici svih partija iz većine uspostavljene 2020, te večeri više nije bilo nikakve sumnje – Evropa sad postala je najjača politička snaga na državnom nivou.
Tog je mjeseca Podgorica dobila novu vlast, čiji su konstituenti bili Evropa sad, “Za budućnost Crne Gore”, Demokrate, URA i nekoliko partija sa manjom podrškom birača. Olivera Injac izabrana je za gradonačelnicu, a Jelena Borovinić-Bojović za predsjednicu Skupštine Glavnog grada.
Sa druge strane, pedesetak kilometara dalje, jedna je lokalna vlast istovremeno obezglavljena. Predsjednik Opštine Budva Milo Božović lišen je slobode pod sumnjom da je stvorio kriminalnu organizaciju, a do danas je ostao iza rešetaka. To nije dovelo samo do krize u političkom životu Budve, pa i poziva za vanredne izbore, već i do filmskih scena – pa je Božović tako u zatvoru potpisivao zarade zaposlenima u lokalnoj upravi.
Umjesto harmonije nakon Milatovićeve pobjede, u Evropi sad došlo je do razdora. Milatović je sazivao Predsjedništvo stranke, na kojem je Janko Odović isključen iz pokreta, da bi Spajić ‘odgovorio’ sazivanjem Glavnog odbora… Tek je tih dana, a u susret parlamentarnim izborima, i zvanično na površinu počelo da izlazi ono o čemu se uveliko govorilo sedmicama – razbijanje jedinstva unutar pomenute partije.
Abazovićeva Vlada uveliko je nastavila da vodi svoje ratove – mimo političkih, nastavili su i one sa medijima, koje su do tada već optuživali i da su krivi zbog toga što je vršnjačko nasilje eksponirano kao tema o kojoj se govori.
Tektonske promjene u vrhu opozicije
Iako težimo da priču o političkoj 2023. ‘posložimo’ hronološki, jedan detalj zaslužuje poseban osvrt. U pitanju je proces koji se dešavao od marta do juna, a tokom kojeg je došlo do gotovo tektonskih promjena unutar građanske opozicije.
Najprije, nakon poraza na predsjedničkim izborima, Milo Đukanović napustio je čelnu funkciju u Demokratskoj partiji socijalista. Prije njega su se mnogi ‘stari’ kadrovi DPS-a već uveliko pasivizirali, a Đukanović je stranku prepustio Danijelu Živkoviću, koji od proljeća vrši dužnost predsjednika najjače opozicione partije.
Nakon prvog kruga predsjedničkih izbora, Draginja Vuksanović-Stanković napustila je Socijaldemokratsku partiju, a isto je kasnije uradio i predsjednik te stranke Raško Konjević, koji je ‘preglasan’ prilikom odlučivanja o nastupu na parlamentarnim izborima. SDP kraj godine dočekuje bez formalnog predsjednika.
Najzad, promjena je bilo i u Liberalnoj partiji – na mjesto njenog lidera, umjesto Andrije Popovića, došao je Vatroslav Belan.
Sve u sjenci kampanje, Milatović naslijedio Đukanovića
U maju je obilježena godišnjica rada 43. Vlade. Za 12 mjeseci, uspjeli su nešto što nikome do tada nije pošlo za rukom – da ostanu bez podrške u Skupštini, bez četvoro ministara, pri čemu tokom proljeća više uopšte nije bilo jasno ni ko je uopšte i podržava.
Mjesec je proticao u kampanji za parlamentarne izbore. Formiran je opozicioni blok DPS-SD-DUA-LP, SDP je na kraju riješila da izađe samostalno, a na ‘drugom polu’ najveće iznenađenje bila je koalicija Demokrata i GP URA. Dotadašnji Demokratski front ‘odrekao’ se Pokreta za promjene, a Evropa sad je na svojoj listi grupisala niz ‘manjih’ stranaka i lokalnih pokreta.
Posjetom Berlinu, Milo Đukanović završio je predsjednički mandat, a novi je započeo Jakov Milatović, i to inauguracijom koja nije održana na Cetinju, već u Podgorici.
U Nikšiću su proglasili sveca grada, u Zeti inicirali ‘otpriznavanje’ Kosova, u Podgorici neumorno birali diskutabilna rješenja i u gradsku upravu i u preduzeća čiji je osnivač, u Pljevljima je nova vlast na funkcije predložila gotovo 40 ljudi među kojima nije bilo niti jednog Bošnjaka…
Izborna pobjeda PES-a uprkos aferi Do Kvon
U samo predvorje izbora dogodio se i momenat koji je možda i obilježio čitavu kampanju. Doduše, malo je ko ranije tokom godine i pretpostavljao kako bi hapšenje južnokorejskog ‘kralja kriptovaluta’ Do Kvona moglo imati uticaja na izbore, ali azijski pritvorenik postao je pravi superstar kampanje.
Za to su zaslužni najprije bili Dritan Abazović i njegov ministar Filip Adžić, koji su nekoliko dana uoči izbora lansirali aferu o povezanosti Milojka Spajića i Do Kvona. Gomilali su se navodi, odjednom se pojavilo i čuveno Do Kvonovo pismo, a iz Evrope sad tvrdili su kako Abazović traži tužioca koji je spreman da uhapsi Spajića u finišu kampanje. Doduše, i sam Spajić opet je – baš kao i povodom državljanstva – počeo da ‘proklizava’ sa opravdanjima.
Najzad, niko prije 11. juna nije bio uhapšen, a izborni rezultati nijesu bili iznenađujući – za razliku od rekordno niske izlaznosti.
Spajićev je PES osvojio najviše glasova, a on je iste noći, uz DPS, ‘otpisao’ i URU kada je u pitanju moguća postizborna saradnja. I premda ostaje utisak kako je u međuvremenu Spajić uspostavio sasvim korektne odnose sa DPS-om i partijama slične profilacije, sa Abazovićem i njegovom partijom odnos je ostao krajnje zategnut.
Koalicija “Zajedno” ostvarila je sasvim solidan rezultat. Isto se moglo reći i za ZBCG, te koaliciju Demokrata i URA. Jer, ne treba zaboraviti kako su te dvije liste u međuvremenu – iako su i oni suštinski pripadali ‘avgustovskoj većini’ – u borbi za njima tradicionalno naklonjeno biračko tijelo ipak dobile jake konkurente u PES-u.
Odličan rezultat ostvarila je Bošnjačka stranka, dok je najneprijatnije iznenađenje bio odlazak SDP-a ispod cenzusa, do kojeg im je falilo 0,02 odsto glasova.
Završetkom izbora počelo je razdoblje od pet mjeseci kalkulacija, obrta, svađa i mirenja, što je obilježilo pregovore o uspostavljanju nove Vlade.
Srednji prsti, parastosi, konstituisanje Skupštine, konsultacije…
Početkom jula, predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević pokazivao je srednji prst pri intoniranju državne himne, da bi nakon toga sa predsjednikom lokalnog parlamenta Nemanjom Vukovićem prisustvovao i parastosu Draži Mihajloviću, u režiji SPC.
U Zeti su i dalje pokušavali da ‘otpriznaju’ Kosovo, od Ane Pisonero doznali smo kako je tadašnja Vlada ispustila milione eura iz projektnih fondova, a vicepremijer Vladimir Joković predlagao nam je da na more ne idemo u špicu sezone, već da sačekamo septembar.
Krajem mjeseca konstituisan je novi saziv Skupštine Crne Gore, no sve je tada bilo jako daleko kada je u pitanju i uspostavljanje parlamentarne većine i formiranje Vlade.
Susretima sa čelnicima najjačih partija, predsjednik države Jakov Milatović posljednjeg je julskog dana počeo seriju konsultacija o novoj Vladi, pri čemu se Spajić sastajao sa predstavnicima koalicije “Za budućnost Crne Gore”, a njihova će veza u narednim mjesecima biti naročito turbulentna – od dijaloga do toksičnog odnosa, pa sve do harmonije i formiranja vlasti.
Otpisivanje ZBCG uslovilo niz razdora
Tokom konsultacija, gotovo sve partije su manje ili više direktno podržale opciju koja je bila i jedina očekivana – da Milatović da mandat za sastavljanje nove Vlade Milojku Spajiću. To se i dogodilo 10. avgusta, kada je predsjednik države Spajiću i formalno dao rok od 90 dana da dogovori uspostavljanje nove izvršne vlasti.
I tada su počele Spajićeve igre bez granica, pune obrta, tokom kojih su padali dogovori ali i teške riječi, u kojima je dolazilo i do razdora unutar same Evrope sad, a naročito između njihova dva čelna čovjeka.
Iz susjedstva nam je Vučićev predsjednik SNS-a i ministar odbrane Miloš Vučević zaprijetio kako će nam se priznanje Kosova obiti o glavu “kao što je Ukrajini”, a ZBCG je do kraja mjeseca već bila potpuno razočarana u Spajića.
“Milatoviću oglasi se, Spajić je sve vrijeme lažno pregovarao sa nama”, poručivali su oni nakon što je tih dana izgledalo kako ih je lider PES-a otpisao iz daljih dogovora o novoj vlasti.
Sa druge strane, iz PES-a su odgovorili javno objavljujući šta su sve tokom pregovora nudili koaliciji ZBCG, a što su njeni predstavnici odbili. U međuvremenu je, pritom, otvaran i ‘tihi front’ između ZBCG i Demokrata – obje partije željele su mjesto predsjednika Skupštine.
Krajem mjeseca, Spajić se sastajao sa poslanicima, a potom i sa Glavnim odborom stranke, poručivši kako i bez ZBCG postoji većina, te da će novi šef parlamenta biti Aleksa Bečić.
No, nijesu ti sastanci bili nimalo harmonični – Jevrosima Pejović i Radinka Ćinćur su ih napustile, a sve je završeno njihovim isključenjem iz stranke. Pejović je, pritom, kasnije optužila funkcionera te partije Andreja Milovića da joj je upućivao prijetnje.
To što se dešavalo na relaciji PES-ZBCG naročito je pogađalo Milatovića, koji je u više navrata otvoreno zamjerao Spajiću na tome kako vodi pregovore, ističući da su izostali principi. Sa druge strane, pristalice ZBCG pokušale su auto-kolonama i blokadama saobraćaja da spriječe, kako su isticali – “izdaju izborne volje”.
Spajićeva većina postala upitna, nastavljen niz skandala
“Ako mu prifali poslanika, Spajić će se potpuno okrenuti DPS-u, Milatović bolje sagledava situaciju”, poručivao je početkom septembra jedan od lidera ZBCG Andrija Mandić.
Ponižavani su tih dana posebno pojedini politički predstavnici manje brojnih naroda, na naročitoj meti bili su Mehmed Zenka i Bošnjačka stranka, pri čemu su pojedine nazivali i “poslugom DPS-a”.
Dok je Spajić u avgustu najavljivao većinu od 44 poslanika, u septembru je postalo upitno kako uopšte misli doći i do 41 ukoliko u njoj ne bude ZBCG.
“Međunarodni partneri nas mole da budemo dio vlasti”, govorio je tih dana lider URA Dritan Abazović, iako mu je bilo jasno kako njegova partija ipak nema baš nikakve šanse da bude dio većine, makar one koju bi predvodio Spajić.
Abazović je, pritom, u septembru bio u centru još jednog u nizu skandala. Iako je predsjednik države najavio kako ide na Generalnu skupštinu Ujedinjenih nacija, Abazović je – mimo svake prakse, a i dobrog ukusa – saopštio kako će i on u Njujork voditi brojnu delegaciju. Tako su Crnu Goru prvi put u UN predstavljali i predsjednik i premijer – tek da trošak bude dvostruko veći.
Usred permanentne kampanje Abazovićeve Vlade o istorijskim uspjesima u borbi protiv kriminala, crnogorska javnost saznala je za – tunel. Prokopan je od stambene zgrade do depoa Višeg suda, na pedesetak metara i od Vlade i od Skupštine. Ko zna, zapravo, da li bi uopšte i bio otkriven, da se službenica suda boraveći u depou nije požalila na – promaju.
Nakon Šavnika i Budve, novi u nizu problema u funkcionisanju na lokalnom nivou uveliko se dešavao u Andrijevici, gdje ‘grupa građana’ ne dozvoljava održavanje sjednice na kojoj bi bilo izglasano nepovjerenje predsjedniku te opštine. Treba nagasiti kako državna vlast gotovo ni na jedan način nije pokazala težnju da tome staje na kraj, baš kao što je to bilo i u slučaju prekidanja izbora u Šavniku.
Odbornici u Pljevljima promijenili su datum obilježavanja dana te opštine – umjesto dana kada je naš najsjeverniji grad oslobođen od okupatora i njihovih kolaboranata, ubuduće će slaviti Svetu Petku. I dok su se iz tamošnje vlasti ‘branili’ govoreći kako novi datum nema veze sa svecima, ipak je više od svega govorila čestitka koju su dobili od episkopa SPC Atanasija.
Bojkot popisa i konačno – rasplet uz izglasavanje 44. Vlade
Oktobar je počeo komičnim pokušajem Abazovića da novog kadra Vlade, brucoša, predstavi kao diplomiranog inženjera, a onda je fokus javnosti sa sastavljanja nove vlasti preusmjeren ka – popisu.
Prvobitno je taj proces trebalo da počne u novembru, no opozicija je u oktobru najavila bojkot. Razlozi su bili u tome što nije bilo nikakvih kontrolnih mehanizama, zbog čega je znatan dio građana opravdano sumnjao u to da li bi popis mogao biti ‘štelovan’.
Glavni krivac za to što nikakav dogovor na tom planu nije postignut, bila je Abazovićeva Vlada. Ne samo da su imali rigidan stav, iskazujući potpuno odsustvo razumijevanja za zahtjeve opozicije, već su gotovo autokratski naređivali kako će popis morati da počne kada je i rečeno. Ali, na kraju im se ta taktika nije isplatila – zapravo, Spajiću su dali odličan primjer kako ne treba pristupati, pa je on po preuzimanju dužnosti vrlo lako sa opozicijom i nacionalnim savjetima došao do rješenja.
Dok se vjerovalo kako će popis biti održan na vrijeme, bilo je razne propagande – čak i iz usta Porfirija, kojeg je u Podgorici dočekivao Milatović, a njegovom obraćanju u hramu prisustvovali i lideri srpskih ultradesničarskih stranaka. Ne treba zaboraviti ni to da su u popisnim komsijama, te među instruktorima i popisivača prvobitno bile čitave ‘ekipe’ ukućana i rođaka funkcionera vlasti.
Konačno, sredinom oktobra, klupko povodom formiranja nove Vlade počelo je da se raspliće. Spajić je volšebno popustio – u novoj se većini našlo mjesta za ZBCG, Andriji Mandiću obećano je mjesto predsjednika Skupštine i tako je uspostavljanje 44. Vlade postalo izvjesno.
Bez mjesta u većini ostala je Bošnjačka stranka, ali i Ujedinjena Crna Gora, čiji je lider Goran Danilović tih dana isticao kako je upravo on bio taj koji je Spajiću predočio na koji način treba da formira Vladu.
Uskoro je potpisan sporazum o novoj vlasti, pri čemu je dogovorena nikad glomaznija Vlada, koja će za godinu biti dodatno proširena, kako bi u nju ušli i ministri iz ZBCG.
Kraj mjeseca obilježile su krupne odluke – Andrija Mandić je i formalno postao predsjednik Skupštine, a Milojko Spajić je u obzorje 31. oktobra izglasan za premijera.
Spajić taktičniji, Mandić ignorisao poslanike, a i opozicija njega
Spajiću je već prvog dana mandata Abazović ostavio ‘vruć krompir’ – popis stanovništva, domaćinstava i stanova. No, za razliku od prethodnika, novi je premijer imao sasvim drugačiji stav, pa je otvorio dijalog i sa opozicijom i sa nacionalnim savjetima, te je stvar ubrzo bila riješena. Popis je odložen za decembar, a do tada je trebalo da budu ispunjeni svi uslovi koje je postavila opozicija – što se i dogodilo.
Abazovićeva Vlada tako je otišla u istoriju – pamtićemo je kao jedinu čiji je tehnički mandat trajao gotovo petostruko duže nego ‘redovni’, ali i po neumjerenim izlivima populizma, obračunima, nizu skandala, ali i po dobrim brojkama koje se tiču javnih finansija. Ipak, te su brojke djelimično plod činjenice da ulaganja u kapitalne projekte gotovo da nije bilo.
Borba protiv kriminala i korupcije, kako je ispalo na kraju, bila je dio njihovih populističkih nastupa – nerijetko bi Vlada pokušala da ‘preuzme zasluge’ za ono što je radio SDT Vladimir Novović. Katkad je bilo i ‘neobičnih’, pretjerano eksponiranih i promovisanih akcija – poput one u hotelu “Podgorica”, kada je epilog bilo – pisanje saobraćajne kazne.
Opozicija je tog mjeseca ignorisala Andriju Mandića – niko od njih nije se pojavio na sastanku kojeg je šef parlamenta sazvao povodom popisa. Mandić je, sa druge strane, uspostavio novu praksu u crnogorskom, a moguće i evropskom parlamentarizmu – vodio je sjednicu Skupštine pred praznom salom, pritom ne obavještavajući niti jednog poslanika o njenom održavanju.
U novembru smo dobili novi izvještaj Evropske komisije. Niko se nije nadao pohvalama, niti ih je bilo. Jedni su u dokumentu vidjeli smjernice ka onome što treba poboljšati, a drugi najgori izvještaj od početka pregovora.
Vlada je počela sa smjenama nekih od najkontroverznijih Abazovićevih kadrova. Prvi je na tapetu bio Artan Kurti iz ANB-a.
Mizoginija se uveliko ukorijenila na crnogorskoj javnoj sceni, no čini se kako je ove godine dostigla i vrhunac. Vrijeđane su ministarke, poslanice opozicije i vlasti, a u novembru je naročito eksponiran bio slučaj uvreda i govora mržnje lidera Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja usmjeren ka Draginji Vuksanović-Stanković.
Bivši premijer Duško Marković poručivao je u novembru kako razmišlja i o formiranju nove partije, Nikola Janović kako su DPS-u potrebne suštinske promjene, a Nikola Zirojević iz SD-a umalo se u Skupštini fizički obračunao sa Abazovićem.
Sastav Ustavnog suda je kompletiran, pošto je u Skupštini za sedmog sudiju izabran Faruk Resulbegović.
Prva razočaranja u novu Vladu uz Mandićevu razglednicu iz štaba SNS-a
Početkom decembra najzad je krenuo popis, a Spajićeva Vlada polako je počela da razočarava one koji su slijepo vjerovali predizbornim obećanjima.
Predstavljen je nacrt budžeta u kojem nema ničega što bi nagovijestilo čuvene prosječne plate od 1.000 eura. Zapravo, bez povećanja zarada ostali su i oni kojima je to garantovano na papiru – prosvjetni radnici. Sa druge strane, od penzija će jedino biti povećane minimalne. Zbog svega toga, dio oponenata Vlade nije propustio ukazanu šansu da je optuži za prevaru, dok su se iz najjače vladajuće partije branili time kako je u pitanju tek početak programa “Evropa sad 2”.
Irena Radović u Skupštini je izabrana za guvernerku Centralne banke Crne Gore, a konačno su izabrani i članovi Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika. Sa druge strane, na Vrhovnog državnog tužioca još ćemo sačekati, makar do drugog kruga glasanja.
Za kraj godine stigla nam je i razglednica iz Beograda – predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić proslavljao je u štabu Srpske napredne stranke njihovu pobjedu na parlamentarnim izborima u Srbiji.
I dok je znatan dio javnosti jednoglasan u ocjeni kako je Mandić time ponizio Crnu Goru, pa i Srbiju, uz stav da mu nije bilo mjesto na tom događaju, Mandić se branio time kako je tamo bio o svom trošku i, kako je kazao jedan od njegovih saboraca – bez kravate.
