Da li je fenomen što izborne cikluse zovemo bitkom odraz naše ozbiljne zaostalosti ili pak svijesti da se na svakim izborima borimo za goli opstanak? Ipak mi nismo toliko zaostali, makar ne u mjeri da za jogu vjerujemo da je đavolja rabota ili da se pandemijski virus ubija svetom vodicom i tamjanom.
Mi jesmo u ratu. Mi hodamo iz bitke u bitku. Samo, umjesto ljudskih života, u hibridnom karakteru napada preko svojih lokalnih i regionalnih proksija, neprijatelj razara ciljeve direktno, preskačući čin klasičnog ratovanja. Umjesto što će živote položiti za odbranu svoje slobode, istorije, identiteta, jezika, kulture, običaja, konkvistador će u ovom milenijumu posao završiti parama i medijima. Parama da kupi glasove i izdajnike sopstvene države, a medijima da našteluje stvarnost. I bam! Gotov si! „Demokratskom promjenom“ zove se kontrola druge države nad tvojom prije nego si i osvijestio šta se zapravo događa.
Ima li lidera koji nosi u krvi kapric i gorštačku mudrost predaka, koji bi pobijedio u ovoj političkoj bici?
Naredni koraci takođe su već sprovedeni, prije nego smo ih i postali svjesni. Intelektualna elita obezvrijeđena je sa svojim idealima i vrijednostima. Škole su pretvorene u fabrike indoktrinacije, pa tinejdžeri umjesto da crtaju grafite, igraju kola, pjevaju etno parapolitičke novokomponovane hitove i bildaju bicepse kako bi im tetovaža kućnog sveca ili manastira bila što vidljivija. Totalitarna unificiranost u kojoj svi izgledaju isto. Ćelavi i bijesni. Pravoslavna revolucija. Katapult u srednji vijek!
Rebrendiranu Crnu Goru evropski zvaničnici zovu „rak rana“. Pita se čovjek kako je moguće za tako kratko vrijeme od wild beauty doći do rak rane?
Na Javnom servisu zabranjena je verzija jezika kojim govorimo svi. Na Javnom servisu ne gostuju nepodobni. Na njemu ne rade nepodobni. Klasična diktatura! Ako neko misli da pretjerujem neka uporedi navedene parametre sa najsvježijim vremenom diktature - vremenom Slobodana Miloševića.
I Sloba je kao i svi regionalni nacoši diktatori na vlast došao podrškom Zapada. Znači li to da će i nama životi proći dok Zapad ne shvati svoje greške? Hoćemo li decenije posvetiti udvaranju diplomatama ili ćemo nešto i sami uraditi?!
Za početak, sačuvati instituciju Predsjednika države od kontrole iz Kremlja? Ok, ideja građanske, proevropske Crne Gore je poražena. Šta rade dobri stratezi u izgubljenoj bici? Povlače se i mijenjaju taktiku u odnosu na okolnosti, regrupišu se, konsoliduju i nastavljaju s otporom.
Stari Crnogorci su neprijatelja mamili na svoj teren i uz psihološku tehniku zastrašivanja kreirali svojevrstan teatarski manevar između stjenovitih brda, kamenih bubulja koje se kotura ka neprijatelju i uz, kako zapisa Rovinski, vrisku koja podsjeća na američke Indijance, u ekstazi napadali i pobjeđivali 10 puta brojnije vojske. Ima li tog stratega danas? Ima li lidera koji nosi u krvi kapric i gorštačku mudrost predaka, koji bi promijenio taktiku, izbezumio neprijatelja i pobijedio u ovoj političkoj bici?
Potrebna nam je promjena paradigme političkog promišljanja, ne recidivi socijalizma, već inovacija
Šta bi to značilo u modernom vremenu? Prije svega odabrati kandidata koji sam po sebi predstavlja iznenađenje! Listanje imena do besvijesti ne vodi nikuda, posebno listajući očekivanom logikom-ličnosti koji dolaze iz politike ili profesija bliskih politici. Ajde da budemo iskreni i da pogledamo sebi u oči, umjesto što puštamo balone i testiramo kako javnost reaguje na one „probne“.
Refleksija snažnog interpartijskog animoziteta među progresivnim, proevropskim strankama lojalnim državi toliko je snažna da je poražavajuća nemogućnost njihovog pomirenja. Još gora je njihova neodlučnost po pitanju saradnje sa bilo kojom politikom na koju utiču rusko srpske službe.
Njihova odgovornost za stanje knock down-a ideje o Crnoj Gori, koja nije rak rana već lider EU integracija, je ogromna! Samim tim, zajednički politički kandidat bi u metežu međusobnog animoziteta jedan dio birača otjerao u apstinente ili pak u kapric glasanja za nekog sasvim trećeg, što bi osulo njihove glasove. Takođe, umor građana od jednih te istih lica koji decenijama defiluju političkom scenom s pravom je ogroman! Uz sve to dodajte snažan eho populističkog programa Evropa sad na običnog građanina, kojem je povećanje primanja toliko važno u životu da to percipira kao ključan kriterijum prilikom biranja favorita.
Populizam tog gesta je toliko snažan da građanske, pasivne, nenacionalističke politike, uz sav istorijski trijumfalni postreferendumski oreol nemaju, čini mi se, nikakvu šansu, bez nekog velikog keca u rukavu. Kako odgovoriti na populizam tih razmjera u kome je par stotina eura običnom čovjeku ozdravilo „dostojanstvo“ u atmosferi siromaštva i oskudice? Jedino i isključivo, još snažnijim populizmom! Taj zaključak je toliko očigledan da samo politička neznalica ne može a da ga ne primijeti.
Ukoliko, u tom smislu, pacifikovane politike centra, lojalne suverenoj Crnoj Gori i EU, nemaju skriveni adut koji bi donio toj ideji spektakularnu atrakciju za glasače i preokret trenutne političke inercije, moraju ga pod hitno tražiti!
Uzmimo za primjer Ukrajinu. Tom zemljom zavladao je komičar upravo iz animoziteta građana prema neuzbudljivoj, kompromitovanoj i upornoj dominaciji klasičnih političara. U podršci tom simpatičnom glumcu, običan čovjek vidio je jednu vrstu subverzije prema moćnicima, svoju malu osvetu, ujedno i lični stav prema cijelom sistemu. Danas je Volodimir Zelenski lider Čerčilovog formata kojem aplaudira cijela planeta.
Mi jesmo u ratu. Mi hodamo iz bitke u bitku
Hajde da, poput starih Crnogoraca i modernih Ukrajinaca, nađemo rješenje za kandidata nad kojim će neprijateljski milioni eura biti beskorisni! Hajde da im pružimo diverziju. Rješenje pred kojim će ostati nijemi i bespomoćni.Šta mislite, da li bi bilo koji političar iz redova apostola ili bilo kog drugog kružoka imao ikakve šanse nad jednim Aleksandrom Radunovićem Popajem?
Široko omiljeni komičar, član kultne satirične grupe, član generacijama omiljenog crnogorskog benda Perper, dramski pisac, profesor na fakultetu, jedan od nas, čovjek čiste biografije i iskrenih namjera? „Nokautirao“ bi u prvom krugu svakog protivkandidata! Stranci bi poludjeli za tom idejom, a podršku bi imao od svuda!
Da li je za tako nešto potrebna vizionarska hrabrost, lucidnost, maštovitost, politička magija i originalan, sasvim nov pristup politici za naše, a i bilo čije druge navike? Da! Ali, da li je u ovoj situaciji možda jedina superiorna ideja, koja nam osim političkog spasa nudi i malo životnog optimizma, radosti, pravog osvježenja?
Zato, nama je potrebna promjena paradigme političkog promišljanja. Ne recidivi socijalizma, već inovacija, „outside the box“ logika, nova politika za 21. vijek. U suprotnom, politički gubitnici sa izbora će ideju slobodne, moderne, civilizovane Crne Gore, i dalje vući za sobom, kapitulirajući pred diktatom populizma u epohi spektakla. Odgovor je u kreativnosti, nepretencioznosti, originalnosti! Premala smo zemlja za tako konzervativan doživljaj politike, zar ne? Popaja za predsjednika!
