Nepuna su dva mjeseca ostala do 10. izbora na kojima će građani Crne Gore odlučivati o tome ko će u narednih pet godina biti predsjednik države.
Ko će biti kandidati – ne znamo. Koliko bi ih mogla predstaviti većina, a koliko opozicija – ne znamo. Hoće li aktuelni predsjednik ući u trku za još jedan mandat – ne znamo. Da li će do tada biti funkcionalnog Ustavnog suda – ne znamo.
Moguće da bude četvoro, pa i petoro kandidata
Osim toga da će za pedesetak dana na birališta, prosječan crnogorski glasač danas baš i nema mnogo informacija o izborima. Odnosno o tome između koga bi se sve mogao opredjeljivati. Ipak, ne bi trebalo da čudi ako se na glasačkom listiću 19. marta nađu četiri, a moguće i pet imena.
Parlamentarna većina neće se u prvom krugu okupiti oko jedne ličnosti. Za sada znamo da Demokratski front već ima spremnog kandidata, no njegovo ime i dalje drže u tajnosti.
Dani protiču i u svakodnevnim vapajima Demokrata upućenim pokretu Evropa sad. Narod, ponavljaju iz dana u dan, više od ičega u životu želi koaliciju te dvije stranke, a time i njihovog zajedničkog kandidata. Epilog te priče na kraju bi mogao voditi u dva pravca – ka jednom, a moguće i dva kandidata.
Najmanje riječi o predsjedničkim izborima potrošili su u URI i Socijalističkoj narodnoj partiji. Politički status-kvo im, reklo bi se, sasvim odgovara. I dalje nema naznaka kako bi njihova Vlada mogla biti zamijenjena drugom, niti se nazire eventualno raspuštanje parlamenta. Tek poneko iz URE povremeno, više reda radi, nezvanično pomene kako bi u nekoj varijanti mogli imati svog kandidata, a iz SNP-a ni to – oni i dalje pozivaju većinu da se okupi oko zajedničkog kandidata, kao da ni ne prate mnogo šta se dešava na političkoj sceni.
Primjer jedinstva teško je ovih dana naći i na suprotnoj strani. Demokratska partija socijalista i Socijaldemokratska partija imaju različite vizije. Prvi više naginju sopstvenom kandidatu, a drugi nadstranačkom. Tako bi se moglo dogoditi da se birači opozicionih stranaka na predsjedničkim izborima opredjeljuju između dva kandidata.
Ostatak opozicije uglavnom poziva na jedinstvo, no iz nekih stranaka navode da će – ukoliko do toga ne dođe – razmisliti i o sopstvenom kandidatu. Upravo takvu poruku čuli smo iz Bošnjačke stranke.
Što je više kandidata, veće su i šanse za drugi krug. U tom slučaju, građani bi opet na birališta išli 2. aprila.
U izbornu trku Crna Gora nikad nije ulazila na ovaj način
No, nijesu samo kandidati u magli. Jer, teško je da bi se ovih dana neko mogao usuditi da garantuje kako bi narednih sedmica priča o Ustavnom sudu najzad mogla dobiti pristojan kraj. Propadne li opet izbor sudija – prema onome što smo čuli od zapadnih diplomata, predsjednički izbori biće nam najmanji problem.
Kada se sve to sabere, jasno je kako Crna Gora nikad ranije nije baš na ovakav način ulazila u predsjedničke izbore. Bilo je onih koji su dočekivani uz mnogo veće tenzije, bilo je i onih za koje se unaprijed znalo da će propasti, ali baš nikad izborna trka nije počinjala tako što nema Ustavnog suda, ili što pedesetak dana uoči glasanja nije objelodanjena niti jedna jedina kandidatura.
Među 33 dosadašnjih kandidata samo je jedna žena
Do sada smo u devet navrata birali predsjednika. Njih trojica obavljali su tu funkciju – Momir Bulatović, Milo Đukanović i Filip Vujanović.
Žena nikada nije bila na toj funkciji. No, još je zanimljiviji podatak kako je među 33 ličnosti koje su se od 1990. godine do danas kandidovale na tu poziciju bilo 32 muškaraca i samo jedna žena. Usamljena kandidatkinja za predsjednicu u cjelokupnoj istoriji crnogorskog višestranačja bila je Draginja Vuksanović-Stanković, i to prije pet godina.
Bulatovićev rekord iz 1990. niko nije oborio
Istorijat neposrednog biranja predsjednika Crne Gore počeo je još uoči raspada SFR Jugoslavije. Naime, 1990. godine, nakon dva izborna kruga, šef tadašnje republike postao je kandidat Saveza komunista Momir Bulatović.
Zanimljivo je kako je on i u prvom krugu osvojio više od 50 odsto glasova spram protivkandidata Ljubiše Stankovića (Reformske snage) i Novaka Kilibarde (Narodna stranka), ali su tadašnji propisi nalagali kako je drugi krug obavezan.
Prvi krug 1990. godine i dalje pamtimo po rekordnoj izlaznosti kada su u pitanju predsjednički izbori (75,7 odsto), a drugi po najvećem broju glasova koje je jedan kandidat osvojio do danas – za Bulatovića je tada glasalo 203.616 birača.
Nešto zanimljivije bilo je 1992/93.
Pošto se stara država raspala, uslijedili su novi predsjednički izbori 1992. godine, sa drugim krugom 1993, a na njima je Bulatović dobio još jedan mandat.
Ovog puta, od devet kandidata u prvom krugu, nijedan nije dobio natpolovičnu većinu glasova. Značajnije rezultate, uz kandidata Demokratske partije socijalista Bulatovića, osvojili su dotadašnji, ujedno i posljednji vršilac dužnosti predsjednika Predsjedništva SFR Jugoslavije Branko Kostić, lider Liberalnog saveza Crne Gore Slavko Perović, te Novak Kilibarda, koji je bio kandidat i dvije godine ranije.
Prilično zanimljivo djeluje i to da je Crna Gora prije 21 godinu imala nezavisnog kandidata sa zelenom platformom, koji je pritom osvojio više od 10 hiljada glasova. Bio je to Dragan Hajduković.
Bulatović i Kostić su ušli u drugi krug, a na kraju je razlika između dva kandidata bila u ravni od gotovo 70 hiljada glasova.
Ko se još ne sjeća 1997. godine
Izbori u Crnoj Gori nerijetko bivaju predstavljeni kao sudbonosni trenutak, a jedni ostaju trajno upamćeni kao najdrastičniji primjer tog fenomena. Naravno, u pitanju su oni iz 1997. godine, nakon raskola u Demokratskoj partiji socijalista, u danima kada je najčešće postavljano pitanje u Crnoj Gori bilo – jesi li za Mila ili za Momira?
Istina je kako je te godine na izborima bilo osam kandidata, no svi oni bili su u sjenci borbe između Đukanovića i Bulatovića. U prvom krugu, Bulatović je bio najbolje plasirani kandidat, ali ga je 1,9 odsto glasova dijelilo od natopolovične većine. Razlika između njega i Đukanovića iznosila je svega 2.267 glasova.
Uz veliku napetost iščekivan je drugi izborni krug, u kojem je pobjedu odnio dotadašnji premijer republičke Vlade, Đukanović. Još jednom je odlučila tijesna razlika, ovog puta od 5.488 glasova.
Osim kao najneizvjesniji i izbori koji su donijeli najmanju razliku između dva kandidata u oba kruga, oni će ostati upamćeni i po još nečemu. Naime, sa 0,12 odsto glasova, profesor Slobodan Vujačić bio je kandidat sa najnižom procentualnom podrškom u istoriji predsjedničkih izbora. No, nije tu posrijedi bio stav birača prema samom kandidatu, već činjenica da su apsolutno svi ostali bili u sjenci trke Đukanović-Bulatović. Da je tako, najbolje će reći podatak kako je preostalih šest kandidata u prvom krugu zajedno osvojilo manje od pet odsto glasova.
Izbori za koje se unaprijed znalo da će propasti
Đukanović je završio mandat prije isteka roka kako bi se vratio na premijersku poziciju. A u borbi za novog predsjednika imali smo – dva propala glasanja.
Prvo treba podsjetiti kako je tadašnji zakon propisivao da izbori mogu biti validni jedino ako na njih izađe više od pola upisanih birača. A 2002. i početkom 2003. godine, to se nije dogodilo.
Tada najmoćnije opozicione partije odlučile su da ne predlažu kandidate i da pozovu svoje pristalice na bojkot. I tako je krajem 2002. godine u predsjedničkoj trci bio Filip Vujanović (DPS), te još 10 kandidata, mahom nezavisnih ili iz partija sa minornom podrškom. Vujanović je tada, očekivano, osvojio 85,7 procenata glasova, ali kako je na izbore izašlo 45,9 odsto upisanih birača – oni su propali.
Sljedeći pokušaj uslijedio je dva mjeseca kasnije, uz istih 11 kandidata. Ovog puta, izlaznost je bila veća za 0,8 odsto, ali ne i dovoljna da bi izbori uspjeli.
Sa tih izbora pamtimo i najmanji broj glasova koje je jedan kandidat osvojio u istoriji predsjedničkih izbora. Bio je to nezavisni kandidat Đorđije Milić, kojeg je podržalo 312 birača.
Nakon izmjena zakona, Vujanović preuzeo fotelju
Predsjednička fotelja najzad je popunjena u maju 2003. godine. Na izbore su izašla tri kandidata, pri čemu je svaki od njih pripadao suverenističkoj opciji. Bili su to Filip Vujanović, Miodrag Živković (LSCG), te nezavisni kandidat Dragan Hajduković, kojem je to bila peta kandidatura na dotadašnjih šest izbora.
Stranke koje su afirmisale ideju opstanka zajedničke države ni tada nijesu animirale birače da participiraju na izborima, no zakonodavci su doskočili mogućnosti da oni opet propadnu. Usvojene su izmjene prema kojima za priznavanje izbora više nije bila potrebna izlaznost natpolovične većine glasača.
Vujanović je osvojio tada 139.574 glasova, Živković 68.169, a Hajduković 9.501. Ni tog puta izlaznost nije bila značajna (48,3 odsto), ali je Vujanović – zahvaljujući zakonskim izmjenama – postao novi predsjednik države.
Čak četiri kandidata 2008. bila iznad 10 odsto
Prvi predsjednički izbori po obnovi nezavisnosti, održani su 2008. godine, a do sada su i jedini na kojima su čak četiri kandidata osvojila više od 10 odsto glasova.
U predsjedničkoj trci učestvovali su Filip Vujanović (DPS), Andrija Mandić (Nova srpska demokratija), Nebojša Medojević (Pokret za promjene) i Srđan Milić (SNP). Vujanović je osvojio natpolovičnu većinu glasova, tako da nije bilo potrebe za drugim krugom.
Sporni treći mandat i glasovi iz Rožaja obilježili izbore 2013.
Još su živa sjećanja na izbore 2013. godine. Prvi put se Crna Gora opredjeljivala između dva kandidata, što je značilo da nema mogućnosti za drugi krug. A drugi put u višestranačju, predsjednik je tada odlučen zahvaljujući razlici manjoj od 10 hiljada glasova.
Izbori su protekli u znaku kontroverzi povodom toga da li Filip Vujanović ima pravo na treći mandat. Opozicija je ukazivala kako Ustav i zakoni to strogo zabranjuju, no sud se o tome izjasnio na potpuno drugačiji način. Tako je kandidat DPS-a ušao u još jednu predsjedničku trku, no ovog puta bez podrške dugogodišnjih koalicionih partnera iz Socijaldemokratske partije.
Na drugoj strani, kompletna opozicija stala je iza Miodraga Lekića, koji se nakon dvadesetak godina vratio u crnogorsku politiku kao nezavisni kandidat.
Izborna noć bila je veoma napeta, u jednom je momentu djelovalo kako Lekić postaje novi predsjednik, no onda su stigli čuveni glasovi iz Rožaja. Vujanović je na kraju pobijedio uz 7.651 glas razlike.
Đukanovićev povratak
Posljednji predsjednički izbori održani su prije pet godina. Na dužnost šefa države tada se vratio Milo Đukanović, i to nakon pobjede u prvom krugu.
Među sedam kandidata, uz Đukanovića (180.272), veći broj glasova osvojio je nezavisni kandidat Mladen Bojanić (111.711), te kandidatkinja SDP-a Draginja Vuksanović-Stanković (27.441).
Crnogorski birači u martu će 10. put birati predsjednika države. I to je jedino što je sada sigurno. Da li će među kandidatima biti dosadašnji predsjednik, da li će prethodni istorijat biti dopunjen makar još jednom kandidatkinjom, kakve su šanse da dođe do drugog kruga – sve su to pitanja na koja i dalje nema odgovora.
