U Crnoj Gori na snazi je ustavni puč. Taj projekat sastavljen iz više faza, tek je započet. Sjećamo se kako su tadašnji opozicionari, a današnji vlastodršci u najvišem zakonodavnom domu bukvalno gazili Ustav. Odlukom ustavnog odbora o neustavnom i nezakonitom penzionisanju sutkinje Dragane Đuranović, baš oni za koje je Ustav ove zemlje bezvrijedan akt, uz asistenciju predsjednice Ustavnog suda i ključnu ulogu poslanika Demokrata i PES-a, zgazili su Ustav i u praksi.
A kako to drugačije nazvati nego ustavnim pučem. Sve ono što im 2016. godine nije pošlo za rukom, Andrija Mandić i Milan Knežević, uz odobravanje Spajićevih i Bečićevih poslanika čine danas.
6
Razlika je terminološke i pozicione prirode. Tada su pokušali izvođenje državnog udara, kako bi nasilno zbacili vlast i terorističkim aktom preuzeli kontrolu nad institucijama. Danas su teroristi u pokušaju na pozicijama moći. Oni danas sa tih pozicija ruše ustavnopravni poredak ove zemlje, što je mnogo opasniji akt od terorizma u pokušaju.
Na sceni je eklatantno suspendovanje Ustava. A suspenzijom Ustava, faktički, pravno i politički posmatrano, suspendovane su sve državne institucije. Suspendovan je pravni sistem, politički život odvija se u vanrednim prilikama, a sprovođenje izbornih procesa praktično je onemogućeno.
Svjedočimo prelasku iz zone tihe u zonu otvorene autokratizacije. I nemojmo se ponovno samoobmanjivati, misleći drugačije. Ostaci nekonsolidovanog demokratskog sistema samo su sredstvo za realizaciju projekta razdržavljenja Crne Gore. A to, po difoltu, podrazumijeva i poništenje referendumskih rezultata, eksplicitno ili implicitno. Jer bez države i institucija, rezultati kao garant nezavisnosti na papiru defacto su besmisleni.
Projekat pretvaranja Crne Gore u paradržavicu i teritoriju bez kulturnog, istorijskog, pa čak i simboličkog značaja, na snazi je još od litijaške kontrarevolucije. Ustavni puč, finalna je i višeslojna faza pomenutog projekta, u koju se krenulo bez ikakvih kočnica.
U Crnoj Gori više ne postoji Ustavom definisana podjela vlasti. A upravo je nepostojanje podjele vlasti jedan od ključnih indikatora prelaska iz demokratskog u autokratski režim. Prepoznatljiva je to odlika svih diktatora kojom se ovih dana služi Andrija Mandić. On ne samo da kontroliše zakonodavnu i izvršnu vlast, već i sudsku.
U prilog navedenoj tezi govori i njegov dopis predsjednici Ustavnog suda, koja je usljed nespornih političkih motiva potencijalno zloupotrijebila službeni položaj, narušivši i sopstveni integritet, ali i nezavisnost instance kojom po političkom ključu rukovodi. U pomenutom dopisu, Mandić obavještava Armenko da je lično konstatovao prestanak funkcije sutkinji Dragani Đuranović, čime su se stekli uslovi za njeno penzionisanje.
Dakle, Mandić priznaje da je on naredbodavac ustavnog puča i protivpravnog postupanja ustavnog odbora. Mandić zadovoljno saopštava da su uz pomoć Snežane Armenko, on i članovi Ustavnog odbora, na čelu sa predsjednicom Jelenom Božović, volšebno prekršili Ustav i Zakon o Ustavnom sudu i time blokirali ionako netransparentan i nefunkcionalan Ustavni sud.
Dok formalni premijer bjesomučno pokušava da prevaziđe Kneževićeve humoreske svojim trećerazrednim forama, zabavlja se fotografišući i snimajući poslanike opozicije i nevaspitano komunicira sa neustavno penzionisanom sutkinjom, stvarni premijer sve je ushićeniji.
Elem, osim što nas je Milojko iznova počastio (ne)znanjem, današnjom čestitkom proslavio je neustavno ponašanje vrhovnog mu autoriteta i sopstvenih poslanika. Suvišno je i postaviti pitanje - ima li smisla za dijalogom sa Milojkom o bilo čemu?
Uči li se ovako primitivno i politički nepristojno izražavanje u zapadnim školama, zaboga? Ili je Spajić zapadni jediničar ili se njegovi medijski savjetnici jednako ponose njegovom brukom. Ako iđe u Evropi postoji premijer koji na smislene argumente odgovara nekulturnom gomilom besmislica i bez konteksta natipkanim tvitom, kapa dolje. Nažalost, mislim da je ovoliko neuk diletant kojeg je zapala pozicija premijera, na našu sramotu, izolovan ili neuobičajeno rijedak slučaj.
Makar za sada, djeluje da Jakova nije istrgao iz zagrljaja opozicije i ugurao u Mandićeve šake. Mada, ne bih se kladila da neće. Čudne su te igre nedobronamjernih trgovaca političkim stavovima i uvjerenjima i treba ih pažljivo čitati. Zalud političko-medijski spinovi, jer su argumentovane reakcije i opozicioni otpor razobličili akciju koja je trebala proći ispod radara, pod krinkom EU puta i navodno bez političkih i pravnih posljedica.
Koncentracija je na zajedničkom cilju, uz poruku opoziciji – oprezno niz Dritanovo i Jakovljevo uže
Uzalud nas ubjeđuju da je Mandićev deklaratorni akt nemoguće poništiti. Znate, na pravno-administrativnom smjeru srednjoškolci uče da se pravni mehanizmi za povraćaj u pređašnje stanje pokreću u slučaju povrede prava, ugrožavanja javnog interesa i narušavanja ustavnog poretka. Tako kaže Zakon o upravnom postupku, pa naučih i ja još u srednjoj školi.
Zato čudi kako pravnici s fakultetskim diplomama imaju obraza da tvrde drugačije. Politička, umjesto pravne logike, reklo bi se.
Iako plan do kraja nije prošao, zemlja je u teškoj pravnoj i političkoj krizi, do čijeg nas okončanja čeka dug put i turbulentan politički period. A plan je bio prevariti Evropsku komisiju i blokadom Ustavnog suda, do osiguravanja politički podobne većine, suspendovati eventualno ponavljanje nedovršenih, te održavanje redovnih izbornih procesa, poput izbora u Nikšiću. Suspendovati izbore do 2027. godine, jer je to jedini način da nelegitimna većina održi svoju strahovladu u punom mandatu.
Navodno, trebalo je ubijediti EK da je ovo put ka strateški važnom cilju – organizovanju izbora u jednom danu. A šta smo dobili - ustavnu krizu i ponovnu blokadu odbora za sveobuhvatnu izbornu reformu.
Dok je EK zabrinuta, Vasilije Čarapić, pravni ekspert u pokušaju, ubjeđuje nas da EK nije saopštila ono što jeste. Vrsni pravnici i majstori kreativnih tumačenja, uz neupitnu podršku Armenko, zasigurno imaju i plan B. Pozivanje gospođe Armenko na odgovornost nema svrhe.
Kriza koju živimo odavno je prevazišla okvire politike. O tome ponajbolje govori činjenica da je seksualno maltretiranje Sare Vujisić i potencijalno drugih učenica svedeno na teren dnevne politike i odbranu direktorice – otmene Srpkinje, od napada srbofoba i moralnih nakaza. Rekoše to profesionalni Srbi – predsjednik Skupštine, ministri i predsjednici opština.
Nego, veći je nonsens to što je Jole Vučurović koji je prijetio dušmanima predsjednik odbora za ljudska prava Skupštine Crne Gore. I onda se sablažnjavamo što Zakon o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja nema podršku čak ni za uvođenje u skupštinsku proceduru.
Ušli smo ne u dan, već u period D. Opozicija mora biti civilizovana i odlučna, a Zapad mora progledati i shvatiti da je dopadljivi Milojko umjesto Singapura i EU odabrao srpski svet
A rebus je jasan – jedan kolektivitet, isključivo nacionalni, karikaturalna je zamisao ove upitne većine. Nikakvi drugi identiteti, nacionalni, kulturni, istorijski, za njih ne postoje, osim u kontekstu falsifikovanja njihovih obilježja.
Šta tek reći o marginalizovanim grupama, kad su na vlasti elementarno politički neznaveni pioni, koji su stvaranjem ustavne krize otvorili prostor za dodatnu polarizaciju i nepoštovanje ljudskih i građanskih prava, koja odavno nestaju u magli predizbornih šarenih laža političkih uhljeba.
Zato su vrhunac besmisla dvostruki aršini manjinskih partija, koje odlično razumiju da su aktuelnoj većini različitosti teg o vratu, ali joj i dalje daju legitimitet. Budući da ne može da se izbori sa krizom u sopstvenoj zemlji i čvrstim studentskim otporom, Vučić kreće u regionalni blickrig. Napisala sam već, stolica se zaljuljala, zato je Mandićev đon besprekorno utegnut.
Iste večeri kad je započet ustavni puč, Spajić je saopštio da Zakona o državljanstvu neće biti bez konsenzusa. Isto za ustavotvornu skupštinu reče i mladi Vasilije. Problem je samo u tome što se oni ama baš ništa ne pitaju, već glasaju kako vođa Mandić kaže.
Njihov posao je da mažu oči javnosti, ali je vođa lijepo objasnio da mu ne pada na pamet da pristaje na Spajićevu ideju o konsenzusu. Razbio je Andrija barometar na sitne djeliće. Plan razdržavljenja se nastavlja. Ustavotvorna skupština kao kontrarevolucija dva i anticivilizacijska promjena Ustava. Zatim, Zakon o državljanstvu, paraf na etnički inžinjering i ukidanje državnog suvereniteta.
Navikli smo na antievropske poslastice nakon briselskih radosti. Prva kriza bila je međunarodnog, a ova je unutrašnjeg karaktera. Konsekvence su iste. Oni koji kliču da im je cilj EU sahranjuju naš EU put. Nakon predlaganja zakona o stranim agentima i sama sam upozorila da se Vučićev cilj zaustavljanja crnogorskog EU puta sprovodi prema gruzijskom modelu. Poklici Mandića i Kneževića najbolja su potvrda upravo takve igranke.
Kao što Putinu nakon pada Asadovog režima i neuspjeha u Ukrajini trebaju nove ratne slamke, tako i Vučiću treba balkansko žarište, kako bi izbjegao pad sa vlasti. Dakle, na istom su fonu, a Crna Gora samo je jedna puzla te slagalice.
Svjedočimo prelasku iz zone tihe u zonu otvorene autokratizacije. I nemojmo se ponovno samoobmanjivati, misleći drugačije
Ušli smo ne u dan, već u period D. Opozicija mora biti civilizovana i odlučna, a Zapad mora progledati i shvatiti da je dopadljivi Milojko umjesto Singapura i EU odabrao srpski svet. Ambasade su samo odašiljači poruka. Neophodan je direktan kontakt sa međunarodnom zajednicom, koordinacija opozicije, nevladinih organizacija, građanskih aktivista i malobrojnih slobodnih medija.
Neophodan je prekid glasnog muka akademske zajednice. Kao što Mandić neće stati, ovoga puta ne smije stati ni odbrambeni front.
Znam da nas ne raduje činjenica da je danas unutar toga fronta i Dritan Abazović, koji je poklanjanjem kulturnog i istorijskog nasljeđa crkvi Srbije bio u glavnoj ulozi jedne od Vučićevih predstava, ali ako bude političke pameti i mudrosti za svoja nedjela svako će odgovarati.
Koncentracija je na zajedničkom cilju, uz poruku opoziciji – oprezno niz Dritanovo i Jakovljevo uže. Ako nijesmo naučili ko su nam potencijalni prijatelji i kad je vakat za otpor institucionalnim i vaninstitucionalnim sredstvima, onda ni otpor ni borba nemaju smisla. A ovo je borba za državni opstanak, za građansko društvo, čiji su temelj demokratski obrasci, zasnovani na vladavini prava i pravdi, a ne diktatura uspostavljena samovoljom i pravnim nasiljem.
Ova bitka mora se dobiti.
