Kontinuirano ačanje radikalne desnice trend je koji ne zaobilazi ni Evropu, a da je tako, govore i ovogodišnji izborni ciklusi u nizu država.
I dok dio auditorijuma u Evropi sa iščuđavanjem i zebnjom prati informacije iz Italije, Švedske ili Mađarske, činjenica je da su birači reagovali na sve agresivnije ksenofobične poruke – počev od onih o štetnom uticaju imigranata, sve do onih koje govore o čuvenoj odbrani ‘vrijednosti’.
Šta je uzrok tome, da li je kampanja širenja straha baš toliko učinkovita, te gdje su danas kontrasnage, razgovarali smo sa ljevičarskim aktivistom i jednim od koordinatora panevropskog pokreta DiEM25 Dušanom Pajovićem.
Podsjetimo, riječ je o organizaciji koju predvode akteri poput Janisa Varufakisa i Srećka Horvata, pa se za Pajovića može reći kako je jedan od rijetkih crnogorskih ljevičara koji je izuzetno aktivan i na nivou Evrope.
U Italiji desnica slavila, ali ne mora nužno da znači da je mnogo jača
Veliki pobjednik septembarskih izbora na Apeninima bila je desničarska stranka Braća Italije (FdI), čiji su mnogi funkcioneri – među kojima i liderka Đorđa Meloni – ponikli u neofašističkim organizacijama. Pomenuta je partija ove godine osvojila 26 odsto glasova, a o kakvom je uspjehu riječ najbolje će reći to što su prije četiri godine imali tek nešto više od četiri procenta.
No, činjenica je i da rast podrške FdI ne mora nužno da znači okretanje Italijana desnici – već se sve prije može tumačiti kao ‘prelivanje’ glasova između stranaka tog spektra. Primjera radi, Liga Matea Salvinija ovog je puta ‘pala’ za gotovo 10 odsto u odnosu na 2018. godinu, a Berluskonijeva Forca Italija za šest. Uz sve to, treba uzeti u obzir i drastičan pad populističkog pokreta Pet zvjezdica.
Istina je i da snage lijevog centra u Italiji nijesu u novijoj istoriji bile u potpunoj harmoniji, što je, moguće, samo pospješilo odluku mnogih birača da na izborni dan ostanu kući.
Alarm iz Skandinavije
U Švedskoj su, sa druge strane, prvi put u istoriji ultradesničarske Švedske demokrate postale druga stranka po snazi.
Pored toga, partija koja svoje korijene ima u neonacističkim pokretima prvi je put premašila podršku veću od 20 odsto birača.
Nijesu te dvije države izuzetak, već su najsvježiji primjeri. Ne treba zaboraviti da prilično ekstremni desničari vode vlade u Poljskoj i u Mađarskoj, u kojoj je ove godine Fides Viktora Orbana osvojio 55 odsto glasova.
Na suprotnoj strani, već tradicionalno, stoji Portugal, ali i Španija – no i u toj državi sve veću popularnost uživa ekstremna desnica. U Francuskoj su na ovogodišnjim parlamentarnim izborima ‘porasli’ i ljevičari i desničari, ali su glasovi onih prvih presudili u drugom krugu predsjedničkih izbora, u kojem je Emanuel Makron dobio novi mandat.
“Evropa skreće udesno, ali to nije poziv na očajanje”
Nakon svega, postavlja se pitanje da li Evropa skreće udesno.
“Mislim da skreće, a to vidimo i po diskursu koji se forsira. Ipak, to nikako nije poziv za očajanje”, kaže na početku razgovora za Portal Analitika ljevičarski aktivista i koordinator kampanja panevropskog pokreta DiEM25 Dušan Pajović.
"Gdje ljevica ne uspije, nastupa desnica"
I on smatra kako jačanje desnice predstavlja globalni trend, koji više ne zaobilazi ni Evropu.
“Izgleda da je prošlo dovoljno vremena da ljudi zaborave i narativ i uticaj fašizma, kao i njegove dalekosežne posljedice, pa glasaju partije koje propagiraju ideje slične onima koje su se mogle čuti tridesetih godina prošlog vijeka. Ne zaboravite da niko u političke programe ni tada nije stavljao koncentracione logore i građenje istih. Ovo je diskurs kojim se počinje”, smatra on.
“Ljudi su zbunjeni i zasićeni”
Kada je u pitanju Italija, on ističe kako nijesu svi birači Đorđe Meloni, Matea Salvinija i Silvija Berluskonija ‘fašisti’ – naprotiv.
“To su ljudi koji su jednostavno zbunjeni i zasićeni hiperprodukcijom vijesti, dok iz okova nametnutih kapitalizmom, poput loše plate, stanovanja ili zdravstva, posmatraju liberalno orijentisanu političku elitu kako se bahati i druguje sa oligarsima. Isto tako, ne zaboravimo da ogroman broj ljudi nije ni izašao na glasanje. Zašto? Jer su im u konačnici zaista svi djelovali slično, i nisu osjetili identifikaciju sa nekim ko treba da ih predstavlja u parlamentu”, ističe on.
Podsjetimo, u Italiji je ove godine bila rekordna apstinencija, računajući sve izbore od Drugog svjetskog rata. Razlozi razočaranju, prema Pajovićevom mišljenju, nalaze se i u prilično ležernom odnosu dosadašnjih vlasti.
“Neoliberali su toliko dugo na vlasti upravo jer bitišu pod parolom “jesmo mi nikakvi, ali nećete valjda ovi fašisti da vas vode“. Time su kreirali ogroman broj ljudi koji biraju pasivnost, jer su svakako potpuno udaljeni od lokusa kontrole političkih odluka. Ono što treba Italijanima, Šveđanima, ali i svima drugima je validna opcija za glasanje. Smatram da se svima smučilo da glasaju „sa zapušenim nosem“ i biraju „najmanje zlo“, dodaje Pajović.
Tamo gdje ljevica omane – desnica ne propušta šansu
Narativ savremene evropske ekstremne desnice je poznat – a djeluje kako se na primjeru Švedske ove godine možda najbolje moglo uočiti i podsticanje straha među biračima.
“Onda kada ljevica ne uspije da kapitalizuje nad neminovnim krahom kapitalizma, nastupa desnica. Ona i te kako dobro zna da bijes i strah masa usmjeri ka onima koji to nisu prouzrokovali, niti zaslužili. Desnica spašava kapitalistički sistem i sopstvene gazde time što za ponor krivi imigrante, LGBTIQ ljude, druge nacije i ostale manjine. Strah od drugačijeg je mnogo primalniji nego teorijsko znanje o eksploataciji i klasnoj borbi”, ističe naš sagovornik.
Podacima se lako manipuliše, a to je prednost desnice
Već decenijama je sveprisutna kampanja desnice o tome kako “stranci uzimaju poslove”, da su imigranti krivi za kriminal, te da je sve to uzrok zbog kojeg je ‘domicilni’ građanin obespravljen ili živi lošije. Ipak, u pitanju je samo – propaganda.
“Podacima se vrlo lako manipuliše, zbog toga je bitno imati funkcionalno pismeno stanovništvo koje može adekvatno procesuirati informacije i kritički ih sagledati. U Švedskoj se, primjera radi, desi više od 8.000 silovanja godišnje, ali ako je jedno od tih počinjeno od strane imigranata, na naslovnim stranama ćete vidjeti „IMIGRANT silovao ženu“. U ostalim slučajevima nacija ili neki drugi dio identiteta neće biti pomenuti”, poručuje Pajović.
Zbog toga, kako ističe, treba obratiti pažnju šta se naglašava i na koji način, ali i kako ljudi primaju te informacije.
“Radnička klasa, često ispijena i nervozna od količine posla i obaveza, nema dovoljno resursa da adekvatno procesuira informaciju, već je prima upravo onako kako je i napisana ili rečena”, ističe Pajović.
Odgovor je preobražaj, a pitanje da li je on moguć
Nije lako odgovoriti na sve to. No, naš sagovornik vjeruje kako je odgovor moguć u slučaju da se ljevica promijeni. Ne očekuje da je isto moguće i u slučaju neoliberalnih snaga.
“Za neoliberale se ne nadam da će se rekonstruisati, jer su previše ušuškani u svojim platama, dogovorima i socijalnim krugovima u kojima bitišu. Sa druge strane, ljevica treba da iskoristi ove informacije za samorefleksiju, te detektuje i izmijeni stvari koje pogrešno radimo. Nije poenta priče oće li se “ljevičarski glasovi podijeliti” ako se osnuje nova partija. Cilj je da ta partija ima konkretan i dovoljno dobar program, da ima odgovore kako, kad, gdje i otkud novac, koji bi mobilisao, ne samo lijeve glasove, nego glasove apstinenata. Mnoge bitke su izgubljene, ali je rat tek pred nama”, kaže naš sagovornik.
Iz takvog odgovora proističe i pitanje gdje je protivteža danas, odnosno – kakva je u ovom momentu ljevica u Evropi.
“Neorganizovana, izolovana i/ili (samo)cenzurisana. Često ne nudi rješenja nego gura zahtjeve, poput “Oporezujte bogate” ili “Zadržite fosilna goriva duboko u zemlji”. OK, to stoji. Ali kako? I šta je alternative? Nažalost većina partija i pokreta ne umije da na to odgovori. Pored toga, izgubili smo, a ovo važi i za mene, mogućnost komuniciranja sa “običnim” ljudima. Previše smo zatvoreni u svoje teorije, knjige i akademiju. Moramo simplifikovati poruke, na nepatronizujući način”, dodaje Pajović.
Smatra i da utapanje lijevih stranaka u ‘mainstream politiku’ nije dalo naročite rezultate.
“Koalicije moraju budu striktno programske i da ljevica konačno “izbori svoje”. Previše je bilo utapanja u mainstream politiku zbog sitnih ministarskih mjesta. S ponosom mogu reći da skoro svo svoje vrijeme posvećujem tome da prethodne kritike ne bi važile za naš pokret DiEM25 kao ni za naše partije MERA25, koje djeluju na državnom nivou. Nadam se, stoga, da će ljudi iz EU na izborima konačno imati za koga glasati”, zaključuje Pajović.
