Amfilohije Radović doživio je sudbinu kakvu smo i predviđali da će ga zadesiti. Nekako, viša sila namjesti da takvu sudbinu doživi svako ko radi protiv Crne Gore. To je valjda ta, kosmička pravda. Tako je i Amfilohije danas generalno zaboravljen, a njegovo nasljeđe zgaženo i preorano. Neka je. Sam je birao.
Kad kažem zaboravljen, mislim na njegovu političku ulogu, mada i svaku drugu. Pamte ga samo obični ljudi koje je onomad omađijao i iskoristio ili, bolje reći, prinio kao žrtvu političarima koje je doveo na vlast. Doveo na vlast, iako je o njima mislio sve najgore, a i oni o njemu.
Niko zapravo toliko ne mrzi svoje birače kao trenutne partije vlasti
Sa druge strane, po njegovoj smrti ekspresno je uništeno bilo kakvo ''autonomašenje'' unutar ekspoziture Crkve Srbije u Crnoj Gori. Od te samozvane ''đedove đece'' niko glasa nije digao na javno uništavanje nasljeđa njihovog toliko voljenog duhovnog oca ili bolje reći đeda, kako su ga prozvali u potonjih godinu i po njegovog života.
Na primjer, isto ne dižu glasa kad ih nekakav maniti pop kojeg su dovukli od ko zna đe naziva debilima i narkomanima. I to je dio te kosmičke pravde. Puštili ste da vas jašu, pa nek vas jašu. Meni je iskreno neopisivo milo zbog toga i smatram da treba još jače.
Kada su gromovi i austrijske granate oštetile Njegoševu kapelu tokom Prvog svjetskog rata, ona je godinama stojala tako, što je moguće viđeti na fotografijama. Niko prstom mrdnuo nije da se je sanira, dok nije došla politička potreba za takvo nešto. Kada je bilo jasno da će pro-karađorđevićke snage izgubiti izbore u Crnoj Gori 1925, odlučeno je da se na brzinu napravi nova kapela na Lovćenu, a da Aleksandar konačno posjeti Crnu Goru. Današnjim jezikom rečeno - da digne rejting. I uspio je u tome.
Sličnu situaciju imamo i danas, paradoksalno, gotovo 100 godina kasnije. Četiri godine niko Amfilohija Radovića nije pomenuo, dok nije došla potreba da se napravi velika predstava, koju će nesretni naaaarod da proguta. Sa sve šlagom i trešnjicom.
108
Demokrate su ispale veliki ''branič đedovog nasljeđa'', Bečić je ponovo pokušao da predstavi sebe kao najzaslužnijeg za to, a manjinske partije su se kao bunile. Svi srećni i zadovoljni i, ako Bog pomogne, sreća junačka i narodna maloumnost, servirano će proći kako je i planirano i donijeti benefit.
Četiri godine niko Amfilohija nije pomenuo, dok nije došla potreba da se napravi velika predstava, koju će nesretni naaaarod da proguta
Na Demokrate je uzaludno trošiti riječi. Istorija crnogorske politike nije zapamtila toliko jadnu, bijednu i gnusnu organizaciju. Oni su sve ono što častan čovjek izbjegava u životu. One osobe kojima nas roditelji straše kao đecu.
Niko zapravo toliko ne mrzi svoje birače kao trenutne partije vlasti. Njima i odgovara da su oni što gluplji i neznaveniji. Na taj način im je moguće poturiti najveće gluposti za koje će se ovi nesretnici zakačiti.
Zbog toga danas živimo u ovoj nesretnoj situaciji u koju smo dovedeni. Kakvi crni pacovi, zaraza, smeće, smrad i krepale krave... dajte nam spomenika da ih ližemo poput pričesnih kašika za vrijeme korone!
