Novinarka Danica Janković rođena je 29. oktobra 1994. u Podgorici. Cijelo odrastanje veže za svoj grad u kojem je završila osnovnu školu i Gimnaziju “Slobodan Škerović”. Studirala je novinarstvo na Fakultetu političkih nauka i odmah po diplomiranju počela da radi u struci.
“Mnogo volim novinarstvo i oduvijek sam vjerovala da kvalitetni i potkovani novinari nastaju u novinama. Stoga sam željela da krenem tim putem i učim od urednika iz štampanih medija”, opisuje Danica svoje profesionalne početke.
Tri i po godine provela je u redakciji ekonomije u “Dnevnim novinama”, a nakon toga oprobala se u radiju i Gradskoj televiziji.
“Tamo, zapravo, shvatam da je televizija medij u kojem se najviše pronalazim i koji mi je podjednako zanimljiv i važan ispred i iza kamere. To interesovanje najviše dolazi do izražaja sada, u Televiziji E, gdje sam nešto više od godinu dio informativne redakcije”, kaže Danica.
Znatiželju za televizijsko novinarstvo i produkciju vezala je i za master studije na Fakultetu političkih nauka.
“S obrazovanjem u medijima ne želim da stanem, pa sebe u budućnosti vidim kao nekog ko se stalno usavršava, čita i uči o tome”, dodaje.
Najljepši dio života veže je za gimnazijalske dane. To je, kako kaže, bio period kada je slobodno vrijeme provodila volontirajući u Dječjem savezu Podgorice.
“Sa ostalim instruktorima, ljeta i zime provodila sam na Veruši. Mnogo sam srećna što sam imala priliku da sa svim tim divnim ljudima, djeci Podgorice, uljepšavam raspuste. Mnogo sam srećna i zahvalna zbog uspomena koje su ta djeca meni dala”, kaže Danica.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Trčkaranje i žamor u babinoj ulici. Njene priganice posute šećerom. Igrarije sa braćom. Porodični dočeci Nove godine, zajednički odlasci vozom na more, video-kasete, stari foto-aparati i trenuci kada su fotografije bile posebne, jer su zahtijevale iskrenost, spontanost i strpljenje.
Nedostaje mi što je sve naizgled malo, meni kao djetetu uvijek bilo veliko i značajno.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Volim što sam naučila ugoditi sebi.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Gluma.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Zlopamtilo sam.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Skromnost i nenametljivost. Cijenim vrijedne i posvećene ljude.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- “Sanjar koji pomjera planine”. Voljela bih da me glumi Penelope Kruz, a dočara reditelj Pedro Almodovar, u španskoj četvrti Napulja. To je već dovoljno za zanimljivu biografiju.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- U maloj boci otrov stoji.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Crna čokolada.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Voljela bih da mogu zaštititi svu usamljenu, gladnu i nemoćnu djecu svijeta.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Sa Nikolom Teslom.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Ako nijesam u redakciji, onda volim da sam na moru ili negdje drugo u prirodi, pored vode. Nedjeljom volim i da kuvam i družim se.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- “High hopes”, Pink Floyd.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Posljednji film koji je ostavio nevjerovatno jak utisak na mene je “Posljednji tango u Parizu”. “Sedam priča” od Čehova i “Pisma” od Gistava Flobera su knjige koje izdvajam. “Jerma” je predstava koja me posebno dotakla i zamislila.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- U Japan.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Ne sviđaju mi se električni trotineti.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Nikome.
Čemu se uvijek obradujete?
- Kad čujem da se nečija upornost i trud isplate i kad se ljudi ohrabre da žive svoje snove.
Da li za nečim žalite?
- Što nijesam išla u muzičku školu i naučila da sviram neki instrument.
Bez čega ne možete?
- Nažalost, bez telefona i interneta.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Trudim se da tokom dana više puta kažem “hvala”.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Imam samo jednu želju - da ratova više ne bude.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Apsolutno ništa. Volim da izazovem sebe.
Nekad mi se čini da je najteže održati kontinuitet u bilo kojoj oblasti života. Ipak, često mi u glavi odzvanja rečenica “Samo sanjari mogu pomjerati planine”. (Fitzcarraldo)
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Odgledala bih još jednom omiljeni film, pročitala najdražu knjigu, otputovala ponovo u Rim.
Kako biste voljeli da umrete?
- Nečujno.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- O tome nisam razmišljala.
