Ko će vršiti vlast u Podgorici ne znamo ni nakon dva mjeseca od izbora. Politička pat pozicija sa Šavnika se proširila i na ostatak zemlje, a taj trend osim glavnog grada za sad prate Budva i Kotor.
To što je jedino Vučićeva klika do sada pokrenula konkretnu inicijativu za pregovore oko vlasti, govori dovoljno o tome da se podgorička vlast sastavlja daleko od Gorice i Ljubovića. U krugu dvojke!
Da li je tome uzrok samo nedostatak političke pregovaračke meštrije i kreativnosti, pretjerane getoizacija u okviru suviše tvrdih ideoloških narativa, suviše interesnih kombinacija na stolu između kojih treba odlučiti? Ili nešto mnogo ozbiljnije - potpuni izostanak vizije šta podrazumijeva vrijednosno-ustavni temelj na kome počiva jedno društvo?
To što mlada politička klasa ne umije zaokružiti demokratski proces - od izbora do formiranja većine - u velikom broju gradova, prije svega govori o neozbiljnosti i slabosti, nedoraslosti zadatku jednog poziva kakav je državnički.
Odbornik Ure u Glavnom gradu izjavio je da bi ukoliko bi se poštovala volja građana gradonačelnik Podgorice bio Nermin Abdić.
Podsjećanja radi, za ovog omiljenog gradskog doktora je glasao skoro svaki treći građanin koji je izašao na izbore. Osim toga, priličan procentat drugih kandidata ideološki mu je blizak. Radovanić je (pitanje je koliko svjesno) javnosti priznao da se volja građana neće poštovati.
18Do sada je zvaničan sastanak na ovu temu održan jedino u putinističkom štabu - podgoričkom sjedištu DNP-a, čiji lider je od strane bivšeg specijalnog tužioca optužen za pokušaj državnog udara. Tužilac je završio u zatvoru, dok mu se razlog za zatvaranje i dalje traži, a optuženi je sjeo u fotelju jednog od najmoćnijih ljudi u državi.
Šmek tog okupljanja nije otišao dalje od avgustovske mitomanije, mimo koje za pola decenije nije stvorena nijedna jedina nova ideja, zajednički imenitelj, temelj političkog okupljanja, koji bi razriješio Gordijev čvor u političkoj situaciji.
Dakle, jedina inspiracija, politička inercija, gravitacija i logika ekipe koja je preuzela zemlju, ostaje Milo Đukanović, sa kojim počinje i završava se sva njihova državnička kreativnost.
Na toj liniji demokratija nema nikakvu šansu ako se na negativnom odnosu prema jednom čovjeku, umjesto afirmativnih ideja i stvaranja nove vrijednosti, gradi politička struktura u zemlji, toliko dugo i toliko uporno. Naravno, antiđukanovićevska društvena inercija je kod građana izgubila i povjerenje i smisao za sve ove godine.
Predsjednik Crne Gore, Jakov Milatović u jednom trenutku je djelovao (ili mu je okolnost davala takvu šansu) kao čovjek koji sa svojim igračima može okrenuti novi list crnogorske političke istorije. Međutim, iako ga opšta javnost ohrabruje na konkretnu akciju, on kao da svjesno šlajfa u imidžu Vučićevog laskavca, dok je i dalje svježe sjećanje na (za zemlju blamantnog snimka), veličanja poznavanja vina prvog čovjeka srpskog sveta.
To što je jedino Vučićeva klika do sada pokrenula konkretnu inicijativu za pregovore oko vlasti, govori dovoljno (onome ko želi da zna) o tome da se podgorička vlast sastavlja daleko od Gorice i Ljubovića. U krugu dvojke!
Izgleda da je cijela Crna Gora Šavnik - talac nekolicine političkih siledžija koji razbijaju izborne kutije.
I lokalne siledžije iz Šavnika i podgorički foteljaši nemaju odgovor na suviše pitanja. Koliko biraju da poštuju sebe? Svoju državu i grad? Žele li da budu lideri za budućnost ili sluge? Najgore od svega je što je Crna Gora talac krupnih dilema osrednjih persona. Demokratija je procedura, vrlo jasna i vrlo logična. Ukoliko odluče da je zaobiđu, moraće građanima da objasne kako to da su Šešeljevi istomišljenici poželjniji partneri od doktora za kojeg je glasala trećina grada?
Jer, vakat je za odluke: "nismo se nikad dijelili" ili "leleču bule".
