“Kao posljedicu djelovanja i vladanja Dritana Abazovića imamo razorenu zemlju. Kad kažem razorenu, mislim na svaki njen segment. Od kulture do poljoprivrede. Nekom ko je Srbiji prepisao Crnu Goru i od nas načinio srpsku koloniju najmanji je problem da targetira novinare, pisce, aktiviste… ma bilo koga ko ga postavi ispred ogledala”, ocjenjuje u razovoru za Portal Analitika pisac Đorđe Šćepović.
Kako primjećuje, jedino što Dritan Abazović ne može da podnese je - istina.
“Svoj odraz u ogledalu. I svako ko mu saopšti istinu o njemu biće njegova meta”, poručuje Šćepović, koji u kolumnama pisanim za Gradski portal britko i analitično u kontinuitetu ukazuje na društvene i političke anomalije u Crnoj Gori koje živimo već dvije godine.
Dok ste rekli crkva, eto vas s metom na čelu
Neposredan povod za ovaj razgovor nije njegov kolumnistički angažman, još manje odlazeći premijer, već njegova nova knjige poezije znakovitog naslova “Kućni red logora”. Otud uvodna kopča sa sumornom crnogorskom društveno-političkom zbiljom, koja ne odudara mnogo od atmosfere logora.
Za one koji to možda još nijesu osvijestili, Šćepović pojašnjava kako to, danas i ovdje, izgleda.
“Vjerujem da kućni red našeg logora izgleda baš onako kako su i naumili graditelji logora. Dobro, još uvijek nijesmo u drvenim barakama i gasnim komorama, ali nije da ne bismo mogli biti. Kao što sam u jednom tekstu i napisao – svakako da imamo potencijal. Logor kao logor: bez prava na glas, bez prava na otkazivanje poslušnosti, u suprotnom vaša fotografija mogla bi se naći u rukama premijera koji njome vitla i neartikulisano prijeti, a vaše ime moglo bi biti izgovoreno za skupštinskom govornicom. I eto vas s metom na čelu, dok ste rekli crkva. No, tako valjda pjeva ona Brankova sloboda, koju smo osvojili 2020”, ističe Šćepović.
Književnost ne trpi kompromise
Utisak je da kroz svoju poeziju, između ostalog, naš sagovornik sjecira neke lične i kolektivne predrasude, ali i ono kako su (p)ostavljene u horizontu ove naše tzv. normalnosti. Na pitanje kakav je želudac potreban za ovakvo pisanje, te može li uopšte biti kompromisa kada se bavi takvom vrstom dekonstrukcije, odgovara:
“Naravno da kompromisa ne smije biti. Književnost ne trpi kompromise. Kompromis sa zlom nije moguć. Ne mislim da sam naročito hrabar, možda sam samo manja kukavica od onih koji su skloni kompromisu”, poručuje Šćepović.
A želudac, kaže, strada. I to, kako poručuje, bez mogućnosti da ga izliječite.
“Živimo u vremenu i prostoru koji nas pokušavaju naviknuti na stanja koja nijesu prirodna, na događaje koji nijesu prihvatljivi zdravom razumu, i čini se da smo sve ravnodušniji. I da se sve rjeđe pitamo zašto je to tako”, primjećuje naš sagovornik.
Traganje za sopstvenim izbavljenjem
Kritika kaže da su identitet, egzistencija, porijeklo i smisao poezije - motivi koji tvore specifičnu formu „mitologije svakodnevice“ u Šćepovićevoj poeziji. On, pak, ističe kako oduvijek smatra da onaj koji piše nije pozvan da objašnjava ili vrednuje napisano.
“Mnogo je razloga, a jedan od ključnih je taj što ja kao pisac nijesam u stanju da izgradim objektivan odnos prema sopstvenom tekstu, a samim tim lišen sam i mogućnosti da ga čitam i tumačim”, napominje naš sagovornik.
Dodaje i da je davno prošlo vrijeme “velikih tema” u književnosti, te da istorija književnosti potvrđuje velike pisce koji su pisali o naizgled malim i trivijalnim pojavama.
“Svakodnevica jeste ono što me opsijeda i ono što pokušavam objasniti. Ne mogu govoriti o “svim ljudima koji pišu” i njihovim traganjima, ali ja nikad nijesam tragao za “idealnom formom”. Vjerujem da knjige poezije nastaju usljed bogojavljenja, kako je Kiš označio zaista robusnu i dosadnu “inspiraciju”, ili usljed one Džojsove epifanije, kako vam drago. Uvijek sam i jedino tragao za sopstvenim izbavljenjem”, poručuje Šćepović.
Online prostor je prostor rulje
Osvrćući se na to koliko je kvalitetna i promišljena angažovana poezija često uznemirujuća, spoznajna, provokativna i uzbudljiva, naš sagovornik stava je da je književnost uvijek angažovana.
“Takva mora biti. Na ovaj ili onaj način. Ne vjerujem da bilo koja knjiga može mijenjati svijet, ali može bar jednog čovjeka. I to je dovoljno”, ističe on.
Smatra i da poezija nikad nije bila zabava za mase, niti štivo za razbibrigu dokonog puka.
“Istina, čini mi se da nikad nije bila na margini na kakvoj je danas. Poezija se masovno piše, a samo je rijetki čitaju. Danas se zaboravlja ono što se dogodilo juče. Društvene mreže učinile su da se u hiperprodukciji poezije često izgube oni koji pišu poeziju, a afirmišu oni čiji tekstovi na poeziju liče. Online prostor je prostor rulje i, nažalost, bojim se da će se mladi, a vrijedni ljudi, koji su tek na početku ove avanture, sasvim izgubiti i pogubiti u njemu”, ukazuje Šćepović.
Voda se razbistrila, svako je izabrao stranu
U kontekstu značaja uloge (angažovanog) intelektualca u društveno-političkom momentu poput ovog crnogorskog danas, Šćepović poručuje da pisac može i mora da piše, baš kao što ljekar treba i mora da liječi, a taksista da vozi taksi.
“Mislim da bi svaki intelektualac morao biti i angažovan, u okolnostima o kojima govorimo. Ako nam gori kuća, a gori nam kuća, nema prostora za kukavičluk. Za prostituciju. A njoj su intelektualci naročito skloni”, napominje Šćepović.
Ipak, kako kaže, ono što je dobro u svemu ovome jeste to što se mutna voda razbistrila.
“Nema više balansirajućeg hoda po žici. Svako je izabrao stranu. Nekoliko ljudi i čujem i poštujem, a nije teško odrediti ko su oni. To su oni koji u kontinuitetu govore, a ima ih i u Crnoj Gori i u regionu. A ako želite intervju s onima čija tišina tako glasno odjekuje, biću slobodan da Vam preporučim CANU, i njenog predśednika, kao idealnog sagovornika”, kaže Šćepović.
Ako želimo iz tunela, moramo ga srušiti
Na pitanje vidi li (i u čemu) izlaz iz ovog poprilično mračnog društveno-političkog tunela kojim Crna Gora tumara već duže vrijeme, sagovornik Analitike poručuje:
“Kao što sam i napisao u jednoj kolumni – ako želimo iz ovoga tunela, moramo srušiti tunel. To je jedini način“.
Pjesma iz knjige "Kućni red logora", objavljene u izdanju Crnogorskog PEN centra i OKF-a
Doba gladi
Navijestili su doba gladi
kao da smo ikada i bili siti
i sada bi nas valjda strah
morao obuzeti, i more strašne
preplaviti, a kao da strah nije
oduvijek tu i kao da nijesmo
rođeni s njim, kad su pupčanu
vrpcu kidali strah su ostavili,
ukazavši mu milost, da ga uvijek
vučemo za sobom, kao šepavu
nogu, kao davnu sramotu, kao
ružno śećanje kojeg se ne možemo
osloboditi.
Navijestili su doba gladi, nama,
vječito gladnima, koji neće umrijeti
od gladi, već od straha da će loše
vijesti jednom prestati.
