Crnogorski vajar, Marko Petrović Njegoš, rođen je 21. decembra 1980. godine u Nikšiću.
Diplomirao je na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, na odsjeku za vajarstvo (osnovne i specijalističke studije) pod mentorstvom prof. Predraga Milačića.
Učesnik je brojnih simpozijuma skulpture.
Dobitnik je nagrada za stvaralaštvo - 38. Crnogorskog likovnog salona, 44. Hercegnovskog zimskog salona, INAMI International Wooden Sculpture Camp (Japan), kao i Internacionalnog simpozijuma skulpture (Budva, Danilovgrad, Skadar).
Marko je bio angažovan i u pozorištu na izradi scenografije i kostima za predstave “Gospodska krv”, “Što je čoek do li biciklista”, “Tri sestre”, “Ko se boji Virdžinije Vulf”, kao i na izradi maski za ostvarenje “Kapital”, a radio je slikarski dio scenografije za operu “La Boheme”.
Autor je skulptura, spomen-obilježja, nagrada, od kojih se izdvajaju - “Galebovi” u Portonovom, “Vidoje Žarković” u Nedajnom, “Pastrmka” i “Vidra” (projekat Pivare “Trebjesa”) u Nikšiću, javne skulpture povodom Dana voda, „Poštuj život, vrati oružje“, nagrade „50 godina KIC-a Budo Tomović“.
Učesnik je vajarske radionice sa licima ometenim u razvoju, štićenicima JU Zavod “Komanski most”, u okviru umjetničkog programa „Lake Festa, Splav Meduza“.
Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 2010. godine.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Igra.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Što mogu sam da odlučujem o svojim postupcima.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Mnogo toga sam probao, odabrao ono u čemu sam najbolji i što me najviše ispunjava, tako da za mene ne postoji ono, “što bi bilo kad bi bilo”.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Velika sam ljenčuga, mada to dobro prikrivam. S druge strane, ako je zadatak dovoljno zanimljiv, gubim pojam o vremenu.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Neiskvarenost, izraženu empatiju i čvrst stav.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Na ovo pitanje bih Vam mogao odgovoriti tek za nekoliko godina.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Sebe bih napravio u pet poteza, bolje bih se tako opisao nego riječima.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Kokica.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Fizičku snagu, ne bi mi se dešavalo da precijenim sebe noseći veći komad kamena nego što mogu. Kičma ne bi boljela.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Sa nekim od svojih predaka iz dalje prošlosti. Da ta mogućnost postoji, mislim da bi svima to dobro došlo, više bi poštovali svoje korijene.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Nikad se ne zna. Nekad je posvetim odmoru, a nekad više posla odradim za nedeljno poslijepodne nego za cijelu nedjelju.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- “L’appuntamento”, Ornella Vanoni.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- “Zaloga” od Vladimira Mijuškovića, nevjerovatna priča. Valjalo bi da je pročitaju usijane glave današnjice. Odlična tema za pozorište i film.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Maču Pikču, Petra u Jordanu, Angkor u Kambodži…
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Voz, definitivno.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Nikome, dosta toga volim da zadržim za sebe.
Čemu se uvijek obradujete?
- Lijepim gestovima, sitnim i korisnim poklonima.
Da li za nečim žalite?
- Za dragim ljudima koji nisu više među nama.
Bez čega ne možete?
- Bez svoje porodice i svoje kućice slobodice.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Maloprije u super marketu, zakačio sam slučajno korpom jednu gospođu.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Dovoljna bi bila jedna, a to je da imam njene moći.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Obožavam da se zatrpavam obavezama. Još uvijek nemam luksuz da mogu izračunati težinu urađenoga.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Mislim da bi me prije uhapsili nego što bih iskoristio tri mjeseca.
Kako biste voljeli da umrete?
- Kada zadovoljno zaokružim svoju putanju bitisanja na završetku mog zadnjeg djela, neđe oko stote godine, da me zvizne i da ne boli. Uvijek sam kasnio, pa mislim da ću i na onaj svijet malo odocniti.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- “Dao sam ovom svijetu onoliko koliko sam mogao, ostalo nosim sa sobom”.
Priredila: A. POPOVIĆ
