Referendumska euforija ostala mi je urezana u sjećanje. Jako. Iako sam bio tek devetogodišnjak, za glavu manji od katarišta na kojem je bila crnogorska zastava, osjećao sam ogromnu emociju prema svemu što se dešavalo. Svakih par dana gledao sam automobile iz kojih su vijorile crvene zastave, odijekivale crnogorske pjesme, stihovi sad već pokojnog Ljuba Ševaljevića i ostalih umjetnika.
Uvijek sam volio Ljubove pjesme. Za mene će zauvijek ostati najbolji pjevač crnogorskih pjesama. Blagim glasom dopirao je do srca, a stihovima izražavao ljubav prema ovome kršu, ali i patnju i bol za utamničenom crnogorskom državom.
Srećom, te noći 21. maja raskinuti su okovi nametnuti Crnoj Gori još versajskim projektom zvanim prva Jugoslavija. Ta tamnica naroda, kako su je zvali potlačeni i pojaramljeni velikosrpskom čizmom. Pljunulo se tada na pepeo svih onih koji su radili na tome da Crne Gore više nikad ne bude. Ona je vaskrsla, a oni nikad neće.
Referendumska noć posebno mi je u sjećanju. Dugo Đurković drhtavim glasom pokušava da sakrije euforiju i zadrži profesionalnost. Zlatko Vujović koji saopštava da je za pola procenta premašena ta silom nametnuta stopa od 55%.
Međunarodna zajednica je iz njima znanog razloga željela na svu silu da očuva ruševine Miloševićeve države. Da produži ropstvo Crnogoraca i produbi njihovu bolnu ranu i patnju za davno izgubljenom domovinom. Nije im uspjelo.
Sjećam se i proslave u centru Danilovgrada, nesuđene crnogorske prijestonice. Sudbina je htjela da sa pravom tu titulu zadrži Cetinje. Svakako, dao je i grad pod Garčem nemjerljiv doprinos u obnovi crnogorske državnosti. Mnogi ti ljudi, tada prisutni koji su decenijama izgarali za nezavisnu crnogorsku državu danas nisu među živima, ali Crna Gora je tu. I biće zanavijek.
Svi događaji iz tog perioda oblikovali su me kao osobu i učvrstili u stavovima. Jednostavno, Crna Gora se ne dovodi u pitanje. To je lekcija kojom se moraju učiti i đeca u kolijevci. Fidel Kastro rekao je u jednom intervjuu: ''O našoj nezavisnosti nema rasprave''.
Ima nade, stasava nova generacija, Crnu Goru ima ko da brani i izvede na pravi put
To je već lekcija koju treba da uče odrasli, počevši od političara. Nema rasprave o crnogorskoj nezavisnosti. Dovođenje toga u pitanje u bilo kakvom smislu čin je veleizdaje vrijedan najteže kazne. Nema tu što da se nekome sviđa ili ne sviđa, već je završena priča koju treba ljubomorno čuvati. Nije mala stvar imati državu. Neki bi dali sve da im to može biti.
Na svijetu postoje hiljade naroda i etničkih grupa. Samo njih oko dvije stotine došli su do najvećeg stadijuma organizacije ljudskog društva, tj. do sopstvene države. Među tom malom skupinom su i Crnogorci, tj. svi građani Crne Gore. I treba da budu ponosni na to. Nažalost, mnogi nijesu. Jer ne shvataju istorijsku veličinu i sam značaj tog enormnog djela – stvaranja države i obnove nezavisnosti.
Mada, vjerujem da je većina takvih žrtva manipulacije priučenih i vazda krvi žednih popova. Kada je 1878. godine Crna Gora i formalno priznata kao nezavisna država sa svih su hramova u njoj zvonila zvona. Da je sreće i obraza među onima koji utamničene drže ključeve crnogorskih svetinja, zvonila bi i svakog 21. maja.
Nedavno sam imao priliku da boravim u Iračkom Kurdistanu. Kurda ima oko 40 miliona i drevni su narod. Gradovi u kojima žive su jedni od najduže naseljenih mjesta – po par hiljada godina. Čuveni Saladin koji je vojevao sa krstašima bio je porijeklom Kurd. Uprkos svemu tome Kurdi danas nemaju državu, a sve bi dali da je imaju, pa da je mala i koliko jedan grad.
Crnogorci imaju državu a nisu svjesni šta to znači. Moralo se mnogo više truda uložiti u izgradnju i buđenje nacionalne svijesti. Možda bi to i bio slučaj da za to nijesu bili zaduženi ljudi čiji se glas nijednom nije čuo u potonje tri godine. Neću se ođe baviti njima.
Crnogorski identitet je neuništiv - može pokleknuti, ali nikada neće biti poražen. Pa i velika Amerika poklekne nekad i uzdrma je strani maligni uticaj. Što onda očekivati od male Crne Gore, vječite mete ekspanzionističkih hijena i lešinara? Srećom, ima ko da je brani!
Sedamnaest godina nakon te euforične noći, ono dijete koje je sa babom išlo da slavi vaskrslu državu, sa katarištem za glavu većem od njega samoga, piše ove redove. Đe smo sedamnaest godina kasnije? Jesmo li nazad u ambisu okova ili je ovo samo privremeno stanje za koje ima lijeka. Ja bih, ipak, rekao da je ovo drugo. Ne jer se uzdam u političare, bilo kakve vrste, da su sposobni da nešto riješe. Mislim tako zbog one mladosti koja isprati svaki crnogorski skup, svaku proslavu, svaki protest... Zbog onih beba u kolicima, đece na terasama, zbog nekih novih đevojčica i đetića koji nose crnogorsku svetu zastavu, a katarište je za glavu ili više veće od njih.
Tada znam da ima nade, da stasava nova generacija, jedan novi soj i da Crnu Goru ima ko da brani i izvede na pravi put. Da osigura da se crnogorska zastava vječno vijori, a da zlo nestane. Sve zlo prolazi, pa će proći i ovo zlo i naopako što je Crnu Goru snašlo. Preživljavala je ona i gore i silnije. Kao što rekoh, ona je tu, a njima se ni strva ne zna. Tako je sa svim njenim neprijateljima, prošlim, a i budućim.
Nek nam je srećna i vječna!
