Šta je to Konstraktu, pjevačicu limitirane karijerne ostvarenosti, preko noći lansiralo u opštu definiciju toga što znači biti umjetnik?
Šta je tako snažno, za jednu noć televizijske parade kiča, verziju Ledi Gage sa Ali ekspresa, pretvorilo u prototip umjetnika na Balkanu, pa je Konstrakta umjetnik jednako koliko i Goran Marković ili Olja Ivanjicki? Samo što je Konstrakta poznatija…
Da li je pseudo umjetnički, pseudo esktravagantni izgled i nastup, u kontrastu sa bogovima kontrakulture poput Lukasa, pa još pogurana logikom „kako mali Đokica zamišlja umjetnost“?
Da li je muzičko mrtvilo koje vlada tom pjesmom, kontekstualna nejasnoća, ta „neshvaćenost“koja se pripisuje „umjetnosti“, angažman u naznaci koji je suštinska žalopojka nad sopstvenim neuspjehom?
Šta god da je, razlog zašto tek sada pišem o njoj je to što je uhvaćena na djelu!
Da, da, draga Ana Đurić i ekipa! „Mene mene tekel upharsin!“ (Izmjeren si na vagi i našao si se lak!). Kako nam je mogla promaći ta opšteprihvaćenost standarda kulture teritorije srpskog sveta?
„Umetnica“ na Evroviziji? Poštedi me.
Još od tog tobožnjeg, kamufliranog performansa-odlaska kod patrijarha kod kojeg je pošla po blagoslov, ne bi li se osveštana bolje plasirala. A mi, ovce-gledaoci, dovoljno smo priprosti da će nam lavor i peškir odvući pažnju, pa ćemo povjerovati da je to cinični artistički znak, a ne bogobojažljivi karakter naše umetnice, je li, Marija Magdalena?
Kako se ta umjetnička optika igre sa znacima izgubi preko noći, kako je jednoj umetnici promaklo da vidi slovo Z, svastiku 21. vijeka, u svojoj scenografiji?
Đe nestade ta opčinjenost znacima, skrivenim kontekstima, svijetom simbola i umjetničke asocijativnosti? Odjednom je „zdrava umetnica“ postala (navodno) slijepa za najbanalnije i najočiglednije?
Dragi prijatelji, ako nemate ništa protiv, ovdje bih već formulisao suštinu.
Kad se etnonacionalizam maskira u umjetnost, rađa se zlo. Umjetnosti je sve dozvoljeno. Umjetnosti se prašta. Umjetnost je univerzalna potreba koja uživa imunitet od standardnih sudova. Umjetnost, a ne podrška masovnim zločinima, grobnicama i spaljenim gradovima. Umjetnosti, a ne ratnim zločincima, arhitektama zla, djecoubicama. Umjetnosti, a ne neukusu, kulturocidu i moralnoj prostituciji!
Umetnica, a i umjetnik, draga, MORA biti svjestan! Svjesniji od svih ostalih! Makar toliko da u dovoljnoj mjeri pročita, u vremenu egzodusa u Ukrajini, kako vrišti podrška Putinu iz te scene.
To što ih ona „nije vidjela“ govori dvije stvari:
- da je lažna umjetnica, jer bi svako normalan to uočio
- da je stereotipna etnonacionalistička Srpkinja, koja se patrijarhom i slovom Z udvara masovnom političkom, estetskom i moralnom (ne)ukusu, a negira svjesnost podrške Rusiji iz straha od cancel-ovanja.
Na isti način odslikava se suština perverzije kamuflaže u „dobre namjere“ od pamtivijeka.
Hitler je „oslobađao“ Poljake od Jevreja, Putin Ukrajince od nacista, a Vučić i njegova vojska, ne ona Vulinova već crkve Srbije, Crnu Goru od nacionalista.
Samo duboko pervertiran i zao um može poslati djecu na Cetinje da ispred najbolnijeg simbola okupacije crnogorskog bića - Cetinjskog manastira, pjevaju „Veseli se srpski rode“. I to na dan kad su gorjela djeca i žene Zvicera! Da pjevaju pjesmu, kojom se ne vaspitavaju djeca, em iz estetskih razloga, jer je u pitanju etno tužbalica kobnog uticaja na slušni sistem djeteta, em zato što je u pitanju propagandno, političko sredstvo, kampanje znane „Ne damo svetinje“.
Na taj način se esencija zla obukla u runo jagnjeta i uz manipulaciju datumom Uskrsa poslala djecu kao topovsko meso!
Zlo u svojoj uzvišenoj manifestaciji uvijek inteligentno. Taj master mind zločina, ko kod da je, znao je da će se u tako delikatnoj, osjetljivoj atmosferi, izranjavanog, ponižavanog, proganjanog, hapšenog, trovanog Cetinja, naći i fanatik. U ovom slučaju, takav neko gađao je autobus.
Sindrom Konstrakte koja ne vidi slovo Z isti je onaj koji ne vidi genocidnost u Srebrenici. On kreira izopačenu sliku o stvarnosti, u kojoj je Ana Đurić „umetnica koja ne vidi slova“, a umjetnik koji vidi manipulativni politički čin u dječjoj koreografiji - nacionalistički komita.
No, jedino efikasno sredstvo protiv lažne umjetnosti je - prava umjetnost!
