Posljednja faza svakog genocida je negiranje. Negiraju ga uglavnom počinitelji da bi opravdali svoju ideologiju i obezbijedili joj da nastavi da živi. I sanja nove genocide. Da završi započeto.
Skoro najgore što može da uradi jedan zdravorazuman čovjek, pogotovo onaj ko smatra da da baštini ideje slobode i demokratije, jeste da negatorima genocida pruži ruku.
Najgore je kad pružena ruka negatorima znači i njihov dolazak na vlast. A pogotovo onima koji su svojevremeno bili protiv toga da se u Crnoj Gori zakonom zabrane fašistički simboli, simboli pod kojima su sprovođeni genocidi.
Pomirenja nema bez prihvatanja grešaka
Neizjašnjavanje o temeljnim civilizacijskim vrijednostima isto je što i biti protiv njih. Ćutanje je znak odobravanja, a nemanje stava moralno ništavilo i kukavičluk (pakao sljeduje ovakve, rekao bi Dante). Pogotovo kada je riječ o nečemu što se tiče Crne Gore ili njenog najužeg okruženja.
Temeljne civilizacijske vrijednosti na nivou svijeta u 21. vijeku svakako su sloboda, jednakost pred zakonom, demokratija, prosperitet i mir. Generalno, od toga nema odstupanja.
Sve što je okrenuto protiv ovih vrijednosti anticivilizacijsko je i destruktivno. A oni koji su anticivilizacijski i destruktivni treba da budu prezreni i marginazilovani. Jer s njima ne smije i ne može biti rasprave. O osnovnim moralnim načelima i vrijednostima nema rasprave. Niti dogovora.
Odmah do ovih vječnih civilizacijskih standarda su i oni koji pogađaju svijet u određenom trenutku ili su po značaju snažno vezani za određeni region. U današnje vrijeme, i po Crnu Goru, to su ruska agresija na Ukrajinu i genocid u Srebrenici.
Odnos prema ove dvije civilizacijske odrednice kompas su kompletnog crnogorskog društva, i jednostavni eliminacioni filter za sve koji su obožavatelji destrukcije.
Pomirenja nema uz izjednačavanje žrtava i zločinaca
I to ne bi smjelo da se dovodi u pitanje. Jednostavno, ko ne prođe civilizacijski filter ni po koju cijenu mu ne smije biti dozvoljeno da pokriva ni najmanju funkciju niti mu dati i promil medijskog prostora.
Zašto? Odgovor je jednostavan.
Od ljudi koji baštine antivrijednosti Crna Gora ne može dobiti ništa osim bezvrijednost, destrukciju i ništavilo.
To smo imali priliku da vidimo na primjeru vlade Zdravka Krivokapića.
Zbilja, misli li iko da bi nešto bilo drugačije ako bi umjesto ideološkog Leposavića u novu vladu ušao neki drugi Leposavić iz SNP-a? Ili druga ideološka Vesna Bratić? Sve bi bilo isto! Zapravo, bilo bi još gore, jer bi njihova djelovanja bila zamaskirana tobožnjom građanštinom, manjinskim partijama i njihovim ćutanjem zbog funkcija.
Kada negatorima ili bolje reći počiniocima genocida i vjernim sljedbenicima Putina nije uspjelo da javno i bukački ispune ono što su namjerili s Crnom Gorom, sada teže da to urade tajno. I uz pruženu ruku prije svega stranaka koje nose predznak manje brojnih naroda u Crnoj Gori.
Pomirenja nema s anticivilizacijom i onima koji te ideologije pronose
Ovo se mora često isticati, jer nije Bošnjačka stranka ekskluzivni predstavnik bošnjačkog naroda u Crnoj Gori, niti bilo koja albanska partija. Uz pruženu ruku ovih partija, njima se daje legitimitet da nastave započeto. Mnogo jače i s mnogo više mržnje nego ranije.
I zbog toga, stalno pominjanje Srebrenice i Ukrajine ne može biti nikakvo spoticanje. I da jeste, zdravo je i normalno padati. Dok ne naučiš da hodaš ispravno i kako treba.
I treba Crna Gora da se spotiče o ta dva kamena branika. Svaki put. Dok ne filtrira sve one koji nijesu dostojni da je vode zbog anticivilizacijskih stavova.
Pomirenja nema bez prihvatanja grešaka.
Pomirenja nema uz izjednačavanje žrtava i zločinaca.
Pomirenja nema s anticivilizacijom i onima koji te ideologije pronose. Za njih ima mjesta samo na smetlištu politike i istorije. I na najudaljenijim marginama društva. Dužnost je svakog zdravorazumnog čovjeka da doprinese da tamo zauvijek i ostanu.
Pružanje ruke takvima, i njihovo dovođenje na vlast, predstavlja prihvatanje njihovih ideoloških načela i antivrijednosti i svrstavanje na istu anticivilizacijsku stranu.
Sve ostalo su puste riječi koje ne vrijede ni pet centi. A ljudi se, valjda, drže za riječ.