Samo dan nakon tog 30. avgusta 2020. svako normalan vidio je kuda sve ovo ide. Ako su se mjesecima prije toga uspješno skrivali i određeni postotak populacije ubijedili u ''iskrene namjere'', u danima proslave i euforije pokazali su pravo lice. Narikanje uz ''Veseli se, srpski rode'', crne zastave sa mrtvačkim glavama i napadi na muslimane širom Crne Gore momentalno su najavili pravac kojim će nas ''osvježitelji'' voditi. Ka destrukciji, maloumlju, fanatizmu i kolektivnom ludilu.
Nažalost, u dobrom dijelu su i uspjeli. Ili sam precijenio intelektualne kapacitete ovog naroda. Patriotizam je nekad opasna stvar. Ljubav prema zemlji zamagli pogled i pravu sliku stvarnosti. Tako i ja nekad previše očekujem od ovoga naroda i čudim se kako padaju na priče jednog Mickeja, kao da taj isti narod, dva i po vijeka ranije, nije običnog lutalicu proglasio za vladara jer ih je ubijedio da je prognani ruski car!
76O čemu drugom onda pričati. Sve je smiješno pri tim činjenicama. Međutim, i u trenucima pogrešnih odluka, osoba može biti čo'jek. Istorijske priče nam kazuju da su Crnogorci prema slabijima vazda postupali ljudski. Jer, nisu se borili da pokore ili osvoje, već da oslobode svoje. I u samom „Gorskom vijencu“ Njegoš iskazuje gađenje prema neljudskom ponašanju Venecijanaca nad zarobljenicima. Danas, i to je izvrnuto.
Isti oni koju su protestovali protiv NATO bombardovanja takozvane SR Jugoslavije i optuživali Sjedinjene američke države za agresiju, imperijalizam i nasilništvo nad slabijima, danas podržavaju sve to isto (i gore) protiv druge države. Podržavaju i pozivaju na nasilništvo, ubijanje, mučenje, progon i razaranje jednog slobodnog naroda. Zašto? Ne znaju ni sami.
Ljubav prema zemlji zamagli pogled i pravu sliku stvarnosti
Ne može me niko ubijediti da je to iz ljubavi prema Rusiji. Bliža mi je pomisao da je to zbog ruskih para koje pomamljeni redovno primaju. Događaj u Podgorici od prije neki dan dokaz je koliko je jedna elita u pokušaju uspjela da zaludi određeni broj omladine.
Mada, tu krivim i višedecenijsko katastrofalno stanje u obrazovanju. Jer obrazovanog, slobodnomislećeg i zdravorazumnog čovjeka ne može zaluđeti niko, pa ni jedan Amfilohije Radović. O onima ispod njega da i ne govorim.
Nisam ubijeđen ni u njihovu hrabrost i junaštvo. Sve je to obična fikcija. Traju koliko i sama ekstaza tokom pjevanja nakaradnih stihova naci-popadije. Kad se zvučnici ugase, gasi se i želja za vraćanjem Kosova. Milo im je Kosovo, ali ne toliko da bi išli tamo i krvarili radi nečega sa čim u dubini duše i ne osjećaju toliku povezanost. To je najbolji dokaz koliko je sve to fiktivno.
Zbog toga i ne pridajem mnogo pažnje svemu tome, ali ima jedna stvar koja me boli. Sramota. Kolektivna sramota! Nejasno mi je kako je moguće da se desi toliko propadanje jednog društva za kratak period. Propadanje od kojega ćemo se oporavljati decenijama.
Najveći problem je omladina. Zaluđela omladina koja tek treba da ispolji greške u sopstvenom formiranju, uglavnom prema Crnoj Gori. Sloj omladine koji ne preza od primitivizma i mentaliteta čopora nasađenog na pogrešne načine. Ako smo na ove grane došli zbog onih koji su stasavali tokom perioda socijalizma i kakve takve uređenosti, ne mogu ni da zamislim što će nam donijeti oni sastavljeni u haosu.
No, vazda ima nade i onog sloja i soja društva kojemu je cilj građanska i zdrava Crna Gora i uloga da takvu Crnu Goru štiti. Dok god ima mladih đevojaka i momaka da visoko dignu ta dva prsta, pjesma destrukcije biće uzaludna.
