Prijedlog o prazniku crnogorske kulture kroz obilježavanje dana Njegoševog rođenja, dobio je u parlamentu podršku kao nijedan zakonski prijedlog do sada.
Međutim, uprkos pozivu predlagača da proglašavanje praznika bude povod za dijalog i početak razumijevanja različitosti i različitih u društvu, tokom rasprave u parlamentu čuli smo da je bio povod i za nastavak prakse iskorišćavanja Njegoša u nacionalističke, dnevnopolitičke svrhe koja traje već dugo u crnogorskom društvu.
Za promjenu, Mauzolej je, za sada, bezbjedan na vrhu Lovćena
"Nezgoda" sa Njegošem je u tome što ga je nemoguće razumjeti ako idete samo putanjom "prave linije". Još ako tu crtu stavite u nacionalističke zagrade, nikada do Njegoša stići nećete. Koliko god da su glasni napori. A baš to je povik o "tradicionalnoj", njegoševskoj Crnoj Gori koji se ponavljao u parlamentu iz klupa DF, pojačanog Markom Milačićem.
Pet slova iz Njegoševog imena mnogo se manje odnose na "krv i meso", na čovjeka, a mnogo više tiču se jedne misli.
Misli koja je bila sve samo ne tradicionalna. Koja se nije dala ni sputati, ni omeđiti. Ni u vremenu u kojem je živio, a koje je bilo omeđeno neslobodom i siromaštvom. Zašto danas tu misao "spuštavati niz uže" političkih iskorišćavanja?
Crna Gora kao društvo slobode, sposobno za najširu zajednicu slobodnih - to je Njegoš. U uslovima njegovog, 19. vijeka, jednako kao i danas.
Naturanje da slavimo Njegoša onako kako se to predstavljalo iz klupa DF bilo bi sve samo ne put ka razumijevanju u društvu. Toga posebno treba da budu svjesni u Demokratskoj Crnoj Gori. Jer su predlagači ozakonjivanja praznika. Time, makar i moralno, imaju za nijansu veću obavezu da štite suštinu onoga što su predložili.
To što su se u parlamentu trudili da budu pristojni je dobro, no ni izdaleka dovoljno za stvarne pomake
Povodom praznika crnogorske kulture i Njegoša, u parlamentu se čula i jedna nova misao - iskazana sa oba skupštinska pola.
Pomirenje u Njegošu - tako glasi politički koncept koji se mogao nazrijeti i iz izlaganja Demokrata, i iz onoga što je govorila Branka Bošnjak iz PZP, a taj duh provijavao je i iz onoga što su bili tonovi izlaganja DPS, kao i manjinskih stranaka.
Mogu li, dakle, u političkom smislu, Srbi prihvatiti Crnogorce, a Crnogorci Srbe, ako ispred sebe svi isture Njegoša?
Sudeći prema parlamentarnoj raspravi u kojoj su svi, uključujući DF, nastojali da pokažu svoje najpristojnije lice, jer je Njegoš bio na dnevnom redu - teško će se u tu ciljnu ravan ulaziti.
Izvjestan napredak demonstriran je jer su se svi, osim DF, trudili da ne otvaraju pitanja oko kojih znaju da će se sukobiti. Demokrate, da bi upisale u skor listu kako je prošao jedan njihov prijedlog, DPS da bi pokazao kapacitet za saradnju. URU ovo nije zanimalo, a i SDP nije vidio neki prostor za isticanje.
Manjine, prije svega bošnjačka, pristale su da budu uzdržane u cilju crnogorsko-srpskog dijaloga. Stav manjina naišao je, reklo bi se na tradicionalno nerazumijevanje iz klupa gdje sjede srpski poslanici. To što su se u parlamentu trudili da budu pristojni je dobro, no ni izdaleka dovoljno za stvarne pomake. Pristojnost, ili nešto drugo, tek napredak je načinjen u toliko što se niko više ne zalaže za "spuštanje" Mauzoleja sa vrha, niže niz Lovćen, kako je to svojevremeno "krstila" ministarka Bratić.
Naturanje da slavimo Njegoša onako kako se to predstavljalo iz klupa DF bilo bi sve samo ne put ka razumijevanju u društvu
Za promjenu, Mauzolej je, za sada, bezbjedan na vrhu Lovćena. Novi narativ je da pored Mauzoleja treba, ipak, izgraditi kapelicu.
Mjera "kompromisa" bila bi da to ne mora da bude "Aleksandrova" nego originalna Njegoševa kapelica, kao hrišćanski objekat za jednog vladiku. Takav stav izrekao je u Parlamentu Vladimir Joković (SNP).
Pominjanje samih riječi kapela na vrhu Lovćena, crvena je linija za DPS iz, kako su objasnili, razloga koji se tiču toga da je svaki objekat tog tipa prostor za uzurpaciju od strane Crkve Srbije.
Zanimljivo bi, međutim, bilo čuti da li bi "mjera kompromisa" moglo biti to da se originalna Njegoševa kapelica gradi, ali sa prethodno jasnim dogovorom da će u njoj ravnopravno služiti sveštenici SPC i CPC. Dakle, da se "mjera kompromisa" ne traži oko izgleda, nego oko suštine.
Možda bi odgovor na to pitanje jasnije osvijetlio stvarnu mjeru za kompromis svih aktera?
