Proevropski potezi tridesetoavgustovaca ravni su čudima. A kad se takva čuda i dese, iako na prvi pogled djeluju idilično prema nepisanom, ali vaspostavljenom „oslobodilačkom“, pravilu imaju ograničen rok trajanja. Poželjno je da idila ne traje duže od 24 sata. Pa zašto bi sporazum potpisan uz posredovanje EU bio izuzetak. Čašćavala nas je aktuelna većina i krupnijim faulovima.
Partijsku centralu PES-a, osim predizborne groznice, potresa i unutarstranačko nesaglasje. Danima ne mogu da se dogovore koji su članovi sporazuma i segmenti zajedničke izjave za njih obavezujući, a koji ne. Premijer i potpisnik sporazuma vjerovatno bi različita tumačenja nazvao unutarstranačkom demokratijom.
14Raznolike interpretacije zapravo su jedina distinkcija u odnosu na ultimativne stavove bivšeg DF-a. Poruke u bocama valja čitati između redova i zaključak će biti identičan – neće im ambasador EU nametati moratorijume na, za opstanak tezgaroške vlasti, sudbonosne teme.
O tome koliko premijer poštuje datu riječ, najvjernije govori povratak Mladena Mikijelja na čelo Morskog dobra, u zagrijanu i obećanu fotelju. Od temeljnog obrazloženja, procedura i nekolicine kandidata, ostadoše samo Spajićeve konferencijske šarade. Ili Spajić od preokupiranosti megalomanskim investicijama nema kad da se bavi dnevnim redom Vlade, ili je popustio pod Radunovićevim pritiskom.
Ako je javno datu riječ pogazio nakon svega nekoliko sati, imamo li razloga da vjerujemo da će se prema onome što je potpisao odnositi drugačije? Ako nije imao snage da se odupre Radunovićevom ultimatumu, možemo li očekivati ultimativno ne izgovoreno u brk Dalaj Lami Mandiću. Sve su ovo, naravno, samo retorička pitanja. Odgovori su više nego jasni.
Bilo bi ljekovito da evropski zvaničnici pogledaju samo jednu sjednicu Skupštine na čijem su dnevnom redu zakoni iz reformske agende. Možda će ih ipak neugodno iznenaditi prazne stolice i nezainteresovanost za raspravu o bilo čemu drugom što ne podrazumijeva papagajsko ponavljanje floskula o dobrim duhovima koji su nas spasili iz ralja kriminala i korupcije, ugroženom srpstvu, jeziku i državljanstvu.
A samo nekoliko dana prije potpisivanja sporazuma, Parlamentom su odjekivali monolozi nacišovinista, partijskih perjanica sa sumnjivim diplomama i jedva svršenih studenata, uz nezaobilazne pravne i politikantske doskočice. Usvajanje evropskih zakona pukim glasanjem, gotovo bez rasprave, najporazniji je indikator (ne)funkcionalnosti Skupštine u praksi, fingiranja dijaloga i raspršenih iluzija da postoji iole relevantan broj proevropskih glasova među deklarativnim građanistima.
Javio se i predsjednik države, u maniru tipičnog glasnogovornika DF-a, da nam kaže kako nije dobro što je sporazum potpisan u zgradi evropske ambasade. I još napravi paralelu između legitimiteta nacionalističkih mantri o jeziku i državljanstvu i demokratije kao koncepta, što je samo po sebi dovoljan pokazatelj nepoznavanja elementarnog značenja samog pojma.
Odavno apsurdnija komparacija nije plasirana u javnom diskursu, premda nas vladajuća klika apsurdima zapljuskuje na svakodnevnom nivou. Predsjednik je, dakle, nezadovoljan posredovanjem Evrope u situaciji kad institucionalnog izlaza iz ustavne i parlamentarne krize nije bilo. Nasuprot tome, sasvim mu je prihvatljiva opsesivna opterećenost Aleksandra Vučića prilikama u Crnoj Gori.
Patologija iz Ćacilenda najilustrativnije opisuje Vučićeve frustracije. Reče vožd kako Hrvatska svakog bogovetnog dana ponižava Crnu Goru. I zaista, višedecenijsko iživljavanje nad regionom nametanjem rješavanja tzv. hrvatskog pitanja postalo je neizdrživo. Ovo važi za stanovnike paralelnog univerzuma. Naša mračna realnost ipak je maltretiranje velikosrpskim revizionizmom i jednoumljem.
Ne čudi, međutim, što nejakom predsjedniku ovakvo miješanje ne smeta. Ako bi bio primoran da se izjasni, pravio bi se da je prespavao Vučićev nastup. Elem, šta drugo očekivati od politikanta za kojeg je pregovaranje u manastirima i sastančenje po crkvenim kriptama, čiji je jedan od ključnih sudionika vrhunac demokratije.
Živimo doba apsurda iz kojeg sami moramo isplivati, bez čekanja na pomoć međunarodnih saveznika
Do kad će se beogradski diktator i njegovi poslušnici koji sjede na bezbroj stolica provlačiti ispod evropskog radara, pitanje je kojim se ozbiljno treba pozabaviti, jer su prošlonedjeljne turneje po evropskim institucijama svojevrsna sublimacija apsurda.
Autokrata, koji nije mogao da sluša krik tišine 15. marta, u jeku razotkrivanja nezapamćenog nasilničkog naleta zvučnim topom ili drugim nezakonitim sredstvom prinude protiv mirnih građana, otputovao je u Brisel. Sastao se sa generalnim sekretarom NATO Markom Ruteom i evropskom komesarkom Martom Kos. Zalud apeli Evropskog parlamenta.
Zastrašujući zvuk nije zaparao uši onima koji su, umjesto hvalospjeva o produktivnim i konstruktivnim sastancima morali uputiti jasno upozorenje i zbog angažovanja crnokapuljaša, paravojnih formacija, lažnog širenja panike, prijetnji Kobrama, napada na demonstrante u trenutku kad je shvatio da je izazivanje krvoprolića nemoguća misija. Studenti su, na sreću, organizovaniji i pribraniji čak i od sve malobrojnijih, mahom ekstremističkih Vučićevih lojalista.
Zvanična Evropa ugostila je i četničkog vojvodu, ponosnog agenta ruskih obavještajnih službi, pripadnika Sedmog bataljona, Andriju Mandića, koji je u sjedištu Savjeta Evrope besjedio o slobodi, demokratiji, politički motivisanom nasilju. Čudna li je ta demokratija koju propagira vječiti sljedbenik zločinačkih i nadasve, autokratskih ideologija. Još je čudnija i besmislenija sloboda o kojoj ne trepnuvši obmanjivački govori „terorista u pokušaju“, za čiji je teroristički akt svojevremeno dokaze ponudio i sam Vučić.
U današnjoj Crnoj Gori, kojom de facto upravlja Mandić, prekršajni postupci pokreću se zbog kolumni i vrijednosnih sudova kojima se kritikuje upliv srpske crkve, kroz miješanje onostranih sila u ovozemaljska pitanja sekularne države ili, recimo, mizogini istupi novopriučenih rektorovih akademika. O odnosu prema onima koji se drznu da drugačije misle i da takvo mišljenje javno izraze, kao ni o divljajućem revanšizmu ne treba detaljnije govoriti.
Bilo bi ljekovito da evropski zvaničnici pogledaju samo jednu sjednicu Skupštine na čijem su dnevnom redu zakoni iz reformske agende
Od besjede „mučki progonjenog“ Mandića, kojeg je čak i pravni zastupnik Mitropolije crnogorsko-primorske, u paketu sa Milanom Kneževićem, nazvao prevaziđenim nacionalistima iz devedesetih i lažnim nacionalnim predstavnicima Srba, koji političkim zloupotrebama izazivaju svađe i raskole, dakle, nema većeg apsurda.
Ključno pitanje je – zašto Evropa ćuti i do kad će muk ovako glasno odjekivati?
Ne treba nama Vulinova potvrda da bismo znali ko su bili dostavljači usluga sa ispostavljenog spiska velikosrpskih želja po nalogu BIA. Od helikoptersko-desantnog ustoličenja Jovana Mićovića, do potpisivanja veleizdajničkog akta zvanog Temeljni ugovor. Izvođači radova su se mijenjali zavisno od projektnih etapa, ali je nalogodavac ostao nepromijenjen.
Stoga je prepucavanje PR službi Ure i PES-a na temu odbrane državnih interesa, čija je stvarna pozadina rasprava o tome koje vjernije služio lokalnoj i centralnoj BIA ispostavi, više nego tragikomično. Kukavičko i poltronsko pravdanje. Manite se predizbornih igrica, gospodo, jer su vaše stvarne namjere davno pročitane.
Živimo doba apsurda iz kojeg sami moramo isplivati, bez čekanja na pomoć međunarodnih saveznika, jer smo naum agenturne mreže kojoj se i dalje ignorantski povlađuje valjda davno prezreli.
