Crna Gora je zemlja besmisla.Brzo zaspimo opijeni IBAR-om, ali nas još brže probudi šamar surove realnosti. One u kojoj predsjednici Skupštine i Vlade po potrebi pale i gase parlament. Važno je samo da, kad je režiserska palica u rukama glavnokomandujućeg, Aleksandra velikog, predstava koja je toga dana na repertoaru bude odigrana bez tehničkih smetnji. Velikosrpskim programom suspendovan je Ustav, pa zašto bi skupštinski poslovnik bio izuzetak.
Dan vidovdanskog restarta parlamentarne većine bješe jedan od najčemernijih u novovremenoj crnogorskoj istoriji. Tragična ilustracija propasti crnogorskog parlamentarizma. Otužna slika poslušničke vlasti na svim nivoima i gratis Vučević – srpski premijer u rodnom gradu samo po funkciji crnogorskog premijera. Poziv na Petrovdanski sabor objeručke je prihvaćen, te nam sve su prilike još čemerniji dani tek predstoje.
233
Većinska Crna Gora, suprotno tvrdnjama njenog samoproglašenog vođe, Andrije mirotočivog, ponovo je prinuđena da se izvinjava Hrvatskoj. To su te devedesete u modernoj verziji. Mandićev domet je koordinacija postupcima zvanične Crne Gore – pokornih poslušnika koji se grčevito bore za svaki dan opstanka na vlasti.
Ne crveni se crnogorski obraz zbog Mandića i Kneževića, već zbog Spajića i Milatovića koji su, posredno ili neposredno, učestvovali u pripremi i uručivanju vidovdanskog poklona Vučiću. Milatović je svoju klovnovsku poniznost ponajbolje iskazao diveći se voždovom poznavanju vina. Zato su njegovi performansi s ciljem kobajagi peglanja narušenih hrvatsko-crnogorskih odnosa u najmanju ruku tragikomični.
Brukanje pred Hrvatskom krenulo je iz Vlade, veličanjem velikosrpske agresije. Rezolucija o Jasenovcu beskrupulozna je provokacija, čiji je idejni tvorac Vučić.
Mandić i Knežević, instrumentalizacijom jasenovačkih žrtava pokušali su da sebe isture u prvi red velikosrpskog vožda. I Aca im je odao priznanje, s naznakom da su mogli bolje. Ipak, pozicija redara koji ga ponosno dočekuju, brišući mu tablu, za njih je napredak.
Bliska saradnja ustaškog režima NDH s četničkim pokretom istorijski je fakat. Fakat je i da su Đujić, Drenović, Tešanović, Radić, Božić i drugi četnički prvaci pregovarali s ustašama, da su priznali Pavelića, da su im rane vidane u ustaškim bolnicama. Fakat je i da je Pavle Đurišić, čiji su slavni potomci crnogorski neočetnici ubijen od strane ustaša, zato što je izdao četnike.
To je, reklo bi se, stvarna kvislinška poveznica koja produkuje mržnju prema zloglasnoj ustaškoj ideologiji, skrivena iza tobožnje empatije i pijeteta prema jasenovačkim žrtvama. Neočetnička družina ipak i dalje slavi Kalabića, čiča Dražu, Mladića i Karadžića i različite etape zločinačke ideologije koja se direktno naslanja na ustašku, zapravo je s njom tijesno povezana.
No, šta će četničkom vojvodi i njegovim sljedbenicima istorijski izvori, kad imaju paraistoričare, koji uz pomoć srpskih vlasti decenijama od četnika prave humaniste – ulicama, spomenicima, tribinama, filmovima, revizionističkim pamfletima...
Fakat je i da savremena Hrvatska, komemoracijama osuđuje užasnu prošlost. Nasuprot hrvatskim vlastima, Miloševićev nasljednik širi mrežu negatora srebreničkog genocida. U hrvatskim medijima i obrazovnom kurikulumu gotovo da nema prostora za osporavanje niza ratnih zločina počinjenih u Jasenovcu.
U Srbiji se srebreničke žrtve neprestano prebrojavaju, uz optužbe Bošnjacima da su sami sebe ubijali. Kad se vodi politika identična onoj iz devedesetih, nema suočavanja s prošlošću. Kad uključite selektivnost, moral i ljudskost isključeni su po automatizmu.
Premijerova ekspresna teleportacija od Podgorice do Brisela i nazad, prvoklasni je primjer političkog kukavičluka. Nije lako objasniti zašto je nakon samo 48 sati od dobijanja IBAR-a potpuno podređivanje političkih prioriteta njegove stranke velikosrpskoj agendi napokon javno obznanjeno, bez uvijanja.
Treba imati petlju za pojašnjenje kako se, nakon glumatanja evropejaca i građanista, broj zdravorazumnih pojedinaca u poslaničkom klubu PES-a sveo na dvojicu. Treba priznati da je zarad ostanka u fotelji pristao na sudioništvo u podmetačini u vidu neznaveno nažvrljane rezolucije, čije je donošenje klasičan proizvod političko-trgovačkog preturanja po grobovima i kostima žrtava zločinačkih politika. Treba imati hrabrost, koju premijer bez integriteta nema. Svega smo se nagledali, ali ovaj nivo kukavičluka je za anale.
Na pitanje šta ima da kaže o Petrovdanskom (svesrpskom) saboru odgovorio bi –ljudi imaju pravo da se okupljaju. Imaju pravo da za račun jednog susjeda – preciznije jednog autokrate, nanose nemjerljivu štetu državnom ugledu, po cijenu njenog potpunog uništenja.
Rekao bi premijer i kako kleročetnička bratija predvođena srpskom crkvom ima neograničeno pravo da iz novopomirene Crne Gore, one na koju moramo da se navikavamo, novim presabiranjem pošalje najsramnije poruke, pozicionirajući Crnu Goru kao regionalnog neprijatelja, kaljajući postreferendumsku istoriju neizbrisivim mrljama.
Umjesto Evrope sad dva, dobijamo velikosrpski sabor sad dva - sasvim prirodan mozaik. Poruka guvernerima na čelu sa Spajićem i ostalim ćutolozima koji se beskičmenjački saginju ispunjavajući velikosrpske hirove – većinska i građanska Crna Gora odgovoriće kako dolikuje.
Ako sprovedete fašistički naum, samo dan kasnije, u trinaestojulskom duhu, dobićete snažan antifašistički odgovor. I ovaj pokušaj otvorene fašizacije većinske, po modelu zvanične Crne Gore u čije ime se svakodnevno stidimo neslavno će se okončati.
