Teško je biti zarobljen. Užasno je biti sužanj. Nije čovjeku imanentno nemanje slobode, on teži za njom i samo slobodan se osjeća čovjekom. Redukcije slobode, čak i u najmanjoj mjeri, od čovjeka stvara biće mentalne tjeskobe koje je sklono pucanju i na kraju samouništenju.
I, nije svako oduzimanje slobode teritorijalno i ne mjeri se svako kvadratnim metrima, zidovima, lancima i žicom. Mentalna nesloboda je gora od bilo koje druge, jer ona kao takva nije nametnuta od neke druge strane. Čovjek je sebi stvori, sam sebe utamniči. I, nije svjestan toga da je on i zatočenik i ključar.
I, kao posljedica ovog stanja biće projektovanje svog bijesa na druge, često, imaginarne protivnike.
Ovo je, na moje veliko zaprepašćenje, stanje u kojem se danas nalazi profesor Popović. Stanje koje je, osim za njega lično, poraz i za sve generacije njegovih studenata koji su učeći humanističke nauke, i od njega, i kroz njegove riječi, slušali o teorijama sociologa, filozofa i drugih humanista o svijetu kojem treba da težimo i za koji moramo bezuslovno da se borimo.
Prijetnje građanskim ratom u Crnoj Gori koja je, izgleda na veliku profesorovu žalost, jedna od rijetkih izbjegla užase ratova devedesetih i to u kontekstu koji je izvukao iz direktnog kršenja osnovnih demokratskih principa je stanje užasa u kojem može da se nađe duh zarobljen mržnjom koja poništava, unižava i briše svaku ćeliju, nekada, genijalnog uma.
Profesorova logika, iako izvrnuta, ovđe je veoma jasna - ukoliko u Podgorici ne formirate koaliciju sa nama (Demokrate, PES, DF) time ćete, uz pomoć nas, izazvati građanski rat!
26A, šta ćemo, profesore, sa demokratijom, sa slobodno izraženom voljom, sa principom da je svaki čovjek, pa i vi, vlasnik svog glasa i da ga može dati kome hoće? Šta ćemo sa onom tvrdnjom Tomasa Jeffersona koji kaže – Kada ljudi strahuju od Vlade, postoji tiranija; kada Vlada strahuje od ljudi, postoji sloboda.
Iskreno mi je žao što ste izabrali ovo prvo.
Ali, stanje jednog čovjeka, ma ko bio, nije stanje jednog društva. Nije. Sve dok to društvo, ta društvena elita (izvini, elito, što ti prljam semantizam) ne odluči da prihvate stavove tog, jednog, pojedinca.
Neosuđivanja ovakvih stavova je njihovo prihvatanje. To sigurno zna i velji „fotelja borac“ protiv kriminala Momo Koprivica. Uostalom, on je vlasnik onog parodičnog pokliča – Naaaarodna volja. Volja, sve dok su oni, Demokrate, dio te volje. Kada prestanu da budu, pustiće vam profesora Popovića da vam objasni šta će se desiti ukoliko ih (njih) isključite.
Nije više nikome u Crnoj Gori nepoznat način ponašanja ove političke grupacije, koja se do mjere bestijalnosti, trudi da se ni o čemu, nikada, ne izjasni. Politkantske parole da je mir njihova nacija i da su svi ljudi njihova braća, i da su protiv podjela, a za pobjede... toliko su izlizane i jadne da više ne služe ni za posprdu na društvenim mrežama. No, koliko je sve to učinkovito svjedoči vrtoglavi pad povjerenja građana u njihove, nazovi, platforme.
Međutim, u svom tom „bazenu“ punom svakojakih verbalih sputuma, koji se do vrha napunio prethodnih godina, ova potonja Moma Koprivice je, definitivno, zabila posljednji ekser na kovčeg političkog dostojanstva. Izjaviti, citiram: „Popovića cjenim, a emisiju nisam gledao“, dno je do kojeg još nijesu stizali.
Mnogo bi, potpredsjedniče Vlade za politički sistem, pravosuđe i antikorupciju, bilo poštenije da ste na pitanje šta mislite o izjavi vašeg savjetnika, profesora Popovića, da će se u Crnoj Gori dogoditi građanski rat, umjesto ove izjave, ispustili neki neratikulisani ton.
Da ste, u tom trenutku, nešto kliknuli, graknuli, trupnuli…, ma da ste, umjesto odgovora, zapjevali neku od Baje malog Kninže, manje bi vrijeđalo građane od ovog poniženja koje ste im pružili.
Pa, zar mislite da se na sve, ali baš na sve, može glava tutnuti u pijesak i čekati da prođe? Možda, neđe tamo daleko, ali u ovaj naš goli krš teško da će moći. Ma kolike vam šake bile velike ne može se glava pokriti do kraja, jedan dio obraza će uvijek ostati da viri.
I, šta ćete ukoliko profesor Popović oduči da svoje riječi pretoči u djelo?
I, da jednog dana, uzmimo hipotetički, napuni pušku i zapuca po Crnogorcima koji ne glasaju za vas?
Hoćete li tada zažmuriti? Jako, jako zažmuriti, sve dok ne prođe i vikati na sav glas da nadjačate pucnjavu: PADAJTE BRAĆO - MIR JE NAŠA NACIJA!!!?
