“Trka pacova” se kao termin prvi put pojavio u Francuskoj filozofskoj misli i predstavlja simbol bespoštedne trke za nekom nagradom u kojoj su sva sredstva dozvoljena. Ova trka nema pravila, osim jednog - da na kraju pobijedi onaj pacov koji je najagresivniji, najbeskrupulozniji i najlukaviji. Ovaj termin je i simbol bespoštene borbe sa puno žrtava za neki nedostižni cilj, koji je po pravilu pogrešan i utopijski.
Nego, zašto baš “trka pacova”?
Kako ono reče Volter - Si Dieu n'existait pas, il faudrait l'inventer, ili na crnogorskom: "Da Bog/crkva ne postoji, trebalo bi ga izmisliti."
E, moj dobri i pomalo naivni Fransoa-Mari, nisi ti čuo (a nisi ni mogao jer tada nije ni postojala) za Srpsku pravoslavnu crkvu.
SPC je je visokoprofitna, politička i nacionalistička udruga u kojoj samo oni najbeskrupulozniji i najgrešniji dolaze do vrha i budu nagrađeni.
A, ona ima naviku, ili bolje reći ustaljeni način ponašanja, da nagrađuje kriminalce, ubice, ratne zločince, pedofile i razno-razne devijante, neke od njih, one najgore, i da kanonizuje.
Nije bitno na koji način ste se ogriješili o Boga, a nekako jeste bitno da jeste, već da ste to uradili pod nekom od aktuelnih parola Srpske pravoslavne crkve i da ste, a to se podrazumijeva, bogato milodarili crkvu.
Ovih primjera samo u posljednjih par decenija ima na stotine, pa ćete ukoliko malo istražite taj spisak među zaslužnim i blaženim građanima koji su se zakitili najvećim crkvenim počastima, naići na imena kao što su: Željko Ražnatović - Arkan, Darko Šarić, Dragoslav Kosmajac, Brano Šaranovića, Joca Amsterdam, Milorad Ulemek… od političara ćete tu pronaći jednog Putina, Dodika, Vučića, Palmu, Tomu Nikolića.
Naravno, posebno mjesto i specijalne počasti dobili su svi pravosnažno osuđeni za ratne zločine, genocid i zločine protiv čovječnosti, pa su na toj listi Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Milan Lukić i Zdravko Tolimir.
Mjesta se našlo i za pjevačice, pa je ordenom za doprinos muzičkoj sceni, kulturi i umjetnosti nagrađena, takođe kriminalno procesuirana, Svetlana Ceca Ražnatović i novosadska femme fatale Nataša Bekvalac.
Nije ovaj manir nagrađivanja skarednosti, kriminala i grijeha, svojstven ovoj crkvi samo u proteklim tranzicionim decenijama, bilo je mnogo gore ranije, s tim što nije bilo baš ovolike hipreprodukcije.
Pa ne samo nagrađeni, već i kanonizovani kao sveci dvojica sveštenika koji su svoja “čuda” činjeli tokom Drugog svjetskog rata, Slobodan Šiljak i Milorad Vukojičić – Maca. I jedan i drugi su tokom Drugog svjetskog rata bili sveštenici ove crkve, obojica su se “istakli” ka članovi crnih trojki koji su ubijali, većinom klali, žene i djecu u kućama gdje su sumnjali da je neko od članova u partizanima.
Vukojičić je umjesto noža često koristio i teški čekić – macu, po kojoj je i dobio nadimak. O njihovim zločinima možete čitati na više mjesta ali jedno svjedočenje je posebno bitno da poslušate, jer je to svjedočenje čovjeka kojem su ubili cijelu porodicu, a koji je naučio kako da pronađe nadu. Na YT kanalu možete pronaći svjedočenje velikog barda i čovjeka.
“Ljudski je griješiti, a božije je da prašta. Ja nisam Bog. Ako ne zaboravim ja ne mogu ni da oprostim, a ako zaboravim ja onda nemam šta ni da oprostim” – Miša Janketić
I Vukojičić i Šiljak su od strane Srpske pravoslavne crkve 2005. godine proglašeni za svece.
Posljednji u nizu nehrišćanskih postupanja Srpske pravoslavne crkve je odlikovanje koje je uručeno Vasiliju Kostiću – Kačavendi. Nije ovo samo nehrišćanski, nego je i nehumano, neljudski, bolesno i gadno za čuti i pročitati.
15Penzionisani vladika Kačavenda je prije nekoliko dana odlikovan Ordenom Svetih novomučenika kragujevačkih, priznanjem koje je ustanovljeno u znak sjećanja na strijeljane đake u Šumaricama tokom Drugog svjetskog rata.
Ova osoba, ovo biće, ovo šta god da jeste, jer čovjek nije, od strane svog poslodavca SPC je sačuvan od krivične odgovornosti za zločine koje je dokumentovano radio nad đecom (šta bi kazali u “žutim” portalima - BONUS FOTO I VIDEO).
I pored svih očitih dokaza za njega se nikada nije interesovalo tužilaštvo. Ni ono koje je kontrolisao Milošević, ni ono na koje je uticao Đinđić, ni ono pod Koštunicom, a ni ovo pod “šapom” Aleksandra Vučića. Nije nijedno, jer lideri se mijenjaju ali ne i crkva i njeno pravo da se u nju ne dira.
I nemojte nikada da vas začudi ukoliko od javnih ličnosti, političara prije svega, čujete neke skaredne izjave. Nemojte da vas to začudi ukoliko znate da je taj neki političar “sveštenik u odijelu”, jer sve je to na istoj matrici namješteno.
Prije nepunih mjesec dana, nedostojni i lažni mitropolit Mićović (a, sada već možda samo paroh, jer je u toku sjednica Sinoda SPC-a), je “trupnuo” onu gadost o Latinima i Turcima, da bi već sljedeće nedjelje imali nastavak tog fašisoidnog ludila u narativu njihovog “nakonjčeta” Kovačevića.
Jedina je razlika što Mićović kakvu god glupost, laž ili poziv na nasilje saopštio on čvrsto ostane pri svom stavu, za razliku od Kovačevića koji odmah narednog dana krene sa “nisam tako mislio, “pogrešno sam protumačen”, “ja sam žrtva medija” i naravno ona čuvena: “Napadaju me zato što sam Srbin”.
Pa, Kovačeviću, znam da nije imao ko da te nauči, ali ipak pokušaj da stisneš jednom. Stisni to šta imaš, šta god to bilo i jednom u životu ostani dosljedan svojim riječima duže od 24 sata.
Evo, kažu Nikšićani da duže traje sladoled u Titogradu u sred jula nego tvoj iskaz.
Sljedeći kojeg ćete čuti da saopšti nešto slično će vjerovatno biti predsjednik Opštine Pljevlja, jer to valjda tako ide po nekom slijedu i poretku, a sve za zajednički cilj i viševjekovnu borbu protiv sebe a za druge.
A, i zašto ne bi? Moralni, nacionalni, vjerski i svaki drugi uzor imaju od SPC. Od nje uče kako da se ponašaju, a oni im kazuje i pokazuje da su Arkan i Ceca zaslužni milosrdni građani, da je su Vukojičić i Šiljak sveci, a da je Kačavenda zaštitnik đece.
I ne bi ovo bio toliko degutantno i skaredno da se ne radi baš o Kačavedni i baš o ordenu kojim se odaje sjećanje na đecu.
Kome ćete, o veliki Sinode, sjutra dodijelti orden sjećanja na patnju i trauma đece koja su njegove žrtve? Hoćete li ponovo tražiti nekog iz vaših redova, “zaslužnog” sveštenika ili ćete, po navici, pronaći nekog “hodajućeg sveca” sa dubokim džepovima?
Kome? I od koga?
Od vjerske zajednice sigurno ne, jer SPC to odavno nije. Ona nije vjerska i religiozna institucija, daleko od toga da je “Božiji glas na zemlji”. Uz čast izuzecima kojih ima među sveštenstvom i pravim vjernicima kojih ima još i više, SPC je je visokoprofitna, politička i nacionalistička udruga u kojoj samo oni najbeskrupulozniji i najgrešniji dolaze do vrha i budu nagrađeni.
