''Ko nije sa nama taj je protiv nas''. To je logika velikosrpskih fašista. Na posljetku, to je jedna od glavnih karakteristika svakog fašizma. Bez podjele na ''njih i nas'' fašizam bi izgubio srž, a to je stvaranje neprijatelja koji predstavlja opasnost za ''nas''. Stvaranje ''neprijatelja'' služi da bi se opravdalo fašističko djelovanje i zbili redovi radi borbe protiv ''onih koji su protiv nas''.
U suštini, neprijatelji bivaju svi oni koji ne podržavaju fašističko djelovanje, a koji su samim time na pozitivnoj strani. Kod velikosrba vlada narativ o svjetskoj zavjeri protiv vaskolikog srpstva. Svi su protiv njih i žele da unište Srbiju i pravoslavlje. Takvo poimanje stvari je, recimo, dovelo do ratova 90-ih i do bombardovanja 1999. kada jeponeka luda glava umislila da može da ratuje protiv cijelog svijeta.
142Sa druge strane, svi koji ukazuju na pogrešne radnje koje dolaze iz Beograda i koji brane sebe od srpskog fašizma predstavljaju se neprijateljima Srbije i srpskog naroda. U suštini, bilo kakvo kontriranje od onoga što je postavljeno za obavezni vid ponašanja i mišljenja je okarakterisano kao antisrpsko.
Mitomanija je sa druge strane jedan veoma bitan element srpskog fašizma. Crkva, imaginarna istorija i gusle, decenijama su hranile narative o ratovanju protiv Turaka kao vrhovnog neprijatelja Srbije. Realnost je dosta drugačija i istorijske činjenice govore totalno kontra toga. Na primjer, bez Turaka Srbi nikad ne bi dobili trobojku. Jednostavno rečeno, Turci, što gođ taj termin označavao, su kompletan antipod velikosrpstvu.
Ratko Mladić je Bošnjake nazivao Turcima. Tokom Srebrenice govorio je da je to ''osveta za bunu protiv dahija''. U suštini, u svojoj ludosti sebe je ubijedio da ratuje protiv Osmanlija iz 17. vijeka, a ne protiv golorukih i do juče komšija i prijatelja. Valjda mu je u toj imaginaciji bilo lakše da izdaje naređenja zbog kojih je i osuđen u Hagu.
Nazivanjem pripadnika islamske vjere koji žive na Balkanu Turcima služi upravo da bi se ta mržnja opravdala u sopstvenim glavama mrzitelja. Na ovaj način oni sebi dodjeljuju ulogu nekakvih hajduka i boraca za slobodu kojima je za cilj da se bore protiv osmanlijskog okupatora kao i njihovi preci prije par vjekova.
Naravno, ovo je ništa bez jedan totalno pobrkan sistem vrijednosti i stavova koji iziskuje stručnu pomoć. Međutim, radi se o veoma ukorijenjenom narativu koji teško da će ikada biti saniran.
Taj narativ se vremenom proširio i na nemuslimane. Svi oni koji su protiv srpskog fašizma su Turci ili Šiptari, kako kad. Na ovaj način dolazi do lakšeg razvrstavanja neprijatelja. Guslarski motivisano lakše je imati jednog neprijatelja nego više njih. Bolje rečeno, lakše je navesti pučanstvo da mrzi.
Ovakvo djelovanje nije zaobišlo ni Crnu Goru. Naravno, to je samo još jedan u nizu produkata Srpske crkve. Nije prošlo ni dvije neđelje otkad je Joanikije pričao o turskom i latinskom zlu. To je i motivisalo predsjednika nikšićke opštine da skrnavi proslavu bitke na Grahovcu, legendarne crnogorske pobjede. Velikog vojvodu Mirka od Grahovca, kojem oće da ruše spomenik, niko vjerujem nije ni pomenuo.
Kovačević je rekao da svako ko ne želi da bude sa njima brat da će ga tretirati kao Turčina. Ovo je ništa drugo do prijetnja da će se sa svima onima koji ne podržavaju srpski fašizam ponijeti kao na primjer sa ''Turcima'' u Srebrenici. Ne smijemo zaboraviti da svakom genocidu prethodi genocidna retorika.
Kovačević je izjavu dalje pravdao time da je govorio o pomirenju, a ne raspirivao mržnju. Problem kod pomirenja sa srpskim fašistima je u tome što ono uopšte nije moguće. Ne, zato što oni pomirenjem smatraju prihvatanje njihovog kompletnog djelovanja što bi značilo prihvatanje profašističkog narativa. Ovo nas ponovo dovodi na isto – ili si sa nama ili si protiv nas. Nema sredine ili konsenzusa.
Velikosrpska politika od svog nastanka nikada nije ''omekšala'' i postala ''pitomija'', štaviše, postajala je sve radikalnija i sad predstavlja vrhunac tog otrovnog i malignog djelovanja. Sa tim bolesnim ideologijama pomirenja i ubjeđenja ne može biti. Nikada, pa ni tad. Ne da neće, nego i ne smije, pa po cijenu doživljavanja ''turske sudbine''.
Na kraju, znamo da su njihove prijetnje neosnovane. Jer, činjenica je jedna, kad su gođ kretali da se obračunavaju sa nekim bili su išćerani s noge na nogu. Poslije nema plakanja.
