Zapanjujuća je činjenica kako je Crna Gora kao prirodno stanište neistražena teritorija. Ma koliko to nevjerovatno zvučalo, u eri kada roveri voze Marsom i uzorkuju minerale iz tla, mi još otkrivamo nove životinjske i biljne vrste. Drugim riječima, prirodni atlas Crne Gore ne da nije svršena stvar već je velika nepoznanica.
Sve to saznao sam od Belme i Marine. Njih sam upoznao, onako kako se većina dobrih stvari dešava, sasvim slučajno, nakon jedne rasprave na internetu koja se ticala inicijative za zabranu lova, odnosno mog teksta objavljenog na Portalu Analitika - „The Green hills of Montenegro“.
Tada, iako sam spoznao da ljudi u WildLife organizaciji nijesu „ekološki aktivisti“ (od kojih zazirem, kao i od svake vrste „nazovi aktivizma“ u Crnoj Gori, koji, čast izuzecima, nije ništa drugo do forma dnevne politike i evaluacije ko zna čijih interesa) razumio sam da postoji i ozbiljan prostor za saradnju. I to na obostrano zadovoljstvo.
Tako smo, predstavnici NVO WildLife Montengro i ja, kao predsjednik lovačke organizacije „Ilija Milović“ Grahovo, nakon dužeg dogovora krenuli u zajednički poduhvat, koji je podrazumijevao da će se u Crnoj Gori kao „pilot zemlji“ prvi put koristiti nove metode za procjenu gustine populacije sisara prema protokolima velikog evropskog projekta ENETWILD.
Lovačke grede
Imao sam čast da kao saradnik na projektu koji je dobila organizacija Wildlife Montenegro, budem dio nečega što se premijerno implementira ne samo u našoj zemlji, već u ovom dijelu Evrope.
Međutim, moja intencija nije da iznosim suvoparne činjenice koje bi mogle zanimati samo ljude od struke, već da slikama i riječima pokažem ljepotu i bogatstvo iskonske divljine koja je dio jednog od najljepših djelova Crne Gore - mog divnog i najljepšeg Grahova.
Avantura je započela 5. avgusta prošle godine s džipom prepunim opreme, teleskopa, dvogleda, trail kamera, mreža za hvatanje slijepih miševa, naravno uz gomilu slatkiša i više nego dobrom voljom da se krene u ovaj poduhvat.
Projekat je podrazumijevao da se na svakom kvadratnom kilometru postavi po jedna „trail kamera“ po „rendom“ sistemu. Dakle, ne da se jure pojila, solilišta ili hranilišta za divljač, već da se kamere postavljaju nasumično kako bi se dobila realna slika o brojnosti živog svijeta, tj. sisara. Proces se odvijao po unaprijed zadatim protokolima koji su dokumentovani fotografijama, kako bi dobijeni rezultati mogli biti prihvaćeni kao relevantni.
Tragovi koje smo susrijetali krećući se putevima ka zadatim tačkama ulivali su nadu da će moja vizija brojnosti sisara i poznavanje prirode dobiti i zvanični dokaz pred ovim mladim ljudima koji su jedino materijalne dokaze i priznavali. Uostalom pravila su bila jasna, a na kocki je bila moja reputacija lovca i čovjeka iz prirode, što nije mala stvar!
Nakon petnaestak dana došao je red na pregledanje prvih fotografija i novu rotaciju kamera na drugi dio terena. Sjećam se treme i nestrpljenja dok je prva memorijska kartica stavljana u lap top, nakon čega je nastala tišina koju je remetio samo cvrkut ptica.
Na ekranu se pojavilo oko 200 ikonica nakon čega smo sačekali da se slike prebace u računar. Bio je tu i popriličan broj naših fotografija, koje su bile predviđene protokolom prilikom postavljanja.
Odrasla srna
Pred nama se pojavila divna priroda, onako kako to samo umije, u avgustovskoj pitomini obilja hrane i mira za sva živa bića zauvijek ovjekovječena na fotografijama. Nijesu to bila živa bića unutar ograda i rezervata napola pitoma i lišena svojih instikta, već život onakav kakav stvarno jeste.
Srndać
Na svega desetak kilometara vazdušne linije od mora i elitnih rizorta s jahtama, počivalo je pravo bogatstvo divljeg svijeta kao u emisijama National Geographic, što sam oduševljen propratio usklikom: „Welcome to Yelloston“. Na to su se ostali nasmijali uz opreznu opasku: “Sačakaj da vidimo ostale slike!”
Međutim, kako je red dolazio na druge kamere, fotografija nije falilo a što je najvažnije radilo se o prirodi u punom zamahu zastupljenosti većine sisara koji naseljavaju naše šume, od kunice do medvjeda. Rezultati su bili razlog za ponos. Ipak je to bilo „moje“ lovište.
Medvjed, odrasli primjerak
Posebno izneneđenje mojim dragim “saborkinjama” u ovoj misiji bila je brojnost divljači na terenu, ne samo na bazi trail fotografija već i u vidu konstantih tragova na terenu, kao I njihovog izmeta. Posebno su prednjačili medvjedi koji se u tom periodu inače prejedaju kako bi obezbijedili zimske zalihe hrane.
Medvjedi, ti gorostasi evropskih šuma, iskazalivali su posebnu znatiželju prema kamerama koje su često znali da dobro onjuše. Valjda im je naša energija prenešena na kamere bila dovoljno jaka da izazove potrebu za provjerom kakvi se to uljezi motaju po njihovom ataru. Budući da „slika govori više negoli hiljadu riječi“ zaključak donesite sami.
Pored velikog broja odraslih jedinki, „moju ekipu“ posebno je obradovalo prisustvo mladunčadi koji su živo svjedočanstvo da se radi o populaciji koja nije tu samo sezonska, već je domicilna. To sam, doduše, odlično znao ali - samo su se materijalni dokazi računali.
Mladunče medvjeda
Putevi kojima smo se vozili od kojih većina, nažalost, krije slabo ispričanu istoriju koja svjedoči o različitim razdobljima krvavog nasljeđa ovog kraja, mojim saradnicima posebno su se dopali zbog atraktivnosti.
Štreke kao ostaci puteva kojima se bukova i mulikova šuma prevozila do žičare za dalji transport u Risan, sada već zarasla, postala je idealno mjesto za kamere. Ono što je i dan danas kapitalna investicija za Crnu Goru u našim šumama postajalo je prije stotinjak godina, ali mi smo to, oslobođenjem od austro-ugarske monarhije, odmah uništili kao posve prirodnu stvar što najviše govori o našem mentalitetu. No, to nije tema ovoga teksta.
Usput nijesmo propuštali priliku da se zavučemo u svaku pa i najmanju pećinu ne bi li pronašli stanište slijepih miševa, dok mi je Belma kao ekspertkinja za njih usput razbijala predrasude koje nijesu bile ništa drugo do neznanje o ovim izuzetno korisnim životinjicama.
Naučio sam da je jedino poznato stanište balkanskog dugouhog slijepog miša u Crnoj Gori u Nudolu koji je, za one koje ne znaju, rođeno mjesto Save Kovačevića, legendarnog heroja sa Sutjeske.
Planski smo obišli i pećinu ispod tvrđave Dvrsnik, u kojoj smo imali priliku da posmatramo parenje slijepih miševa na njenim stropovima, što nije bio dio projekta ali je za nas bila nova avantura.
Anastasija i Belma
Nezaobilazani kadrovi na velikom broju kamera bili su sa divljim svinjama koje su u krdima preoravale stanište, budno motreći na svoje mladunce.
Mladunče divlje svinje
Nedaleko odatle na dva snimka imali smo priliku da zabilježimo i tvora (Mustela putorius) za kojeg, na moje zaprapašenje, nijesam ni znao da postoji kod nas. Ispostavilo se da postoje čak dvije vrste, a prisustvo „šarenog tvora“ nedavno je otkriveno na Prokletijama. Nažalost, fotografija (evropskog tvora) nije dobrog kvaliteta, pa nažalost nije za objavljivanje.
Divlja mačka
Posebno zadovoljstvo pričinjavala nam je posjeta najudaljenijim predjelima Bijele Gore sa skoro alpskim prizorima predivnih Lovačkih greda ukrašenih mulikama išaranim udarima gromova kao endemom Balkanskog poluostrva. Oduvijek su me privlačile staze koji su vodile u netaknutu prirodu. Valjda je to ljubav usađena u ranoj mladosti kroz čitanje romana Džeka Londona, a kasnije otkrivena prvim pohodima u lov sa ocem.
Belma, Marina i ja u Bijeloj Gori
Rano sam naučio da lov ima smisla samo u iskonskom osjećaju nekog mog dalekog pretka koji je tim istim stazama hodajući na vrhovim prstiju znao da je njegov i opstanak njegove porodice zavisio od sopstvenoh umijeća, diveći se prirodi i poštujući je kao sebi ravnu.
Za mene je to sada mnogo više od svitanja u planini s puškom u ruci. Ista strast dodatno je pretočena u postavljanje kamera, gašenje požara, pošumljavanje goleti ili otklanjanje ožiljaka koje su ljudi nanijeli prirodi.
Kao šlagvort na ovu priču došli su snimci vukova, tih „careva šume“ koji suvereno vladaju teritorijom pazeći da je ne ugrozi kakav suparnički čopor. Još se sjećam priča starih ljudi iz mog kraja koji su pripovijedali o vremenu svog djetinjstva kada je za ljude bilo opasno zimi zalaziti u šumu bez oružja. Na Orjenu i dalje postoje grobovi austrijskih vojnika koje je zahvaćene mećavom, smrznutog oružja i prstiju do posljednjeg ubio i pojeo čopor vukova.
Odrasli vuk
Za one koji ne znaju ili nijesu familijarni sa staništem naših šuma, prisustvo vuka je najbolji pokazatelj da je riječ o zdravom i živom ekosistemu, o čemu mnoge razvijene evropske zemlje trenutno mogu samo da sanjaju. Osnovna intencija i jeste bila da sa vama podijelimo autentični divlji svijet Grahova u realnom vremenu, onakavim kakav odista jeste.
Lisica
Nažalost, previše je slika da bih ih mogao podijeliti sa vama, ali moram pokazati jedno čudesno biće za koje nijesam znao da postoji, relikt Dinarida kojeg smo snimili u škrpama planine Jastrebice.
Od svih fotografija koje sam imao prilike da vidim, ove su mi izazvale najveće oduševljenje. Ta sićušna životinjica koja je preživjela glečere ledenog doba a danas uživa na krečnjačkim stijenama na plus 33 celzijusa, strepeći samo od sjenke orlova koji se gnijezde u stijenama iznad nje, čudesni je dinaromys bogdanovi-voluharica.
Voluharica
Nadam se da sam uspio da prenesem makar dio fantastične atmosfere, najboljeg mogućeg načina za detoksikaciju od sumorne dnevno-političke stvarnosti i stresova koje nesebično nudi moderni način života, a to je odlazak u prirodu.
Kroz ovaj projekat naučio sam dosta, proveo sam neke zaista lijepe trenutke, upoznao prave ljude od nauke i, što je najvažnije, postao bogatiji za još jednog istinskog prijatelja.
Stava sam da svaki čovjek može imati sopstvenu ekološku agendu. Ako ništa drugo može zasaditi par drveća godišnje i već je iza tebe ostao živi trag i - kiseonik. Mali, a ujedno i veliki doprinos!
Razmislite o tome. Što se mene tiče, nemam dilemu - svaki trenutak preveden u prirodi istinsko je bogatstvo!
