Kada god mi neko pomene Crnu Goru u kontekstu njene veličine, uvijek se sjetim genijalne izjava jednog mi prijatelja koji je kazao da Crna Gora jeste mala ali nabijena. I, zaista vjerujem da se teško đe na manjem prostoru može naći toliko različitosti kao kod nas. Kada iz jednog grada pređete u njemu susjedni nerijetko imate osjećaj da ste promijenili cijelu državu.
Evo, uzmimo za primjer dva grada koja se nalaze u istom zalivu, koja zapljuskuje isto more, i za posjetu iz jednog u drugi vam neće trebati duže od pola sata, ovo pod uslovom da se Ruka pravde, Vasilije i 20. avgust, ne užde, pa biste onda morali okolo, preko Risna.
Dakle, Kotor i Herceg Novi. Iako su ova dva grada oba primorska i na maloj udaljenosti, njih odnedavno osim naglaska, navika i dijela tradicije, razlikuje nešto mnogo veće i značajnije, a rekao bi neko civilizacijska je razlika pomeđu njih.
Novljani su prošle godine na svom karnevalu spalili lutku književnika Andreja Nikolaidisa. Simbolički ga optužujući za sve loše u prethodnoj godini oni su kroz vatru pokušali doći do pročišćenja, ili što bi ono kazali staronovljani – katarze. Inače, simbolička spaljivanja zaista i jesu katarzična, pogotovo su bila za njih, jer su prošle godine spalili sve ono šta Nikolaidis predstavlja - slobodnu riječ, građanski stav, antifašizam, obrazovanje, talenat..., sve ono šta im smeta kod njega, i sve ono šta nisu razumjeli.
A, ljudi se obično plaše onoga šta ne razumiju, i ukoliko iz tog straha izraste agresija onda se to zove ksenofobija, a ona je mlađa sestra rasizma i fašizma.
49I, nisu oni prvi koji su to uradili, puno je primjera kroz ovo naše povijesno trajanje, da ne napišem civilizaciju jer često ona zvuči suviše lijepo i pogrešno. Spalili su i Đordana Bruna, i Jana Husa, i Jovanku od Orleana, i Kazimira Liszinskog..., i još puno njih koji su bez straha mislili i govorili. Pa su tako i Novljani, vođeni Demo(n)kratskom rukom, spalili jednog pisca slobodne misli.
Sa druge strane, preko Veriga, u Kotoru gradu, prije par dana su, građani svoje karnevalske svečanosti, završili spaljiivanjem lutke Andronika Duraka, alijasa vojvode Mandića. I, u ovom slučaju su građani Duraka optužili za sve loše šta ih je snašlo prošle godine, a snašlo ih je puno toga. S tim što je u ovom slučaju „spaljeni“ bio i te kako kriv za svoja nedjela i što su u ovom slučaju Kotorani, za razliku od Novljana, i te kako razumjeli šta spaljuju i zbog čega.
A, spalili su nepotizam, urušavanje svih institucija sistema, blokiranje rada lokalnih i državnih parlamenata, antievropsku politiku... i sve ono šta su civilizacijske vrijednosti.
Uradili su to Kotorani sa samo njima znanim šmekom i ništa nije izostalo u cijeloj toj slici. Posebno je ime koje su dali lutku savršen simbolizam. Potvrdili su ponovo onu Dostojevskog da se snaga genija može sabiti i u orahovu ljusku. I, sabili su je. Ime „Andronik“ je grčkog porijekla i znači u prenesenom smislu – vladalac nad ljudima, dok je „Durak“ ruska budala.
Kada ih sastavite dobijete da imamo vladaoca koji je politička budala, i to baš ruska. Bilo šta dodati ođe bilo bi višak, neka ostane da su nam građani Kotora, grada starog 2.300 godina, poručili da nam državom upravlja ruska politička budala.
I, pogodili su izgleda žestoko, jer reakcije koje su uslijedile od strane Mandića su potvrda za to. Još jednom smo vidjeli da ništa ne boli kao istina. Bezgranično simpatično bilo je čitati kako nam skupštinski Andronik pokušava, kroz obilje objava, objasniti kako ga ovo nije nimalo pogodilo i da je on čovjek širokih shvatanja i da je krajnje opušten i relaksiran.
Toliko je bio opušten da je na svakih sat vremena to objašnjavao putem društvenih mreža. Imali smo direktan prenos njegove opuštenosti. Ne kažu slučajno da je smisao za humor osobina inteligentnih ljudi (a ne duraka), i da se na svoj račun mogu našaliti samo oni koji su sigurni u sebe i čija je duša čista.
Ono što je uslijedilo kao njegov odgovor nije bilo ni simpatično, ni opušteno i nikoga nije relaksiralo. Za borbu na društevenim mrežama aktivirao je svoje „botove udarnike“. I, udarili su po onome šta najbolje znaju, a to je govor mržnje. I, usmjerili su ga, naravno, prema Hrvatima, jer taj im je narativ dobro poznat, matrice su razrađene još odavno i tu se osjećaju kao svoji na svome.
Pozivali su na spaljivanje porodica, kuća, djece... Jer, na kraju dana, ko bi, u njihovoj polusvijesti, mogao biti kriv za udar na ugroženog Srbina Mandića i vaskoliki ugroženi srpski narod u Crnoj Gori osim Hrvata. I, naravno, DPS-a, za koji nikako da shvate da više nije na vlasti.
Gadno je bilo sve to čitati i slušati, a još gadnije je bilo slušati tišinu tužilaštva i suda. Suda koji nam je iz Nikšića poručio da je u Crnoj Gori pravda zaista slijepa i da naša Justicija ne vidi ono šta su svi vidjeli. Za nju su ubice poštara nevine, jer nije bilo dovoljno dokaza. Izgleda da su jedini dokazi koji su im bili od važnosti oni koji se odnose na „minuli rad“ počinilaca, pa se potvrdilo da je Crna Gora jedina država u kojoj jedna strana crkva može dati oprost grijehova i na građansko-procesnom nivou.
A, kako je porodici u čijeg je supruga i oca, sud ponovo pucao i ubio, o tome nisu razmišljali jer empatije i pavde nema kada su sredstva opravdana ciljem.
