Vikend za nama donio je buran, a istovremeno i čudan splet političkkih okolnosti. Ovalna soba nekadašnje kolijevke demokratije ličila je na sve osim na i najmanje obrise demokratskih razgovora, čak ni demokratskih rasprava, koje bi stvorile makar privid želje za konsenzusom.
Tramp nije odustajao od svog transakcionog pragmatizma, kojim je i formalno napravljen zaokret ka realpolitici SAD, u njenom najpogubnijem obliku, lišenom idejnih i vrijednosnih obrazaca, zasnovanom na ličnoj koristi lidera, u datom trenutku.
15
Zato se Tramp ne sjećada je Zelenskog samo nekoliko dana ranije nazvao diktatorom, jer realpolitički pragmatizam, uz trgovačke primjese, zamagljuje zdrav razum, tamo đe ga postoji i zera. Vens je frenetično i oduševljeno slušao vođu. Raznoliki su bili politički pravci američkih predsjednika, ali je rijetko čije političko ponašanje nepredvidivo kao Trampovo.
Nekada djeluje da diktatorskim igrama sa Putinom želi da pokori Evropu, a nekad da ni sam baš i nije svjestan šta čini i izgovara. Zbog toga ga valjda saradnici često prevode, mada nijesam sigurna da ni oni znaju šta ovaj za sada poluautokrata, više apsolutista ili neka vrsta tiranina u razvojnoj fazi zaista misli.
No, sebi je učinio kontra uslugu, pa je pitanje kako će nakon skandala sa Zelenskim i evropskih osuda koje stižu sa svih strana utišati glasove nezadovoljstva koji prerastaju u bujicu.
Nasuprot egoističnom Trampu, Volodimir Zelenski je, šta god mislili o njegovoj političkoj karijeri, pokazao kako se časno, hrabro i herojski brani svoja zemlja, pod najezdom antidemokratskog primitivizma i politički nevaspitanog i nepristojnog diskursa.
Ovo je jasna poruka Evropi ko je evropski a ko antievropski orijentisan i zašto pregovori sa Spajićem nemaju smisla
I nije Zelenski branio samo Ukrajinu, već čitavu Evropu, a branio je i druga ratom pogođena žarišta poput pojasa Gaze, koji bi Tramp, umjesto mirovnog sporazuma, etnički očistio raseljavanjem. I nije to Zelenski morao direktno reći. To se moglo čuti iz svake riječi obojene zovom mira, ne samo za Ukrajinu, već za čitav svijet, pa i za one djelove koje bi Tramp hegemonistički prisvajao.
Mirovni sporazum zapravo bi podrazumijevao trampistički dogovor između Trampa i Putina, koji bi zadovoljio njihove pretenzije, a ostale strane ostavio uskraćene čak i za mišljenje, a kamoli sudjelovanje u pregovorima. Sve drugo je cirkus za javnost. Evropa toga mora biti svjesna i Zelenski im je održao lekciju. Jačati odbrambene i bezbjednosne kapacitete dok ne bude kasno, jer vrijeme curi a prozirne trampovsko-putinovske taktike davno su pročitane.Ko želi da čita između redova, nekapažljivo pogleda snimak od petka uveče – pametnome i previše.
Evropa je pred najozbiljnijim izazovom u novijoj istoriji, a Samit u Londonu pokazaće da li je evropsko jedinstvo EU i britanskih lidera ipak snažnije od ultradesničarskih težnji struja bliskih Trampu. Sudbina Ukrajine odrediće sudbinu Evrope. Sve drugo bilo bi kobno, EU bi faktički izgubila legitimitet, a oživljavanje procesa proširenja u ovakvom geopolitičkom momentu ostao bi pusti san.
Pobjeda Ukrajine označila bi pobjedu slobodnog i civilizovanog svijeta. Poraz Ukrajine predstavljao bi slom evropske demokratije i podstakao uspon Trampove novouspostavljene američke stabilokratije, koja vodi radikalnom povratku hitlerovskog i staljinističkog nacizma.
Greota bi bila ne osvrnuti se i na region. Nakon Vučićeve dramatične posjete RS, presuđeni Mile primio je nove saborce. Naravno, istoga dana kad je presuda izrečena javno su ga podržali, ali bez toplog bratskog zagrljaja ništa. Šteta što se nijesu mogli ranije organizovati, pa bi uz Vučića, prekodrinska bratija bila na okupu, ali Aca Veliki ih ponosno posmatra.
Zapravo, zanimljiva je simbolika datuma koji su Mandić i Knežević odabrali za posjetu BiH – Dan nezavisnosti BiH. Idealan dan za širenje svesrpskog jedinstva i Mandićeve miroljubive poruke. A kad Dalaj Lama govori o istini, pravdi, ljubavi i drugim ispraznim frazaama, sjetimo se samo poziva Andrije Mirotočivog na iskopavanje oružja i pohod na bošnjačke kuće. A kada na poštovanje Ustava i pomirenje poziva Mandić, iskusni rušitelj Ustava, prefigani lukavac koji probleme umjesto dijalogom rješava višedecenijskim radikalizmom i pravnim, političkim, pa i fizičkim nasiljem - tragikomedija dobija puni besmisao.
Knežević reče, jer je jedino tu poruku i zapamtio – presuda Dodiku je pucanj u Dejtonski sporazum, a još je i sramna. Da mu ovo ispravim – podrška Dodiku je pucanj u evropske integracije Crne Gore, a sramotno za ovu državu je što je predstavljaju ponosni četnici i mlađi neočetnici, bilo đe, bilo kad. To je zastiđe za buduću EU članicu, ako se Evropa nekad prizemlji i napravi distinkciju između evropskih i antievropskih političara, koji ovim velikosrpskim okupljanjima daju novi zamah Vučićevim regionalnim ambicijama, dok se njegovo dvorište raspada.
Evropa mu daje ono što on želi – posljednji čin u cirkuskoj predstavi SNS vladavine u kojem Vučić spašava region od ratnih planova koje sam osmišlja, samo ih prepušta drugim oratorima. Evropa mu daje šansu za zveckanje oružjem. I da se radi o pucnjima u prazno, mnogo je i predugo traje. A možda se upravo u toj popustljivosti krije i odgovor na pitanje zašto EU ćuti na optužbe o izmišljenoj obojenoj revoluciji.
S druge strane, podrška Trampa Dodiku makar za sada je propala, jer ga ne zanima tamo neki Mile koji voli da ga zovu Baja. Aleksandar je još na čekanju.
A šta smo od ovdašnjih vlasti čuli povodom dva predmetna diplomatska skandala – ništa. Zavjetovali su se na ćutnju. Milatovićeva poruka podrške Zelenskom zvučala je kao da mu je iznad glave stajao učitelj Mandić, provjeravajući da li je uspješno riješio zadatak – prestravljeno, strogo diplomatski i bez prijateljskih tonova.
Od MVP ni traga ni glasa. Biće da je Ivanović zauzet nekim rektorovim direktivama, pa nema kad da Ibrahimoviću, koji je samo formalno udomljeni ministar, napiše tri proste rečenice, evo ne moraju biti ni proširene.
Ali, javio se Ibrahimović, naravno ne povodom Mandića i Dodika, već da bi narušavanje dobrosusjedskih odnosa i ugleda države nazvao povremenim tenzijama. Taman kao što Smailović reče da su i čestitka Stevandiću i podrška Dodiku lični stavovi. Taman kao što onomad reče i Spajić.
No, poslanica koja se nikoga i ničega ne boji, bila je oštrija. Sjetila se da je Dalaj Lama u biti separatista, kojem je krvomutništvo jedina vrijednosna orijentacija. Sjetila se i njegovog velikosrpskog sna, koji sa saveznicima sanja od devedesetih, a u čijem mu ostvarenju, gle čudnovatog paradoksa, upravo pomaže BS ostankom u njegovoj Vladi.
Pa, draga gospođo Strujić-Harbić, davno je prošlo vrijeme za razgovore sa, kako kažete, partnerima iz PES-a. Da nijeste polemisali o nazivima novih resora, možda biste se i zapitali jesu li funkcije vrijedne ulaska u Vladu s četnicima. A Vi znate da ste pogriješili, u suprotnom koritašima ne biste nazivali one koji Vam misle dobro i poštuju suverenitet i teritorijalni integritet BiH mnogo iskrenije od Vas.
A partneri Vam odgovoriše – nema razgovora, a da Mandića čak ni bojažljivo ne pomenuše, njegova i Kneževićeva posjeta i iznijeti stavovi, ni ovoga puta ne odražavaju stavove Vlade i institucija, iako ih saopštava čelnik najvišeg zakonodavnog doma i ostadoste, gospođo Strujić-Harbić, kratkih rukava. A Vi znate da jesu.
Izgleda, gospođo Strujić-Harbić, da su Vam dobronamjerniji partneri oni koje mjesecima nazivate neprijateljima Bošnjaka. Da nijesu tragična, i da principe nijeste prodali za funkcije, Vaša saopštenja bila bi makar groteskna. Ovako su, s obzirom na vaše partijske izbore, samo žalosna i politički neumjesna, u želji da sačuvate ostatke biračkog tijela, dok ste, kao i ostale partije vlasti, zarobljeni u Mandićevim okovima, možda čak i kao veći taoci od Milojkovog PES-a, jer ste pristali da budete politički iskorišćeni.
Opasni su to i dežavu naumi, sa kojima treba biti na oprezu. Jer, velikosrpski projekat jedini je koji ne zastarijeva
Uostalom, Mandić je rekao nešto što je svima promaklo – ovaj stav je njegov, a zvanični stav Skupštine saopštiće uskoro. Zašto bi se Skupština izjašnjavala o presudi Dodiku retoričko je pitanje, a odgovor je jasan – jer su Mandiću popustile kočnice.
Nadalje, ako je posjeta privatna, čemu kravata i protokol? Andrija samo vodi računa o svom izgledu kad ide na velikosrpske hepeninge i uživa u protokolarnim dočecima, ne tražimo dlaku u protokolu i kravati. A premijer, kad se probudi, tvitne o suficitu, opet nas prevari i vrati se u čarobni kripto svijet, punih džepova, a u fondu ima para za sve nas kojima fiktivnim suficitom, a stvarnim deficitom, zatreba pozajmica.
Nakon sastanka sa Satlerom i opozicijom odustao je od mišljenja VK, svjestan da je Ustav prekršen i vratio se "toplomjeru" 26 koji služi za mjerenje nivoa raspoloženja vođe Mandića i lakše ostvarenje njegovih političkih ciljeva. "Toplomjer" pokazuje kad je Mandić ljut i jedan je od onih tridesetoavgustovskih sporazuma, koji se odmah po potpisivanju bacaju u kantu za političke otpatke.
Teza poslanika partije radnog naziva - uz Mandića sad Borisa Pejovića, da Đukanović ne dozvoljava DPS-u da potpiše barometar, spada u domen istorijski grotesknih besmislica. Znači, Đukanović je lider opozicije, nego nas BIA ne obavještava. A problem je, zapravo moratorijum.
Dakle, nema igrica, plavih karata, dopuna Ustava. A to nije ono što gazde žele, a Mandić je to Spajiću jasno saopštio sa predsjedavajućeg mjesta – bez njega se neće pregovarati. Kako tada, tako ni danas.
Odnos vlasti prema opozicionom sporazumu jasan je indikator ko želi povratak opozicionara u parlament, a ko nastavak opstrukcija i rušenja ustavnog poretka, posredstvom Ustavnog suda, čija bi kontrola bila upotpunjena izborom Dejana Vukšića, kojeg bi Milatović po zadatku napokon skućio na poziciju sudije.
Teza o odbrani digniteta domaćeg sudstva, koje neće ni odlučivati o slučaju sutkinje Đuranović, isprazan je izgovor. Čak ni sada, obraćanje VK, koje je načelno bilo svojevrsna kupovina vremena, nije im ni u primisli.
Ovo je jasna poruka Evropi ko je evropski a ko antievropski orijentisan i zašto pregovori sa Spajićem nemaju smisla, jer on dok sjedi na sastancima sa evropskim zvaničnicima razmišlja o blokčejn tehnologijama i kretanjima na kripto tržištu. To mu je životna vizija. Za ostalo je izvođač radova.
Nastavkom evropskih pregovora sa ovakvom većinom, koja se od partije do partije polako ali sigurno raspada, daje se novi zamah željama Andrije Mandića i ambicijama njegovog regionalnog vođe, koji suton projektovanih zemalja u rusko-srpski hegemonizam vidi kao jedino rješenje spasonosno za svoj opstanak.
Opasni su to i dežavu naumi, sa kojima treba biti na oprezu. Jer, velikosrpski projekat jedini je koji ne zastarijeva.
