Crna Gora bi ove sedmice, po svemu sudeći, trebala da dobije novi godišnji izvještaj Evropske komisije. Teško je očekivati da će on biti nešto drugačiji od prethodnih, naročito uzevši u obzir poruke koje smo iz Brisela slušali tokom ove godine.
Sljedećeg mjeseca biće navršeno tačno 13 godina otkako Crna Gora ima status kandidata za članstvo, pri čemu su dvije godine kasnije počeli i pregovori. Koliko je do danas taj proces bio uspješan, možda dovoljno govore tek tri zatvorena poglavlja, ali i činjenica da u slučaju nijedne države pregovori nijesu trajali toliko dugo kao u našem. Tu treba izuzeti Tursku, čiji su pregovori zamrznuti.
Pritom, posljednje je poglavlje zatvoreno prije čitavih šest godina, a od tada se dogodila i bitna promjena time što su poglavlja svrstana u šest klastera.
Propuštena šansa
Naravno, sjećamo se i svih briselskih komesara koji su nerijetko znali da kritikuju pristup Crne Gore. Pamtimo i – u više navrata – pominjanje klauzule balansa, a u novije doba slušali smo izjave o našoj državi kao rak rani, a nedavno smo svjedočili i opštem konsenzusu u Evropskom parlamentu, čiji su poslanici sve zabrinutiji povodom situacije u našoj zemlji.
Za sve to vrijeme su se mijenjale i okolnosti i vlasti, pa i sama metodologija i pristup u pregovorima, a ono što je djelovalo kao najveća šansa – olako je propušteno prošle godine. Po početku rata u Ukrajini, Crna Gora je nenadano dobila priliku da u predvorje EU stigne sa mnogo ‘jeftinijom’ ulaznicom, ali umjesto toga – sve se raspalo. Prvo je tadašnja Vlada Dritana Abazovića postavila druge prioritete, pa je izgubila podršku, a potom i – ministarku evropskih poslova.
Samo podrška građana članstvu uvijek na nivou
Otud se može konstatovati da je Crna Gora u minulih 13 godina bila država u kojoj je podrška građana članstvu u EU uvijek bila ubjedljiva, ali u kojoj nijedna vlast nije iza sebe ostavila nešto što bi i približno djelovalo kao zapažen rezultat na planu evropskih integracija.
Kada su u pitanju izvještaji Evropske komisije o Crnoj Gori, za sada se mnogi najrađe sjećaju onog prvog, iz 2011. godine. Jer, bio je to prilično podsticajan dokument, kojim je i određen datum početka pregovora sa našom državom.
U sljedeće dvije godne već smo svjedočili kritičkom pristupu, pri čemu su do kraja 2013. otvoreno sedam pregovaračkih poglavlja, a zatvorena su dva.
Ozbiljnije kritike počele 2014.
“Crnoj Gori su sada potrebni mjerljivi rezultati”. Rečenicu koju ćemo nakon toga čuti nebrojeno puta, najprije je 2014. izgovorio tadašnji evropski komesar za proširenje Štefan File. Te godine dobili smo izvještaj u kojem je, između oblasti u kojima je “primjećivan određeni napredak”, prvi put bilo ozbiljnijih kritika na račun borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala, pri čemu je Brisel izražavao zabrinutost i povodom reformi pravosuđa i slobode institucija od partijskog uticaja.
2Dok je tadašnja vlast uglavnom čitala samo pozitivne djelove teksta, opšti je utisak bio kako je EK ni u jednom prethodnom izvještaju nije bila toliko stroga i kritički nastrojena.
Godinu kasnije, bilo je pohvala – zapravo, konstatovan je “dobar napredak” u šest oblasti, a “određeni” u 26. Napretka nije bilo u oblasti slobode medija, a pored pravosuđa i borbe protiv korupcije, kao ‘bolna tačka’ u tom izvještaju prepoznat je problem izbornog zakonodavstva.
Zabrinutost povodom korupcije i pravosuđa konstanta
Nakon burnih dešavanja tokom izbora 2016. godine, uslijedio je izvještaj u kojem je, kako je to govorio ondašnji čelnik delegacije EU u Crnoj Gori Aivo Orav, konstatovan određeni nivo spremnosti u borbi protiv korupcije, ali i to da je ona ozbiljno rasprostranjena u mnogim sferama.
Zahtijevani su konkretni rezultati u uspostavljanju sistema vladavine prava, a konstatovano je kako je fiskalna pozicija Crne Gore pogoršana, te da je neophodna bolja naplata prihoda. Sa druge strane, naglašeno je da su izbori održani u konkurentnom ambijentu i uz poštovanje osnovnih sloboda.
Crna Gora je izvještaj 2017. godine dočekala kao članica NATO, a kroz izvještaj EK kao da je provijavalo nezadovoljstvo dinamikom pregovora, a preciznije dometima reformi potrebnih za dalji napredak države ka članstvu.
Tokom 2018. u izvještaju EK o Crnoj Gori prvi put je u jednoj oblasti konstatovano – nazadovanje. U pitanju su bile javne nabavke. Kao i uvijek kada su izvještaji u pitanju – vlast je naglašavala pozitivne poruke iz dokumenta, a njeni kritičari negativne, pri čemu su iznosili opštu ocjenu da je napredak Crne Gore bio ograničen.
Nova vlast obećavala promjene
Određeni napredak konstatovan je i u izvještaju objavljenom krajem 2019, no u tom su tekstu jasno akcentovana veća očekivanja od vladavine prava, borbe protiv kriminala i korupcije na visokom nivou, pri čemu je iskazana zabrinutost i povodom napada na novinare.
Nakon promjene vlasti 2020, Vlada još nije ni bila formirana a u Crnu Goru stigao je izvještaj u kojem je naglašeno kako nije bilo pomaka u rasvjetljavanju ključnih afera, da nije bilo napretka u pogledu reformi pravosuđa, uz gotovo uobičajene opaske o korupciji. Nova vlast tada je poručivala kako će preduzeti sve kako iz Brisela više ne bi stizali takvi izvještaji.
Izvještaji postali sumorniji, ali i politička klima
No, oni su u sljedeće dvije godine, zapravo, bili još sumorniji.
Tako je u izvještaju objavljenom 2021. konstatovano da pravosudne reforme stagniraju, da sveprisutne političke tenzije dovode do polarizacije društva, da su reforme usporene, te da neka ključna ministarstva nijesu pokazala dovoljno posvećenosti i konstruktivnog angažmana u procesu pristupanja, a ni u njemu nije izostalo nezadovoljstvo povodom borbe sa kriminalom i korupcijom.
Godinu kasnije, u onome što je opozicija nazivala “najgorim izvještajem od početka evropskih integracija”, navedeno je da je napredak u borbi protiv kriminala bio “ograničen”, a da je pomaka na prevenciji korupcije bilo zbog “pozitivnog trenda u radu Agencije za borbu protiv korupcije”. Kritike su izrečene povodom stagnacije u izbornim reformama, političke krize u državi, polarizacije, tenzija, ali i cjelokupnih reformi. Vlada, koja je do tada već i izgubila povjerenje, indirektno je prepoznata kao odgovorna za rast tenzija u društvu usljed potpisivanja temeljnog ugovora sa SPC.
Sve to dešavalo se u momentu kada su pregovori uveliko zamrli, a dok je parlament uveliko ignorisao i preporuke Venecijanske komisije i briselskih zvaničnika. Sjetićete se već i izglasavanja zakona koji su kasnije proglašavani neustavnim, a povodom čega niko nije snosio odgovornost.
Od posljednjeg izvještaja do danas imali smo potpuni zastoj, Vladu koja je 14 mjeseci bila u tehničkom mandatu, parlament koji je faktički od početka godine bio nefunkcionalan, ali i nikad više kritika iz pojedinih institucija EU. Sve je završeno tako što je formirana vlast sa širokom većinom, no međunarodna zajednica i dalje uglavnom negoduje povodom toga što u njoj vidi strukture koje i nijesu prepoznate po pogledu ka Zapadu.
Izvještaj o rezultatima njihovog angažmana, svakako, čitaćemo tek krajem 2024. godine. A do tada nas čeka ovogodišnji, koji će zasigurno biti još jedan u nizu onih koji ne odišu optimizmom.
