Nakon intervjua privilegovanog pritvorenika datog privilegovanom mediju, trebalo bi da je oslobađajuća presuda u slučaju državnog udara malo koga iznenadila. Sve što paramilitantne grupe i ruski GRU te 2016. nijesu uspjeli da ostvare, postepeno im polazi za rukom od 2020.
Danas je na djelu puč nad institucijama, koji se sprovodi direktno, posredstvom tih istih institucija. Oslobođeno pravosuđe poručuje nam da je rušenje ustavnog poretka sasvim legalno i legitimno sredstvo za preuzimanje vlasti. Poručuju nam i da je učešće u pokušaju terorizma poželjna stavka u političkom CV-ju. Sigurna ulaznica za čelne državne funkcije.
Tridesetoavgustovska vladavina prava u praksi.
Andrija Mandić unaprijed je znao kakva će biti presuda. Dovoljno je bilo pogledati samo jedan njegov javni performans u posljednjih nekoliko sedmica, da bi se izveo zaključak o očekivanom ishodu ponovljenog postupka.
83Antiustavno uručenje Trinaestojulske nagrade na Cetinju nije samo čin puke demonstracije moći. Zapravo je riječ o sublimaciji bahatog i osionog ponašanja, u kombinaciji sa kontinuiranom zloupotrebom baš svake institucije koju u datom trenutku poželi da privatizuje, shodno svojim neartikulisanim političkim nagonima.
Helikopterska dostava kao simboličan je gest kojim se pokazuje kome pripada sva vlast u zemlji i ko je, u krajnjem, vrhovni vođa zakonodavne i izvršne, a dobrim dijelom i sudske grane vlasti. Srećom, takva ekspedicija u pohodu na Mauzolej nije izvodljiva.
Svi Mandićevi potezi unaprijed su isplanirani, a tajming je precizno fiksiran. Dosljedna realizacija agende objašnjene samo jednom rečenicom – do istih ciljeva različitim putevima. Sve što Mandić danas čini i govori osokoljen presudom, sam je najavio. Pitanje je, međutim, jesmo li ga pažljivo slušali ili smo se pravili da ga ne čujemo, oslanjajući se na Spajićevo zapadnjaštvo.
Vremenski okvir u kojem je Crna Gora užurbano gurnuta u fazu evropske izolacije, upodobljen je tim istim ciljevima. Andrija i njegov beogradski vođa znaju da je za potpuno slamanje institucionalnog sistema neophodna eliminacija regionalnog partnerstva i međunarodne podrške.
Formalizacija inicijative za vraćanje kapele Karađorđevića na Lovćen najava je finalnog pokušaja aneksije Crne Gore. Proučimo samo likove i djela dobitnika Trinaestojulske nagrade, s izuzetkom gospodina Branislava Sekulića. Najprostije rečeno – promoteri ratnohuškačke politike i djeca crkve Srbije i srpskog sveta. Priznanje za životno djelo ponajbolja je, a istovremeno i najtužnija ilustracija vaskrsnuća istrošenih figura, vječito odanih velikosrpskoj, Miloševićevoj ideji.
Priča o vraćanju okupacione kapele uvod je u ustavno preuređenje. To je granica koju ne smiju preći
Andrija Mandić, pod plaštom zle kobi pomirenja po SPC, namjerno i svjesno podstiče produbljivanje međunacionalnih tenzija. Za njega i njegove saborce, pokoravanje Lovćena vrhunski je zadatak, čijim izvršenjem se kani obesmisliti crnogorski identitet. A kad je obesmišljen identitet, obesmišljena je i država, koja samo formalno bitiše kao nekakva bezlična tvorevina.
I priča o Đedovom amanetu, nije ništa drugo do oslobodilačka mantra kojom bi se, što skorije, brže i lakše prekrečila crnogorska istorija, po crkvenoj mjeri i diktatu. Simbolička potvrda je izjava Mandićevog portparola Marka Kovačevića, kojom Trinaestojulski ustanak poistovjećuje sa takozvanim litijama. Krajnje suluda paralela, smišljeno plasirana u revizionističke svrhe – pročistiti popovske biografije, počev od Joanikija Lipovca, preko Hitlerovog obožavaoca Varnave Rosića i Crnu Goru osloboditi od antifašizma, kao zločinačkog izuma komunističke ideologije.
Čak je i u Ristovim trabunjanjima o kapeli Njegoš bio iskrenije spominjan. Za ove koji bi da ispunjavaju Đedov zavjet i sam Njegoš simbol je teritorijalnog prisvajanja. Pokušaj bilo kakvog skrnavljenja Mauzoleja predstavljao bi uništenje kulturnog i istorijskog nasljeđa i, što je najvažnije, anektiranje Lovćena, kao slobodarskog nebodera – čuvara crnogorske tradicije. Bila bi to posljednja faza retradicionalizacije, kreiranjem stvarnosti utemeljene na takozvanim tradicionalnim vrijednostima.
Zarad ostvarenja tog cilja, Mandić Crnu Goru dovodi pred sam rub građanskih sukoba i, budite uvjereni, neće prezati od njihovog rasplamsavanja i ponovne ekstremizacije svih koji će, kao i na Belvederu, stajati na braniku slobodarskog bastiona. A Meštrović je, kao vrhunski umjetnik, pratio upravo istorijsku i vrijednosnu simboliku Lovćena.
Ovoga puta, moramo biti budni
Državni udar, prerastao je u udar na državu, institucionalnim sredstvima. Priprema likvidacije bivšeg predsjednika, nažalost, logičan je nastavak osvetničkog plana, usmjerenog prema svima koji su 2006. započeli uspostavljanje ustavnih temelja proevropske Crne Gore i te 2016. spriječili njeno ustavno preoblikovanje. A Đukanović će uvijek ostati ključna karika koja im nedostaje kako bi okončali formalni obračun sa modernom Crnom Gorom.
Nefunkcionalnost na komade rasutog i agentima kontrolno pokrivenog bezbjednosnog sektora, ogledan je primjer oslobodilačke profesionalizacije. Možda danas nemamo zarobljene, ali imamo porobljene institucije.
Andrija Mandić, beogradsku medijsku poslugu slavodobitno izvještava o dostignućima oličenim u lansiranju ćiriličnih vozila i skupštinsko-opštinskih trobojki, ponavljajući tezu o ustavnoj redefiniciji. Sijači mržnje, razdora i krvomutnje vedre i oblače Crnom Gorom. Upravljačke poluge formalno će biti dodijeljene ulaskom u Vladu.
Priča o vraćanju okupacione kapele uvod je u ustavno preuređenje. To je granica koju ne smiju preći. To je kamen na kojem se moraju saplesti, zajedno sa Milatovićem koji ih je na vlast instalirao, Spajićem i ostatkom klimača iz PES-a i Demokrata. Ovoga puta, moramo biti budni.
