Ništa do sad tako snažno nije opisalo parabolu naših zabluda i sljepila, koliko prokopani tunel ispod najvažnijih državnih institucija.
Taj je tunel naša mentalna slika. Njegova dužina odgovara razlici naših ubjeđenja od realnosti, a njegova svrha je duhovita sudbinska sprdačina s onim što su napravili od nas - underground naciju, koja živi na relaciji tona narkotika, institucija i laži koje nam bivaju servirane kao borbe za "naše stvari"
Jer je taj naš dominantni kriminogeni gen, po kom su kroz istoriju harambaše bili najveći junaci, toliko snažan i osion da se dao usuditi da prokopa tunel po sred centra grada, u administrativnom jezgru.
Ni Netflixovi scenaristi nisu tako ludo mogli maštati. El Chapovi intimusi su to radili daleko od vlada i sudova, u pustinji, a crnogorski obavještajno kriminalni specijalci nama pred nosem!
16
Taj je tunel naša najtačnija sudbinska odrednica. U njemu su se sakrile sve naše zablude, sva naša naivnost, naš krivo nacentrirani fokus kao društva i naša otužna beznadežnost s kojom čučimo u mraku jednog podzemlja, nazivajući to životom.
I dok sanjamo malo svježeg vazduha i malo sunca, počeli smo da vjerujemo da je to sloboda. Da! Od toliko malo elementarnih uslova za život mi smo kreirali našu, lokalnu verziju najsvetije globalne vrijednosti - slobode!
Naše su pizme naši mračni tuneli zablude. Naši animoziteti. Naši raskoli. Crkveni, politički, ljudski
Nije za nas sloboda odavno muzika naših koraka po svjetskim bulevarima, nije ni život dostojan uspravnog čeljadeta s kičmom, koji neće morati da prodaje svoj glas da bi prehranio porodicu, u trajanju od tri dana. “Tri dana pa ćemo za poslije viđet”, dok sebe prezireš i optužuješ da si nesposobni luzer, jer si čak i pravo na glas prodao.
Dok antički izmučen nosiš svu težinu ovog svijeta na svojim leđima, u mračnom hodniku sopstvenog života, prezir diskretno osjećaš i od svoje porodice. Ti si kriv za sve - sebe ubijaš u pojam. A sve što je trebalo, svo ovo vrijeme izgubljenih mladosti, jeste da napraviš još koji korak i izađeš iz prokletog tunela!
Svaka asocijacija na naše živote upućuje na film. Ali to je film - hiperbolizovani prikaz stvarnosti! Za nas je, evo, svakodnevica. Standard normalnosti.
U filmu Nemanje Kusturice (kog je do iznemoglosti finansirao Slobodan Milošević, da ironija bude neumoljiva) Crnog (Ristovski) i ekipu, najbolji prijatelj i saborac Marko (Manojlović) drži zatočenog u iskopanom podzemlju servirajući mu sliku o stvarnosti, koja ga ubjeđuje da je vani i dalje rat. Dok mu u jutarnjem ritualu "vrti" alarmni signal za bombe, uporedo mu spava i sa ženom, svega nekoliko metara iznad glave. Dok Crni vjeruje da je dio svete revolucije, kao što mi vjerujemo da se borimo za naše borbe, borbe zapravo NEMA!
Mi smo tor podzemnih slijepaca kojima saznanje o tunelu biva saopšteno kao da "gotovo ništa" nije uzeto iz depoa suda. Po nekim procjenama, depo suda, zajedno sa zaplijenjenim količinama kokaina, krije stotine miliona eura vrijednosti.
Taj je tunel naša mentalna slika
I dok težina kokaina varira u zavisnosti od vremena izvještavanja, zvanični stav predstavika sistema je da je skoro sve ok. Tunel je dakle prokopan iz avanturističke dokolice? Ćuti i vodi svoju revoluciju! U tunelu!
E, došlo je vrijeme da izađemo iz undergrounda (podzemlja)! I onog psihološkog i onog mafijaško-obavještajnog. Došlo je vrijeme da elite na vlasti prestanu da se sprdaju sa nama, dajući nam barjake umjesto laboratorija, filmskih studija i fabrika!
Kad ti priča o tunelu ispod sudova, parlamenta, vlade i predsjedništva zalijepi otrježnjujući šamar, realnost je sasvim drugačija, zar ne?
Ima li pravo jedno razmišljajuće biće da posumnja u to da prokopani tunel ima veze sa opstrukcijom formiranja vlade? Diskreditacijom mandatara te vlade u procesu distanciranja od pansrpske konkvistadorske politike? Krađom lap topa Do Kvona iz dokaznog materijala, možda? (Slična scena postoji u ikoničnoj seriji Braking Bad)
Kada je u Kusturičinom filmu Crni sa svojima ipak izašao iz podzemlja, sačekao ga je pravi rat! Hoćemo li mi izaći na vrijeme iz svojih mentalnih kanalizacija, rupa, jama i tunela? Jer, vidite: naša je stvarnost ipak takva da mi imamo svoju državu. Imamo i svoju crkvu. Imamo i svoju naciju.
Imamo i većinu u svojoj zemlji, koja bi nam obezbjeđivala da i suštinski kontrolišemo svoju sudbinu.
"Ali, ne daju nam”... Tuneli... zablude i podzemlja.
Naše su pizme naši mračni tuneli zablude. Naši animoziteti. Naši raskoli. Crkveni, politički, ljudski. Galopiranje ego tripa. "E nećeš vala da će sve splamćet" - autodestruktivni mod ponašanja koji nas jede, lomi i tako sluđene poslužuje Vučiću za večeru.
Dvadeset hiljada je "prosutih" glasova odanih svojoj zemlji na prošlim izborima. Taman koliko treba da se bez tenkova i raketa, sopstvenim zabludama zapetljamo u ropstvo.
Da ne govorim o Srbima koji Crnu Goru kao i svoju zemlju treba da brane od stranih agentura, umjesto što im (većina) služi.
Dovoljno je samo jedno "CEP" puckanje prstima da se probudimo iz hipnoze i vidimo da zapravo imamo sudbinu u svojim rukama, samo ako je želimo!
Ako je i dalje budemo odbijali, ostaju nam prokopani tuneli, koji nekima služe za "Bjekstvo iz zatvora Šošenk", a nekima kao lokacija za sužanjstvo.
Pa? Šta će biti od toga? Dobro jutro, svijete? Ili, laku noć razumu?
"Čija su ovo deca?
-Naša, podrumska"
