Kada prestaje brojanje pojedinačnih godina za obilježavanje godišnjice nekog događaja ili važnog datuma? Volio bih to znati… Jer, kada se to desi onda je sigurno da je praznik obilježavanja te obljetnice postao tradicija. Tako je i sa Danom obnove crnogorske nezavisnosti.
Dokle god brojimo godine, ne računajući one okrugle, zapravo slavimo uspjeh što je još jedna teška godina atakovanja na njenu nezavisnost uspješno odbranjena, a ne istorijsku činjenicu da je obnovila viševjekovnu nezavisnost toga dana 2006. godine.
Crna Gora ne smije da strijepi pred svake izbore 'oće li jedan poslanik odlučiti da li će biti vječna
A što je garant crnogorske nezavisnosti i toga da bude vječna kako stalno pominjemo? Jake institucije! Pogotovo one kulturne, ali i bezbjednosne.
Kada se sagleda proces gubitka i nestanka crnogorske države sa početka 20. vijeka, očito je da se to desilo zbog nepostojanja jakih kulturnih institucija, ali i postojanja države samo u obrisima.
Crna Gora kralja Nikole, a i onih prije njega, više se fokusirala na borbu za slobodu, građenje legendi i priča o velikom crnogorskom junaštvu kojemu se divio cijeli svijet, nego na izgradnju institucija koje je svaka država morala imati na početku 20. vijeka.
A Crna Gora nije imala ni univerzitet, ni dobro organizovanu mrežu osnovnih i srednjih škola sa svojim profesorima i literaturom… Nije imala ni akademiju nauka, a ni jaku mrežu slobodnih intelektualaca koji bi bili braniči stranim uplivima i pokušajima uništenja zemlje.
Njenom uništenju najviše su kumovali oni koje je taj Gospodar o državnome trošku sam slao u Beograd na studije ne bi li što naučili i naučeno primjenili u siromašnoj domovini. Ispostaviće se, od naučenog jedino su bili orni da primijene ideje svrgavanja crnogorskog knjaza i utapanje Crne Gore u tadašnju originalnu verziju srpskoga sveta.
Nedostatak ovih institucija skupo je koštao Crnu Goru. Nestala je i trebalo joj je skoro stotinu godina da se ponovo vrati na svoje mjesto, ali zauvijek narušene strukture i ispranoga mozga. Svjedoci smo da se ljudima mozak ispira i danas, posredstvom interneta i društvenih mreža. Kako li je onda to tek sprovođeno kada se radilo planski i sistematski i kada nema mogućnosti da se tome odupreš?
Crnoj Gori trebaju jake i nezavisne institucije. Nezavisne od svake vlasti, pogotovo od tuđe
Produkt vidimo u aktuelnom stanju u Crnoj Gori i njenoj demografiji.
Institucije su, slično slučaju te epske Crne Gore, zakazale opet. Ovoga puta dobrim dijelom i one obavještajne.
Nije da ih nije bilo, čemu moramo zahvaliti komunistima koji su, iako zakašnjelo, ipak formirali osnovne kulturno-obrazovne institucije u Crnoj Gori.
Na stranu to što su, nazovi njeni, akademija nauka i univerzitet većinom radili od osamdesetih protiv te iste Crne Gore.
Bilo kako bilo, proces stalne borbe za odbranu samobitnosti i nezavisnosti stvorio je intelektualce. Crnogorske intelektualce, zahvaljujući kojima se crnogorska država odbranila i od onog Miloševićevog napada, a i od ovog Vučićevog.
Oni su iznjedrili neke nove institucije i poseban odbrambeni mehanizam koji podsjeća na bijela krvna zrnca u čovjekovom krvotoku. I to je za svako slavlje i pohvalu.
Domovina se brani znanjem, a njega je crnogorskom narodu, ispranoga mozga i uništene nacionalne svijesti, uvijek malo
Ipak, nije dovoljno. I ne može biti dovoljno, makar ne dok se milioni eura daju za finansiranje institucija koje rade protiv države, a za korist tuđe.
Rješenje je jednostavno. Kompletna revizija djelovanja svakog zapošljenog, od higijeničarke pa do čelnog rukovodioca. I sankcionisanje u skladu sa zakonom i Ustavom.
Crnoj Gori trebaju jake i nezavisne institucije. Nezavisne od svake vlasti, pogotovo od tuđe.
Zbog ovoga sam uvijek isticao ulogu Crnogorske pravoslavne crkve u kompletnom kulturno-naučnom smislu, jer joj je, cijenim, to glavna uloga.
Jednostavno, jedina je institucija koja ne može biti ukinuta ili joj oduzeta sredstva nužna za postojanje samovoljom nekog državnog činovnika. Na stranu to što za neki ozbiljniji rad i djelovanje trebaju ogromna sredstva.
Samo sa jakim institucijama Crna Gora može biti vječna. I imati jak imuni sistem da prepozna i uništi svaku prijetnju po njenu slobodu, suverenitet i teritorijalni integritet.
To se može postići samo iskrenom željom Crnogoraca za obrazovanjem i oslobađanjem od straha da se pobune i na najmanji vid nepravde.
Crna Gora ne smije da strijepi pred svake izbore 'oće li jedan poslanik odlučiti da li će biti vječna ili će krenuti u proces dezintegracije. Da li će biti crnogorska i građanska ili će se utopiti u novi srpski svet i da li će Crnogorci biti proćerani iz svoje domovine, jer su im u njoj oduzeta sva prava…
Rizikujući da zvučim uraški i krindž, moram konstatovati da se domovina zaista brani znanjem, a njega je crnogorskom narodu, ispranoga mozga i uništene nacionalne svijesti, uvijek malo.
Vječita meta mora imati i vječitu odbranu. Vječitu stražu vazda spremnu da je brani, a to su njeni intelektualci, oni čija je glavna dužnost da tu stalno pominjanu vječnost obezbijede.
