Crnogorska pjesnikinja Kristina Babić rođena je u Beranama 19. maja 1994. godine. Osnovnu školu je završila u Andrijevici, a gimnaziju u Beranama. Studira medicinu u Podgorici.
Prve stihove koji su bili nagrađivani pisala je još kao učenica osnovne škole. Njena poezija objavljivana je u okviru kulturnih dodataka crnogorskih dnevnih novina, kao i na mnogobrojnim sajtovima za poeziju. Zastupljena je u nekoliko antologija, a njeni stihovi prevedeni su na mađarski i engleski jezik.
Sada živi u Podgorici, a iza sebe ima objavljene zbirke pjesama „Laku noć tvojim očima“ (2012) i „Da si ti neko moj“ (2022).
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Najviše mi nedostaje osjećaj lakoće i bezbrižnosti. Nedostaju mi mirisi slatkiša kojih je uvijek bilo kod kuće, a koji danas više ne postoje. Nedostaje mi i deda.
Kristina sa ocem, 1995.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Samostalnost i mogućnost da se mijenjam i rastem.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Žao mi je što se nisam bavila glumom, jer volim scenu i prijatno mi je na njoj. Uvijek uspijem da stvorim konekciju između sebe i publike i vjeruju mi. Ali pripremam niz poetskih performansa, pa ću kroz to iskazati tu svoju još uvijek neostvarenu želju.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Jako sam tvrdoglava, ali to mi nije najgora osobina, često mi bude na korist. Najgora bi bila lijenost. Svakog dana učim kako da je savladam.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Kod ljudi ću zauvijek najviše cijeniti iskrenost.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Ne znam kako bih dala ime, ali znam da bi sigurno bila drama. Što se glume tiče, voljela bih da to bude Nina Janković. Mada ne bi bilo loše ni da me glumi Lady Gaga, kad već imam slobodu da biram za potrebe ovog razgovora, da dam mašti na volju.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Uporna, kreativna i hrabra. Volim život.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Poslužiću se svojim stihovima kako bih odgovorila na ovo pitanje, pošto u našem jeziku ne postoji dovoljno slikovit prevod riječi bittersweet.
“Možeš da me ostaviš zauvijek,
ali ne možeš da me ostavljaš za sjutra.
Možda sam suviše začinjena za tvoj ukus,
pomalo gorka za tvoja prefinjena čula.
Preslatka za tvoju nemoć…”
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Ranije sam mislila kako bih voljela da mogu da čitam misli ljudima, dok nisam shvatila da je to put ka paklu. Sad je drugačije, sad bih voljela da mogu da liječim dodirom. Ne bi me zanimalo šta mi misli.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Nikada nisam razmišljala o tome. Eto, voljela bih da budem Novak Đoković na dan, da vidim kako izgleda dan profesionalnog sportiste i genijalca poput njega, mada inače ne pratim sport, ali Novak mi je kao ličnost inspirativan.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Obično čitam ili šetam.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- „Show must go on“.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Trenutno čitam knjigu Stefani Štal “Svako je sposoban za vezu”. Preporučujem! S velikim uzbuđenjem čekam film „Joker 2 (Folie à Deux)“.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Jedva čekam da mi se ukaže mogućnost za putovanja, jer već imam predugačku listu destinacija koje želim da posjetim. Međutim, najveći san mi je Indija.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Biciklo.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Kako sam starija, manje pričam. Pogotovo sve, ne pamtim kada sam u posljednje vrijeme nekome sve ispričala. Ali, osoba u koju imam najviše povjerenja je moj brat Andrej, koji je, iako mlađi od mene, jako razuman i uvijek me sasluša. Desi se i da uputi kvalitetan savjet. On je moj najbolji prijatelj.
Čemu se uvijek obradujete?
- Proljeću. Lijepoj šolji za kafu i novom danu. Obradujem se kada dobijem pismo.
Da li za nečim žalite?
- Žalila bih da nisam ova koja jesam.
Bez čega ne možete?
- Bez Boga.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Izvinila sam se kome sam bila naporna u toku pripremanja promocije moje knjige.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Da zagrli svu djecu na ovom svijetu koja su tužna, da mogu da jedem, a da se ne gojim i da bude više ljubavi.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Vjerovala u sebe.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Svakog jutra sebi postavim pitanje kako bih živjela danas da mi je ovo poslednji dan života. Onda ustanem i živim tako.
Kako biste voljeli da umrete?
- Često razmišljam o smrti, ali zaista ne znam kako bih voljela da umrem. Nekad ranije sam napisala stihove o rijeci Zlorečici “a kada godine minu, ja ću u tebe, u tišinu”, odavno nemam takvih želja. Kad odem, neka budem srećna i ispunjena, kad me đavo isprati glavnim sokakom, i kada meesečina zaveje moj trag, neka to bude uz pjesmu i jato ptica…
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Tek ću ga napisati, ali, poslužiću se za ovu priliku tuđim ali poznatim riječima. U pitanju su riječi Meše Selimovića:
“Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut,
ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom.
Ne plači i ne govori: šteta, šteta.
Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta.
Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati.
Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu?
Tebi se čini smrt, a to je rađanje.
Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala.
Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?
Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?”
Mada može i ovo:
“I nisam pao, nisam dao,
da mi kroz oči gmižu tuge,
već sam od samog sebe krao
pomalo sebe za sve druge.
Pa sam stekao ruke ove
i snove svoje rastom stigo,
i bio dobri, grubi čovek
što je na leđa život digo.
I svet rasparo star i uzan
lopatom tupom teških šaka,
pa odlutao nezauzdan
bez svratišta, bez povratka"
Mika Antić
