Biznisi nastaju, razvijaju se i, prije ili kasnije, umiru!
Još od prve robne razmjene - ja tebi narandžu, ti meni jabuku - pa sve do globalne ekonomije 21. vijeka jedna stvar je neupitna, a to je da i ekonomija ima evolutivni proces poput živog svijeta koji, neizostavno, podrazumjeva da sve ono šta je nastalo mora prije ili kasnije i da nestane.
Istražujući ovu „problematiku“ naišao sam na podatak koji mi je bio prilično frapantan i koji svjedoči da evolucija u ekonomiji ide u pravcu skraćenja životnog trajanja kompanija sa tendencijom da će 73% vodećih kompanija S&P (a market-capitalization-weighted index of the 500 leading publicly traded companies in the U.S) do 2027. godine nestati. Ili, da bi bolje razumjeli, prosječni vijek kompanija 1958. je bio 61 godinu da bi sada došao na nekih 15 sa tendencijom da ide na 10 godina u skorijoj budućnosti (izvor: Richard Watson, Futurist-in-Residence at the Technology Foresight Practice at Imperial College London).
Dakle, može se reći na neki način da Darvinovi zakoni važe i u ekonomiji, što znači da sve one kompanije koje nijesu svjesne predatora oko sebe (konkurencije) i nijesu spremne na mutacije (promjene) su osuđene na propast - i to govorimo o privatnom sektoru gdje je vlasnik životno posvećen da mu biznis uspije. Razlozi za nestanak kompanija su različiti - od neprihvatanja novih tehnologija, neadaptivnosti na nove potrebe tržišta, na nove trendove i navike potrošača, pa sve do kriza na tržištu za koje objektivno nijesu krive. Primjera za to ima mnogo.
Sa kompanijama u državnom vlasništvu stvari postaju malo drugačije jer se iste „u momentu svoje smrti kače na aparate i vještački održavaju u životu“ da im se, kako tako, pruži šansa za ozdravljenje, ali kako obično razlozi za krizu i nestanak istih i dalje opstaju u principu se sve svodi na produženje agonije iliti odlaganje neizbježnog novcem građana. Postoje i slučajevi kada je opšti interes jači tj. preči od planiranog gubitka (novca građana) na što se svjesno pristaje. Takvu praksu imamo i u uređenim ekonomijama zapadnog svijeta, ali to nije tema ovoga teksta.
Dakle, šta me je ponukalo da ovo pišem?
Kao neko sa ozbiljnimiskustvom, iskovanim u kompaniji sa korporativnim načinom poslovanja, ostao sam zaprepašćen rečenicom u večernjem Dnevniku RTCG da „kompaniji Solar treba ozbiljno ozdravljenje“. Dakle, kompaniji koja je novoosnovana, što bi rekli još vruća, potrebno je ozdravljenje, što iz ugla onoga o čemu smo do sada pisali znači samo jedno – da je ista u samom startu osmišljena tako da je bila osuđena na neuspjeh i prije nego je nastala.
9
Nije mi cilj da kritikujem izvođače ovih promašaja niti da ulazim u njihove razloge bilo lične ili partijske da li ih nije bilo briga ili nijesu znali obavljati posao kojeg su se prihvatili,već mi je zanimljiva činjenica da javnost u Crnoj Gori anemično reaguje na činjenicu da smo u nešto „uvalili milione“ i to nešto prosto ne radi ili ne radi kako treba, sada bi ga valjalo malo revilatizovati, još kojim milionom po mogućnosti. Ili, recimo, da ćemo i dalje da ulažemo novac u projekte kao što je Željezara, koja ako proradi i bude likvidno preduzeće biće „osmo svjetsko čudo“.
Zašto, ovako voljno, pristajemo na promašaje koje nas koštaju novca? Zašto sa ovim projektima ne raskinemo, onako olako kako smo to uradili sa Montenegro Airlinesom? Samo razmišljanje i pitanje za Vladu.
Nego, da se vratim na početak - zašto kompanije umiru?
Privatne iz razloga što ekonomija ne prašta bilo kakvu aroganciju i samozadovoljnost. Bil Gejts kaže: „Uspjeh je loš učitelj, dovodi pametne ljude u zabludu da ne mogu izgubiti“. Možete misliti kako tek prođu kompanije koje vode neznaveni ljudi.
Sjajan primjer je, recimo, kompanija Kodak, koja nije na vrijeme prepoznala potrebe tržišta i tako sebe dovela do nestanka, iako sam siguran da njen menadžment nije bio neznaven – jednostavno, trka je izuzetno teška i prepuna izazova.
Državne crnogorske kompanije, objektivno, nikada nijesu poslovale pod uslovima koje diktira tržište za opstanak ili nestanak istih i zato i jesu „kamen oko vrata“ svima nama poreskim obveznicima i zato će prije ili kasnije nestati, a sasvim sigurno onoga momenta kada uđemo u EU, jer EU ne prepoznaje intervenciju države. To znači da je njihova organizacija mutirala neđe na pola puta između samoupravnog socijalizma i partitokratskog menadžmenta, nesposobna da hoda i uz pomoć države, a ne da samostalno trči u trci u kojoj su ostali igrači sprinteri.
Šansa da se nešto realno promijeni u dogledno vrijeme, teorijski, postoji ali sam ipak siguran da će zadnju riječ, kao i u svakom drugom slučaju kada smo mi u pitanju, ipak imati crnogorska birokatija kojoj niti pada na pamet niti umije da se bavi ovim problemima - zato sam po pitanju opstanka crnogorskih državnih kompanija pesimista. Čak i da se, nekim čudom, desi da na čelo ovih preduzeća dođe kvalitetan menadžment ozdravljenje bi bio dug, bolan, a prije svega upitan proces jer je pravo pitanje jesmo li i u kojoj mjeri spremni na promjene.
