Tužan dan za srpski, ruski i sve ostale paralelne svjetove. Da je neko prije samo deset dana rekao da od danas Asad neće više biti lider Sirije, niko mu ne bi vjerovao. Ovo je vjerovatno i najnepredvidljviji događaj u potonjih deceniju i jače. Umjesto u svojoj vili u Damasku, Asad će se ovog jutra probuditi u Moskvi, koja mu je dala azil. Ada, đe drugo!
Jedan diktator na svijetu manje, ali isto tako jedan kriminalac u Moskvi više. Tamošnja vlast je napravila gnijezdo i postala utočište za sve sumnjive tipove ovoga svijeta. Pitanje je samo, kuđ će svi oni, kada i kremljanskom diktatoru dođe kraj?
11Što se tiče obaranja vlasti, optimizam je veliki i u susjednoj nam Srbiji. Srbiji koja je ekonomski i moralno razorena. Od toga se i da popraviti, ali je problem što je Srbiji ispran mozak i stvorena paralelna realnost u kojoj tamošnji narod živi. Teško će doći do toga da se ikad probude, barem ja u to ne vjerujem. Studenti protestuju, stariji ih podržavaju, svi su puni optimizma da će se i Aleksandar Vučić pridružiti moskovskom gangu, pa da kad jednom krene ofanziva i on se nađe među onima koji ne znaju kuđ dalje.
Ja taj optimizam ne dijelim. Nema tamo dovoljno hrabrosti za gruzijski scenario. Nema ni volje, ni cilja. Gruzini se bore da budu dio civilizovanog svijeta i Evrope. Srbi smatraju da taj civilizovani svijet ni ne stanuje u Evropi, nego u sibirskim stepama. U tome je glavna razlika.
Porede mnogi ove proteste sa petim oktobrom. Nema tu ama baš nikakve sličnosti. Čak je i taj peti oktobar bio neuspjeh. Jedva su ga makli i pored svega. Zamislite vi sad, da imate na vlasti kasapina, koji je državu urnisao do krajnjih granica, koja je izgubila svaki rat, bila bombardovana zbog tog istog lika, dovedena u stanje najgoreg ludila... I opet, Milošević je izgubio za dlaku i isto za dlaku umalo sačuvao vlast. Bili su potrebni i milioni od zapadnih država i stranih fondacija. Ovi današnji ništa od toga nemaju.
Proći će još mnogo decenija, a možda i nikad, dok tamo ne dođe do nekog barem malo vidljivog pomaka
Zbog toga smatram da ne postoji šansa da se na ovakav način obali Aleksandra Vučić. Ne vidim ni mogućnost nit hrabrost ni za neku veću radikalizaciju. Na kraju, sve i da ga maknu, opet će sve bit isto.
Ne bore se u Srbiji dvije svijesti, dvije ideje, dva koncepta, zdravi razum i ludilo. U Srbiji se bore izvođači radova. Ko će ludilo da sprovodi. Na kraju krajeva, to nam dokazuju sve ankete koje se tamo sprovode. Što je uradila ta srpska opozicija da promijeni svijest građana Srbije? Ništa. Štaviše, ona je saučesnik u izgradnji takvog stanja.
To smo najprije viđeli u odnosu prema Crnoj Gori ili prema Srebrenici. Kad su te stvari u pitanju, nema razlike između Vučićevih botova i sendvičara i onih koji se protiv njih kao bore. Svi oni su srcem zagledani u Moskvu i noćas žale što ruski brodovi nemaju više đe da se usidre na Mediteranu.
Nekome će možda zvučati da sam previše radikalan ili isključiv u ovim mojim stavovima. Jednostavno, nikad mi nije data prilika da vjerujem u drugačije. Oni koji i misle zdravo, ne mogu na izborima sastaviti dovoljno glasova ni da pređu cenzus. Toliko o zdravom razumu u Srbiji.
Proći će još mnogo decenija, a možda i nikad, dok tamo ne dođe do nekog barem malo vidljivog pomaka.
