Paradoks je, kao uostalom ironija i parodija, vremenom postao pokretačka snaga političkih procesa u Crnoj Gori.
Rekonstruisana crnogorska Vlada, pazite sada, sa možda najvećom podrškom u njenoj parlamentarnoj istoriji počivaće na dvije ideologije koje su postavljene na način da su apsolutno ravnopravne kao dio jedne cjeline u čemu i jeste paradoks jer jedna isključuje drugu. Prva je put Crne Gore ka članstvu u EU i evropskim vrijednostima, a drugi je put Crne Gore ka ’91. i vrijednostima Čeka Dačevića.
Znate li šta je to “paradoks đeda”?
Prvi ga je predstavio pisac naučne fantastke Rene Bjarvel i to je paradoks prema kojem putnik kroz vrijeme može doći u situaciju da ubije svog biološkog đeda prije nego što on upozna njegovu babu,što znači da zapravo onda on ne bi ni bio začet, niti bi mogao putovati kroz vrijeme, pa samim time ne bi mogao ni ubiti đeda - tema koju je duboko apsolvirala science fiction produkcija.
Dakle, šansa da antinatovske i proruske snage učestvuju u projektu nečega kao što je snaženje NATO i EU saradnje je nikakva jer za njih u političkom smislu to ne znači ništa drugo do “paradoks đeda”, tj učestvovanje u likvidaciji sopstvene agende na kojoj egzistitraju što bi bilo ravno njihovom političkom nestanku. Međutim, to ne mijenja njihovu namjeru da budu dio jedne NATO Vlade niti namjeru premijera da ih kao takve angažuje što je, naravno, legalno, ali nijesam siguran da jeste i u kojoj mjeri iskreno i pošteno sa obje strane.
Često “veliki paradoks” zna da izrodi više tragikomičnih situacija od kojih se trenutno posebno ističe ona u kojoj je Bošnjačkoj partiji skroz prihvatljivo da u Vladu zagrljeni uđu sa Mandićem, ali su u međuvremenu postali neprihvatljivi Bečiću kojega se još uvijek sjećamo iz spota u kojem mu kao mesiji građani hrle na noge sa Biblijom i Kuranom. Svaki komentar o prethodnom je odista suvišan.
8
Anemična procrnogorska opozicija koja se u prethodnom periodu nadala da će, kako tako, na neku foru uletjeti u kombinaciju sa Spajićem tek sada konta da od toga nema ništa. Vrijeme političke apstinencije koje je potrošeno na reforme i unutarstranačke kombinatorike nepovratno je otišlo isto kao i entuzijazam građanske Crne Gore da se nešto može u skorije vrijeme uraditi po pitanju očuvanja antifašističkog i građanskog karaktera države.
Procrnogorska opcija nije prihvatljiva samo zato što je procrnogorska i to joj je jedini grijeh koji je diskvalifikuje u očima vladajuće većine i tu nikakva personalna niti druga rješenja ne mogu pomoći.
I eto nas, stigli smo do projekta rekonstrukcije Vlade u kojoj, liše Ure i Dritana koji su ispali iz svih kombinacija, nema nikoga ko tom istom Spajiću nije radio o glavi u političkom smislu,a koga on sada nije spreman tako nonšalantno da primi u društvo. Ili je premijer Spajić prešao u igrici na novi nivo pa zna nešto što mi ostali ne znamo ili se drži one kineske “Drži prijatelje blizu, a neprijatelje još bliže”.
Po Katniću, iako je on čovjek kojeg je doveo pokojni Amfilohije Radović posljednja je nada građanske Crne Gore, a da li je Milojko zaista zainteresovan da očuva građanski karakter Crne Gore ili ga je, kako često umije da kaže, “baš briga” pokazaće vrijeme kao majstorsko rešeto.
Ono što se premijeru ne može osporiti jeste državnički gest kojim je izrazio priznanje čovjeku koji je inače antipod politike njegovih koalicionih partnera, čovjeku koji je na svom primjeru pokazao da još uvijek postoje ljudi koji su spremni da se žrtvuju za svoja ubjeđenja - Alekseju Navaljnom, koji je sa “osmijehom” Ljuba Čupića otišao na put popločan slavom, znajući da je to za njega put bez povratka!
Kako će premijer stvoriti funkcionalnu cjelinu u kojoj će pripadnici klero-nacionalističke matrice raditi na ispunjenju evropske agende to zna samo on.
Meni se čini da smo tek na početku nečega što će značiti borbu za očuvanje ne samo građanskog karaktera naše države nego, prije svega, očuvanja nacionalnog indentiteta crnogorskog naroda. I to je nešto što treba što prije da prihvatimo kao činjenicu.
