Nije mi namjera da pišem nekrolog žičari koja još nije počela da se gradi, već da ukažem na mogući efekat jednog koncepta i projekta o kojem sam pisao i ranije u nekoliko navrata.
Koliko je samo bilo neuspjelo raspisanih tendera, koncesija i fizibiliti studija tokom zadnjih 20 godina? Koliko je utrošeno sredstava, a da niko za to nije odgovarao…
Tako je bivšem nam predsjedniku Filipu Vujanoviću ideja da će Cetinje postati grad na moru služila u sva tri mandata za zamajavanje naroda, a u sve se to razumio koliko i u kanone Pravoslavne crkve na koje se pogrešno, ali politički unosno pozivao.
Nažalost, jedno od takvih, po meni površnih, rješenja za žičaru Kotor-Lovćen izgleda da je pred realizacijom.
Nužan sveobuhvatan koncept
Kotor, kao grad pod zaštitom UNESKO, raspolaže izuzetnim istorijskim znamenitostima i sadržajima, među kojima se kao dragulj ističe Tvrđava San Đovani.
Ovo djelo ljudskih ruku, poniklo u vječnoj borbi za život i opstanak, predstavlja veliku turističku atrakciju i vrijednost, koju je doktor turističkih nauka Radoslav Ćoso nedavno s pravom nazvao zlatna koka od koje se može profitirati, ali mi to ne znamo iskoristiti.
Samo optimalnim korišćenjem vremena ovaj projekat može biti profitabilan
Nezaboravan je taj pogled iz ptičje perspektive na četiri kilometra zidina koje su stalno dograđivane i koje su, kao ogromne ruke nekog džina, obgrlile Stari grad i taj grozd kuća sa crvenim krovovima, što su se pripile pri stijenama kao školjke.
Smatram da bi se sa integralnim konceptom objedinile sve postojeće mogućnosti u jedan zajednički projekat, kojim bi se postiglo mnogo više i bilo profitabilnije od nekih parcijalnih i površnih rješenja, koja se forsiraju bez mnogo studioznosti.
Jedno vrijeme govorilo se o vertikalnom bušenju za lift do vrha Tvrđave, ali se navodno odustalo zbog poroznosti stijena, što bi moglo oštetiti zidine i Tvrđavu. Ali, zašto se onda nije pribjeglo bušenju u pozadini Tvrđave sasvim izvan zidina u onoj uvali đe se nekad ugnijezdilo selo Špiljari, a danas se nalaze brojna razrušena kućišta i napuštena katolička crkva.
Ta uvala jasno odvaja San Đovani od Lovćenskog masiva. Tu je moguće izbušiti oko 200 metara vertikalnog otvora za lift potrebne veličine, a odatle prema Tvrđavi postaviti funikulu na šinama pod uglom od 45 stepeni preko kamenjara, kojom bi se stiglo do samog vrha San Đovani.
Jedna takva funikula izgrađena je u Ljubljani do starog grada za 33 osobe, a one se mogu često sresti i kao dio gradskog saobraćaja po svjetskim metropolama.
Šut i zemlja koja bi se izvadila u toku bušenja mogla bi se rasuti po škrapama, vrtačama i kućištima uvale, pa bi se na tako zaravnjenom terenu dobio prostor za postavljanje potrebnih uređaja, mašina i platformi, kao i pomoćnih objekata.
Polaznu stanicu iz Duba treba premjesti na isti lokalitet đe se završava lift u pozadini San Đovani tvrđave
Na donjoj strani bušotine ulaz je za lift, a prilaz od grada bio bi pješačkim tunelom od najpovoljnijeg mjesta u gradu i blizine brdu. To bi bilo nešto kao četvrta vrata Kotora.
Za one koji su skeptični na ta obimna bušenja napominjem da je znatno širi, a vjerovatno i duži, tunel bušen u samom vrhu Lovćena.
Time bi se postiglo da čak i onaj putnik sa broda koji se služi ortopedskim pomagalima stigne do vrha Tvrđave, a da se ne skida sa kolica. Treba imati na umu da su na kruzerima putnici sa visokim prihodima, koji su spremni da za udobnost na putovanjima plate cijenu, posebno ako se radi o nekoj čuvenoj turističkoj atrakciji. Uostalom, to je i glavni cilj putovanja ovih turista u poodmaklom dobu života, kada uz sve ostalo imaju i dovoljno vremena.
Ovo bi bio jedan dio tog jedinstvenog koncepta da se turistima približe znamenitosti Boke i Lovćena.
Kotorska zaobilaznica
Drugi bi bio da se istovremeno priđe izgradnji zaobilaznice u Kotoru, o kojoj već navodno postoje neke preliminarne studije i koja je već ušla u plan Kotora.
Na mjestu ulaza u lift zaobilaznica bi bila proširena da se ne ometa direktni saobraćaj u prolazu. U masivu Lovćena mogla bi se još ukopati garaža da se djelimično riješi gorući problem parkinga, posebno za one koji dolaze zbog žičare.
Opet da naglasim zbog skeptika, u San Francisku u strogom centru grada ("Union Square") nalazi se podzemna garaža za 670 vozila, đe sam i ja često parkirao kola. Zaobilaznica bi oslobodila rivu već poslovične zakrčenosti i gužve u saobraćaju.
Riva je žila kucavica grada. Tu se dočekuje i ispraća, organizuju karnevali i maskare. Tu je odušna strana grada, nazvana morska vrata, đe se sa olakšanjem izlazi iz one ceskote uskih ulica i zbijenih kuća.
Ima dosta razloga da se posumnja u profitabilnost izbora Duba za polaznu stanicu žičare
Nema sumnje da su zemljani radovi obimni, al je to jedini način da se nadoknadi oskudica u prostoru u mnogim gradovima. Ta zemlja iz zaobilaznice mogla bi se izbaciti u uvalu kroz otvor za lift, koji bi u toku radovao služio kao "working horse", dakle konj za vuču.
Dobro je poznato koliko je odvoz otpadnog materijala na našem Primorju veliki problem, pa bi ovakvo rješenje smanjilo ukupnu cijenu radova. Zaobilaznica bi donijela još jedan prilaz liftu, bilo pješački ili autobusom.
Optimizacija za putnike sa kruzera
Ciljna grupa za žičaru do Lovćena bili su od početka putnici sa kruzera. Polazna stanica za lokalitet Kuk bila je iz Škaljara. Međutim, UNESKO nije prihvatio da trasa žičare ide uz same zidine, pa je nova polazna stanica, rekao bih bez mnogo studioznosti i razmišljanja, pomjerena u Dub. Valjda po onoj "ako neće brijeg Muhamedu hoče Muhamed brijegu"!
Lokalitet Dub je mislim blizu deset kilometara udaljen od pristaništa brodova. Tako je postignut suprotan efekat, jer se znatno otežalo toj ciljnoj grupi da stigne što kraće do cilja. Ukrcavanje u autobuse hiljade turista sa broda u kratkom vremenskom intervalu, u veoma suženom prostoru, usporava čitav proces sa negativnim efektom.
A nekad će biti potrebno više od dvadeset autobusa da spremno čeka na rivu da odmah prihvati i odvede putnike do Duba. Dijeljenje na ture teško da bi bilo prihvatljivo za kruzere. Slična bi situacija bila i u povratku sa Duba na brod.
Prema pisanju nekoliko medija, žičara će biti dugačka 3.918 metara, kapaciteta 1.000 putnika na sat, dok je vrijeme putovanja 11 minuta, sa 40 gondola koliko se predviđa, što bi bilo najviše šest putnika po gondoli, a ne 10 kako se navodi.
Objavljeni podaci i fotografije često su konfuzni, pa se ne zna da li se radi o gondolama ili velikim kabinama sa vratima na obje strane, što je velika razlika.
Naša poslovična površnost i zaostalost često se ukažu i tamo đe se najmanje očekuje
Na osnovu podataka od turističkih organizacija, 34% turista koji gostuju na Budvanskoj rivijeri dolaze preko Cetinja iz raznih krajeva ne samo Crne Gore. Mnogima to nije prvi put i imali su već priliku da vide Bokokotorski zaliv sa Kuka, putujući preko Cetinja i Ivanovih korita. To su većinom familije sa skromnim budžetom, pa teško odvajaju desetine eura izvan onog minimuma koji im je potreban za par nedjelja odmora.
Brodovi obično pristaju u jutarnjim satima, a isto tako dolaze i oni turisti koji žele da provedu dan u Nacionalnom parku Lovćen, pa je to vrijeme usko grlo i u saobraćaju i na žičari…
Samo optimalnim korišćenjem vremena ovaj projekat može biti profitabilan, pa se mora uračunati i vrijeme ukrcavanja i iskrcavanja u autobuse i gondole, a ne samo 11 minuta vožnje žičarom. Dakle, mora se tačno znati ukupno vrijeme od kad putnik siđe sa broda, dok stigne pod Lovćen.
Umjesto 40 gondola dovoljne dvije kabine
Treći dio jedinstvenog plana bio bi da se polazna stanica iz Duba premjesti na isti lokalitet đe se završava lift u pozadini San Đovani tvrđave. Tako bi se sa iste platforme išlo prema moru funikolom do vrha Tvrđave i na drugoj strani žičarom prema Lovćenu do Kuka, što bi bila velika ušteda.
Ta nova trasa žičare, umjesto 3, 918 metara bila bi svega oko 1,150. Umjesto 20 stubova zbog naglo velike strmine terena bila bi potrebna samo dva. Umjesto 40 gondola dovoljne su samo dvije kabine za po 50 putnika, a uspon bi trajao oko 2 minuta umjesto 11!
Objedinjavanjem projekata smanjila bi se i cijena oglašavanja i reklame, a isto i konkurencija
Eksproprijacija zemljišta za stubove bila bi neznatna, kao i upotreba autobusa, sem izuzetnog slučaja. Iz svega navedenog vidi se da ima dosta razloga da se posumnja u profitabilnost izbora Duba za polaznu stanicu žičare.
Mada se radi o tri mehanički potpuno odvojena sistema, ali pošto su dobrim dijelom na istom lokalitetu postiže se velika ušteda i na broju stručnog osoblja za održavanje, broju pomoćnih objekata, napajanju strujom i vodom, itd. A sve je skriveno i nevidljivo iz akvatorija Kotora!
Učimo od Dubrovčana
Kao što se gospodin Radoslav Ćoso čudio što oni koji odlučuju nijesu otišli bar do Dubrovnika da nešto nauče i ja se pitam zašto nijesu otišli da se modernom žičarom popnu do Srđa.
Kabina je u Dubrovniku za 45 osoba, sa klizajućim vratima na obje strane, tako jedni ulaze a drugi istovremeno izlaze, što je velika prednost za one koji se služe ortopedskim pomagalima. Žičara ima samo jedan stub, a i on je postavljen ne zbog dužine, već zbog suviše blagog uspona trase.
Nemam mišljenje o predloženim cijenama karata. To je posebna stvar za razmatranje. No, kad sam 2007. godine pošao brodom „Queen Mary II“ na put oko svijeta za 89 dana, brod je pristao u 20 gradova. Malo koji od izleta ili atrakcija koji su bili u ponudi putnicima bio je ispod 100 dolara po osobi. To je bila cijena prije 15 godina.
Nije teško izračunati koliki bi bili danas prihodi kod nas, ako bi cijene bile čak samo polovina od toga. Pogotovo, ako bi Kotor postao matična luka za kruzere ( "port of call")
Ovdje treba istaći da je putovanje kruzerima postalo multi bilionski biznis i svake godine gradi se desetine novih i sve većih i luksuznijih brodova.
Hoće li svaki vrh uz obalu imati žičaru?
Ovakvi projekti kao naš, koji su u tijesnoj asocijaciji sa biznisom kruzera, dobijaju mnogo lakše kredite kod banaka. Objedinjavanjem raznih projekata smanjila bi se i cijena oglašavanja i reklame, a isto tako smanjila bi se i konkurencija, kojoj smo često skloni, ne zbog profita već iz čistog inata.
Tako saznajem da je raspisan tender za žičaru od Igala do nekog vrha na Orjenu, a već je dugo u planu žičara od Bečića do Brajića, odnosno austrijske Tvrđave Kosmač. Ide li se za tim da svaki vrh uz našu obalu ima svoju žičaru?
Hoće li i naš, u Ostrogu promovisani, novi predsjednik Vlade, tražiti da se u okviru pomirenja sa Srbima, izgradi žičara do vrha Rumije, pa da nebeski narod usmjeri litije žičarom sve bliže do boga?!
Naša poslovična površnost i zaostalost često se ukažu i tamo đe se najmanje očekuje. Imamo veličanstveni Mauzolej na Lovćenu, a nema rukohvata (geledera) na nekoliko stotina stepenica u tunelu!?
Bar ih nije bilo kad sam se ja zadnji put peo prije desetak godina. Ali je zato neko predložio da se u zidovima tunela ugrade zvučnici da bi posjetioci, dok se penju, slušali Njegoševe stihove, koje recituje naš glumac Marunović.
Prije toga će vas na nekoj krivini u NPL zaustaviti, važnog izgleda, onaj što sjedi ispod Coca-Cola suncobrana na gajbi od piva i prije naplaćivanja ulaznice polizati palac da bi mu posao glatko išao!
