''Crnoj Gori je životno načelo – Crnogorstvo. Bez toga Crna Gora ne bi mogla živjeti, tj. ne bi mogla biti Crna Gora. Izgubivši to ona ne bi morala materijalno propasti, u njoj bi ostale one iste stijene i krš, možda još zaodjenute šumom i zelenilom, ona bi se mogla još i proširiti, u njoj bi moglo biti i više naroda, bogatijeg i prosvjetljenijeg – ali to ne bi bila više Crna Gora, kada u njoj ne bi bilo Crnogorstva''. Ove riječi donosi na naslovnoj strani jedan broj Glasa Crnogorca iz 1884.
Nakon Veljeg rata Crna Gora je krenula u totalno novom pravcu. San o nekakvom ''oslobođenju i ujedinjenju'' sa ostalim južnoslovenskim narodima nije više bio toliko interesantan, koliko stvaranje moderne i nezavisne države. A svakoj državi treba nacionalna ideologija, ono što je vuče i gura naprijed. Crnoj Gori je to postalo crnogorstvo. Njeno životno načelo. A to načelo je prosta ljubav i privrženost ovim šumama i dračama, stijenama i kršima, narodu i istoriji. To je crnogorstvo.
I njemu se sve vraća. Hrišćanska tradicija kaže da se zemlja vraća zemlji, a pepeo pepelu. Njegoš taj narativ koristi i kaže da ''đe je zrno klicu zametnulo, onđe neka i plodom počine''. Sve se vraća prirodi, pa je tako normalno da se i sve crnogorsko i u Crnoj Gori vraća crnogorstvu. Koliko gođ neke struje to ne šćele, to je neminovan proces. Dug, mukotrpan, za više generacija, ali je neminovan. I dešava se i desiće se. Niko to ne može zaustaviti. Protiv prirode se ne može.
Viđeh da su predsjednici države i vlade bili na predstavu o princezi Kseniji. Velikoj, kako ju je nazivao njen otac, kralj gospodar. Kseniji koja je vrijeđela više no sva tri nesposobna kraljeva sina, i koja je da je pravde i sreće bilo, trebala biti gospodarica Crne Gore. Sudbina je šćela drugačije.
4Prisustvovali su predstavi koja se nakon tri decenije od prvobitne premijere ponovo prikazuje. Pričaju mi ljudi da je tadašnja javna i tajna policija pravila spiskove ko sve ide da gleda predstavu o Petrovićima-Njegošima i njihovom izgnanstvu. O njihovoj zloj sudbini. Izgonu i izdaji svetoga kralja gospodara, cara junaka, od njegovih najbližih i voljenog mu naroda.
Samo je ludi tada mogao misliti da će biti bolje. Da će se jedog dana na predstavi pojaviti čelnici države. Iako ne zaslužuju da se nađu tamo.
Ko je mogao i zamisliti novembra 1918. godine da će se na mjesto one zgrade podgoričkog monopola duvana preko puta današnje Skupštine naći spomenik kralju Nikoli. U toj zgradi toga mjeseca izglasano je ukidanje crnogorske države i kraljeva detronizacija. I eto, vijek nakon, ni zgrade ni tih poslanika nema. Ni traga im ostalo nije, a kralj jaše svoga vranca.
I danas kad pogledamo stvari i kad nas ufati depresija i defetizam moramo da znamo da se sve svojim prirodnim načelima vraća. Tako i Crna Gora. Koliko gođ neki upirali i radili protiv nje i pokušavali da je okrenu u nekom drugom, neprirodnom smjeru, ne uspijevaju. To su nemoguće misije.
Ajde što ne uspijevaju, nego se i sami nesvjesno vraćaju onamo đe treba, pa barem za promil. Crna Gora je samo onamo đe je crnogorstvo. Ta inkluzivna ideologija, u kojoj ima mjesta za sve narode koji u njoj žive i koja ne diskriminiše nit odbija ikoga, već prihvata svakoga ko i sam prihvata Crnu Goru kao svoju.
Naravno, radi se o sporom procesu, procesu za više generacija. Procesu koji će dvršiti naša đeca, naši unuci i praunuci. One generacije koje stasavaju nakon 2006. godine i čiji mozgovi nisu zatrovani glupostima o nekakvim zajednicama i unijama. Generacije koje će cijeniti jer žive u slobodnoj i nezavisnoj državi. Sile mraka pokušavaju da ovaj proces uspore, da ga zaustave. Usporavanje im i može poć za rukom i protiv toga se moramo boriti, ali ga zaustaviti niko ne može.
Kako se veli u predstavi, a kroz riječi princeze Ksenije Velike:
''Kakav su soj ti novi Crnogorci? Ne mogu da dokučim... Jesu li s pleća rasprtili bremena starih zađevica, sprdnje i poruge, i prljavih rabota bratskih? Jesu li tamnice i grobove dobro okadili? Jesu li sve izrode dopali šaka? Zamiču li jedni drugima za okuku bez grke riječi zavisti? Jesu li što je nezbor bratski zaboravili? A ti novi Jugosloveni, kad se zdrave i ljube, kad stiskaju šake, gledaju li se u oči pravo? Je li povijest zbitija toga jugoslovenskoga završena? Ne znam, a bih da dokučim kako je tamo...''
Jugoslovenstvo je završeno i nikad više Crnogorci neće biti meso za potkusurivanje tuđih ideja, kompromisa i širenja. A Crnogorci? Samo sloge i svaka će sila spram nas bit mala.
