Ksenija Sinđić je mlada balerina čije korake prati melodija klasičnog baleta. Njena priča počinje u Podgorici, gdje je čaroliju plesa osjetila još kao djevojčica.
Put u svijet baletske umjetnosti započela je sa tri godine u trupi "Allegro" koji i danas vodi Viktorija Strugar.
Obrazovanje je nastavila u srednjoj baletskoj školi "Vasa Pavić", gdje je usavršavala tehničke vještine i pored klasičnog baleta učila i o savremenom plesu i karakternim igrama.
Foto: Adnan DoA Alomerović
Nakon završetka srednje škole, upisuje Institut za umjetničku igru u Beogradu. Tamo je istraživala nove izraze i dodatno se razvijala kao umjetnica. Osvajala je brojne nagrade i priznanja na međunarodnim takmičenjima i festivalima. Diplomirala je 2022. godine na smjeru Pedagogije klasičnog baleta, a uskoro će i magistrirati.
Do sada je radila sa mnogim prestižnim koreografima i pedagozima, a prošle godine se ostvarila i kao asistent koreografa na dva projekta. U prvom je sastavu novoformiranog Crnogorskog baletskog ansambla pri Muzičkom centru Crne Gore.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Definitivno osjećaj bezbrižnosti. Kad ne razmišljate ni o čemu, i kada vam je najveća briga da li će taj dan biti sunčan da možete da izađete da se igrate napolje. Osjećaj da ništa ne morate sami, da niste odgovorni za ono što se dešava oko vas. Taj spokoj.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Iako je djetinjstvo period života koji ću uvijek pamtiti, kod toga što sam odrasla jako volim to što znam šta želim, ili makar ono što ne želim.
Volim što imam mogućnost da budem vođa i predvodnik, što mogu kroz posao koji radim da pokažem svoj karakter. Volim to što sam nezavisna i što sam naučena da mogu da uradim sve. Što sam sada ja tu za moju porodicu i što mogu da im pokažem zahvalnost na tome što su oni bili tu za mene cijeli život.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Mislim da je svaki moj talenat makar u jednom trenutku dostigao svoj vrhunac i došao do izražaja. Iako sam balerina, i definitvno je ples moj najveći talenat, ima ih još. Jako se dobro snalazim u kuhinji i volim da kuvam, pa su ljudi za koje sam kuvala mogli da uvide moj talenat.
Mogu od malo da napravim jako lijep obrok. Možda je to talenat snalažljivosti. Takođe talenat da glumim, ali mislim da se taj talenat dosta ispoljio kroz balet i scenu. Volim da pišem i dobro mi ide, ali to je nešto što zadržavam za sebe i ne bih voljela ni da toliko dođe do izražaja.
Foto: Aleksandar Jaredić
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Zanimljivo pitanje. Ja sam jako samokritična osoba, pa mi je teško da izdvojim samo jednu osobinu. Definitivno tvrdoglavost, koja ne mora uvijek da bude loša osobina, ali mi je onako kroz život vrlo često bila opomena.
Treba biti uporan, ali u svemu treba imati granicu.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Kod drugih najviše cijenim iskrenost. Ja sam od onih ljudi koji bi radije čuli najgoru istinu nego najljepšu laž. Iskrena sam sa drugim ljudima i onda uvijek očekujem isto od njih.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Moja filmska biografija bi definitivno imala veze sa baletom. Nazvala bih je "Živjeti balet". Ako bih morala da odlučim ko bi glumio mene, voljela bih da to bude neka moja buduća učenica - balerina.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Uporna, iskrena, snalažljiva, pozitivna, tvrdoglava.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Moram da priznam da mi je ovo jedno od omiljenih pitanja sa spiska. Veliki sam gurman, ali još veći sladokusac. Sebe zamišljam kao neki slatkiš. Kombinacija crne čokolade i višnje. Neka torta koja ispunjava sva očekivanja.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Teleportovanje. Možda jako tipičan odgovor na ovo pitanje, ali ne razumijem zašto to još nisu „izmislili“. Kao neko ko se bavi poslom koji uključuje mnogo projekata na različitim mjestima, ovo bi bilo baš olakšavajuće.
Takođe, imam mnogo članova porodice koji žive daleko, kao i prijatelja, a zar onda ne bi bilo ljepše da se na neki "klik" samo prebacim do njih. Ipak, ovo je samo želja.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Ako bih morala da izaberem, ne bih uopšte birala među poznatim ličnostima. Na jedan dan bih se mijenjala sa mojim roditeljima. Ne da bih vidjela kakva je njihova perspektiva, već to donekle i znam, nego da bi jedan dan odmorili i rasteretili se od obaveza i posla.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Zavisi kakva je nedelja u pitanju, jer sam u posljednje vrijeme vrlo često i nedjeljom u baletskoj sali.
Kada je u pitanju relaksirana varijantu, vidim sebe ušuškanu, kako gledam neki dobar film i pijem veliku šolju crne kafe. Tu je i moja mačka Ljubica. Odmorna sam i spremna za početak nove nedjelje.
Ili slušam muziku i čistim. Da, jako volim da čistim uz muziku.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Moj ukus je baš raznovrstan. Svaki dan započinjem muzikom, bez obzira na to da li ustajem ranije ili kasnije.
Uvijek ima favorita, omiljenih umjetnika, ali trenutno pjesma koja u meni budi posebnu emociju, i kojoj se uvijek vraćam, i sa kojom svakuvožnju u kolima započinjem jeste Lady Gaga – „Always Remember Us This Way“.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Knjiga „Djevojka iz Harema“, Branka Milenkovića. Pisana je po istinitoj priči i jednostavno ne mogu da vam opišem osjećaje koji su prolazili kroz mene dok sam čitala. To je jedna od onih knjiga koju čitate u jednom dahu. Volim knjige pisane po istinitim događajima jer mi je onda realnije da zamišljam. Kao neko ko se bavi umjetnošću često pratim i predstave.
Oduševila sam se predstavom "Bladi Mun" u režiji Ane Đorđević uCrnogorskom narodnom pozorištu, koja je u meni probudila razne emocije, ali i pitanja.
Nisam naročiti poznavalac filmova, ali volim dobru preporuku. Jednom sam dobila preporuku da pogledam film „Prisoners“, i nisam se pokajala. Dobra priča, dobri glumci, zanimljiva radnja.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Još uvijek sam mlada, ali kada maštam o svojoj budućnosti, zamišljam mnoga putovanja. Voljela bih da obiđem cijelu Evropu, ona mi je na listi prioriteta, a prva zemlja koju bih voljela da posjetim je Španija.
Sviđa mi se njihova kultura, hrana, pozitivnost. Volim to što je ples veliki dio njihove kulture. Učila sam španski jezik jedno vrijeme i planiram da nastavim sa tim.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Gradski autobus. Ne moram previše da objašnjavam zašto. Već neko vrijeme vozim, ali prije nego sam položila vožnju uvijek bih se prije odlučila za pješačenje Podgoricom, nego za gradski prevoz.
Prošle godine sam prvi put putovala avionom, tako da mi je i to sasvim u redu. I međunarodni autobusi su mi okej, ali gradske izbjegavam.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Imam jako otvoren odnos sa svojom porodicom, a i sa par jako bliskih prijatelja.
Ipak, jedina osoba kojoj bez ustručavanja mogu sve da ispričam i da joj se povjerim jeste moj rođeni brat. Vrlo često kažem da je on pored toga što je moj brat, i moj najbolji drug.
Čemu se uvijek obradujete?
- Susretima. Ovo je nešto što nikad neće postati staromodno. Osjećaj kada zagrlite nekoga koga niste dugo vidjeli je nenadmašiv, a to se posebno osjetilo tokom perioda korone.
Opet, rastanci su teški ali su znak za novi susret.
Da li za nečim žalite?
- Ne žalim ni za čim. Možda postoje neke stvari u mom životu za koje bih voljela da su išle drugačijim putem, ali uvijek kažem - ko zna zašto je to dobro.
Moj put je takav kakav je, sa razlogom, a sve ono što sam žarko željela sam ostvarila, ili makar pokušala da ostvarim. Ne odustajem lako, tako da znam da ako mi nešto ne ide, nije pravi momenat za to.
Bez čega ne možete?
- Ne mogu bez moje porodice. Vrlo jednostavno, zbog njih i njihove podrške sam tu gdje jesam danas. Takođe bez prijatelja. Jako sam društvena osoba.
Naravno da postoje trenuci u kojima volim da sam sama, ali generalno volim da sam okružena pozitivnim ljudima.
Foto: Krsto Vulović
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Brzopleta sam, što znači da vrlo često pogriješim, a zato se i vrlo često izvinjavam. Ono što je bitno, znam kada pogriješim i znam kada i kako da se izvinim.
Ne sjećam se za šta sam se izvinila tačno posljedni put, ali sam sigurna da je bio u pitanju neki nesporazum, zbog kog sam burno reagovala.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Pored onih standardnih želja, da su ljudi koje volim zdravi i srećni, dobro bih razmislila šta želim. Govoriću o nekim trenutnim željama. Najprije bih zamolila zlatnu ribicu da me nauči kako da postanem opuštenija i da se ne nerviram oko svega.
Dakle, za manje stresa i nervoze. Moja druga želja bi bila vezana za posao, odnosno da kada se zvanično zaposlim, dostignem taj momenat da ne moram više o tome da mislim, već samo da radim ono što volim. Da svojim radom pospješim i unapređujem baletsku umjetnost u mojoj zemlji.
Za treću želju bih morala dobro da se zamislim. Čak su i ove želje samo ono što bih trenutno htjela.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Odlazak u Beograd na studije. Odvojiti se od roditelja, živjeti sam, pritom baviti se i studirati nešto što baš i nije lako i popularno, nije bilo lako.
Iako sada nikad ne bih mijenjala godine života u Beogradu, tada je za to mene bio smak svijeta. Baš mi je teško palo, ali sam imala veliku podršku porodice, stekla sam mnogo prijatelja, a uz uspjehe koji su se ređali na fakultetu, sve se isplatilo.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Jedino što bih promijenila jeste to da se manje nerviram oko stvari, jer imam tu osobinu da razmišljam mjesecima unaprijed.
Ne bih razmišljala o tome da imam samo tri mjeseca, ali bih se trudila da svaki svoj dan ispunim druženjem sa dobrim i pozitivnim ljudima, da radim ono što volim, a balet ne bih preskočila ni jedan dan za ta tri mjeseca..
Foto: Aleksandar Jaredić
Kako biste voljeli da umrete?
- Nisam neko ko ima običaj da razmišlja o ovakvim stvarima, ali ako baš moram da biram, voljela bih da to bude u snu, bezbolno. Kada proživim godine života, steknem porodicu, a zatim djecu i unuke.
Voljela bih da umrem kao neko koga će moja djeca i unuci pamtiti i o kome će pričati sa osmjehom na licu.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Moj epitaf bi bio vjerovatno vezan za moj karakter. Govorio bi o tome kako volim život, koliko je porodica bitna za mene, o sagledavanju života kroz balet. O sreći, pozitivi, smijehu, druženju, radosti, slogi, zajednici.
