Kada je UNESCO, prije neku godinu, izbrisao Drezden sa liste svjetske baštine zbog gradnje novog mosta preko rijeke Elbe, njemačka javnost se danima dijelila na one koji su za i protiv investicije od 182 miliona, koja je na kraju ovu zemlju koštala mnogo više. Vijest o brisanju starog grada, koji je obnovljen nakon bombardovanja u Drugom svjetskom ratu, kao bomba odjeknula je svijetom, a stručnjaci UNESCO-a su odluku u najkraćem obrazložili: “Vlasti Drezdena nijesu uspjele da sačuvaju izuzetnu univerzalnu vrijednost doline rijeke Elbe”…
Kod nas se ovih dana koplja lome oko jednog mnogo manjeg, ali starog mosta, zbog namjere gradskih vlasti Podgorice, odnosno njene Agencije za izgradnju i razvoj, da Tabački most napravi “novijim i ljepšim”.
Investicija od 500.000 eura za “novi stari most” koji bi, prema projektu Agencije, trebao da ima dvije saobraćajne trake po 2,75 metara, te obostrani trotoar širine 1,5 metara, neshvatljiva je, posebno starim Podgoričanima. Ne mogu da vjeruju da se toliki novac troši na degradaciju jednog od rijetkih obilježja Stare Varoši, a sve samo zbog toga da bi stanari novih zgrada, podignutih na samoj obali Ribnice, mogli kolima da dođu do - podzemne garaže.
Ako se ovih dana spustite do “mosta kod kasapnice”, kako su ga Podgoričani nekada zvali, vidjećete ogromno gradilište, nove moderne zgrade sjajnih fasada i inoksa nadvijene nad rijekom. Zarobljen između njih, djelimično okrnjene kamene ograde, stoji Tabački most, kao jedini svjedok vremena u kom se drugačije živjelo, mislilo i gradilo.
Kada svi znaju sve: I kako to kod nas biva, priča o očuvanju mosta pokazala je da - često bez argumenata - ovdje svako okreće vodu na svoju vodenicu. Kako drugačije shvatiti poruku Agencije za izgradnju i razvoj Podgorice da će uložiti prigovor na rješenje Uprave za zaštitu kulturnih dobara sa Cetinja o obustavljanju radova? Naime, Uprava je most stavila pod prethodnu zaštitu, što znači da će biti napravljen neophodan elaborat o kulturnoj vrijednosti dobra, nakon čega se ono upisuje u Registar zaštićenih spomenika kulture.
Očigledno “zabrinuti” da Tabački most ne bude upisan u Registar, iz Agencije su se usudili da ospore stav Uprave, ulazeći na “teren” za koji nijesu kompententni, ni nadležni. Tako se u tekstu objavljenom prije neki dan u Danu pod naslovom “Betona nije bilo u 16. vijeku” na izvjestan način spočitava Upravi da štiti most koji nije star, već je, kako “pretpostavljaju” iz Agencije, “srušen tokom bombardovanja u Drugom svjetskom ratu i nakon toga ponovo izgrađen na mjestu na kome se nekada nalazio”. “Ističemo da se armirani beton primjenjuje u građevinarstvu tek od druge polovine devetnaestog vijeka”, otkrivaju “tajne” istorije graditeljstva iz Agencije, što bi trebalo da bude opravdanje za nastavak radova koji bi zauvijek zbrisali stari most u samom srcu Podgorice.
Na sreću, Drugi svjetski rat je prilično bliska prošlost, živih svjedoka još ima, a brzi odgovor prije dva dana stigao je i od poznatog crnogorskog reditelja Momira Matovića, koji je djetinjstvo proveo na obalama Ribnice.
“Taj dio stare Podgorice jeste bombardovan, ali je tom prilikom bila pogođena i srušena džamija Glavatovića i Knjeginjin most, oštećena Katolička crka, bilo je i žrtava. Ali, Tabački i ostali mostovi na Ribnici su netaknuti i poslije rata su bili jedina veza Mirkove Varoši sa južnim dijelovima Crne Gore. Prostor oko ovog mosta bio je poznat i pod imenom Vodokršće, jer se odmah ispod Tabačkog mosta obavljala vjerska procesija - polagao se krst i svetila vodica koju su Podgoričani čuvali do sljedeće godine. Nije se kao danas, po nekom novom Amfilohijevom običaju i pravilniku, bačao u Moraču”, naveo je u obraćanju javnosti povodom degradacije mosta Matović.
Podsjetio je i na naselje Tabhana, koje je sravnjeno uprkos velikom angažovanju čuvenog slikara Mila Milunovića, koji je sugerisao tadašnjem crnogorskom rukovodstvu da se ono sačuva i rekonstruiše kao jedan specifikum duha Stare Varoši.
Novo briše staro: I zaista, u želji za brzom obnovom, za podizanjem grada stradalog u ratu koji je bombardovan čak 84 puta, pravile su se greške, tarovaroške kuće zamijenile su nove socrealističke višespratnice, sokake su zatrle široke ulice. Podgorica jednostavno nije htjela ili znala, da odgovori zadatku urbanizma koji nikada nije lak - kako spojiti staro i novo.
Arhitektura, brzina i stihija ne idu zajedno, i neka stara jezgra grada, kao što je dio oko Tabačkog mosta, trebalo je sačuvati, jer staklene zgrade i živopisna obala Ribnice ne idu zajedno. Uostalom, Tabački most je neodvojivi dio Kraljevog parka, njegov prirodni nastavak, i podgorički urbanisti, da su imali bar malo sluha, sačuvali bi autentičnost ovog mjesta. Možda bi sve bilo drugačije da su samo pomislili kako bi do novog Muzičkog centra bilo ljepše doći šetajući kamenim mostom, u čijoj bi blizini bila po koja staropodgorička kafana, zanatska radnja, suvenirnica…
Koliko se samo puta čulo da Glavni grad treba da privuče turiste koji će se u njemu zadržavati duže, a ne, kao do sada, samo kratko predahnuti hitajući prema jugu ili sjeveru? Ako Podgorica zaista ima takve želje - onda mora imati mjesta koja mirišu na duh nekih prošlih vremena. Ona su bila tu, samo ih je trebalo oživjeti…
No, u cijeloj, potpuno nepotrebnoj zbrci oko mosta čiji smo svjedoci ovih dana, bilo je i neke koristi. Još jednom se pokazalo da je kulturnu baštinu danas i ovdje zaista teško braniti.
SPC i “oživljavanje” kulturnih dobra: Na nasrtaje Srpske pravoslavne crkve na kulturno nasljeđe gotovo smo navikli, i kada se pomislilo da su napokon shvatili da sa obnovom moraju malo “usporiti”, nedavno se oglasio mitropolit Amfilohijeporučujući da oni “crkve ne žele konzervirati, već oživjeti”!
Izgleda da je to bila svojevrsna poruka institucijama za zaštitu kulturnog nasljeđa da ne “pretjeruju” sa napornim pričama o konzervaciji, jer i crkva mora živjeti. Kako ide “oživljavanje” kada oni sami planiraju, najbolje se vidi na Ostrogu. Zbog nezakonitih intervencija na manastiru koji je kao kulturno dobro stavljen pod zaštitu još 1961. godine, Uprava je podnijela akrivičnu prijavu, a spisak devastacija je prilično dug. Od novih mozaika intenzivnog kolorita, ploča u dvorištu, eloksirane bravarije na konacima, do ogromnog video bima na jugoistočnoj strani dvorišta Gornjeg manastira. O intervencijama na manastirimma Stanjevići, Reževići i drugim i da ne govorimo.
I tako dok zbog “oživljavanja” Reževića inspektor Uprave donosi rješenje o obustavljanju radova, nešto dalje, u Bokokotorskom zalivu, neki biznismen gradi bez dozvole, podigne barem jedan sprat, nakon čega odluči da se javi Upravi za konzervatorske uslove. Ubijeđen je da je kuća koju je započeo od kvalitetnog kamena baš onakva kakva “priliči” ovakvom mjestu i da problema sa uslovima ne treba da bude. Da priča o ataku na baštinu bude tužnija, podgorička Agencija za izgradnju potpunu degradaciju starog mosta, koja košta čitavih 500 000 eura, pravda time što u njemu ima betona, i što je “vjerovatno ponovo podignut nakon Drugog svjetskog rata”.
Svijest o zaštiti: Izgleda da je rješenje problema zaštite nasljeđa upravo u stavu jedne arhitektice, koji se mogao čuti na nekom od okruglih stolova: “Suština Zakona koje donosi država je da oni, prije svega, djeluju preventivno, a što je još važnije, baštinu jednog naroda najbolje štiti svijest njenih građana o neophodnosti njenog očuvanja”.
Za one koji bi da polemišu sa institucijama za zaštitu , kao Agencija, koja je konstatovala da Tabački most nije u Registru zaštićenih dobara, odgovor je vrlo jednostavan. Zaštita nasljeđa je proces, a stavljanje Tabačkog mosta pod prethodnu zaštitu znači da na njemu ne smije biti intervencija bez dozvole Uprave. Uostalom, posebno gradske vlasti bi morale da imaju sluha za očuvanje autentičnog ambijenta, bez obzira da li je neka kuća ili stari most zvanično upisan kao kulturno dobro Crne Gore.
Za početak, bilo bi lijepo da podgorička Agencija novac izdvojen za rekonstrukciju Tabačkog mosta opredjeli za njegovu konzervaciju i restauraciju, a vjerovatno bi ostalo novca i za zaštitu još nekog nekog od simbola Stare varoši.
A kada je o arhitekturi i vlastima riječ, istorija je neumoljiva i ne pamti samo ono što gradite, već i ono što ste srušili. Tako će vlasti Drezdena, sa početka naše priče, više ostati upamćene po tome što gradnjom novog mosta nijesu sačuvale univerzalne vrijednosti doline rijeke Elbe, nego po investiciji vrijednoj 182 miliona eura. Kako će novog gradonačelnika Podgorice pamtiti kada je u pitanju Tabački most i hladna Ribnica, uskoro ćemo vidjeti…
Suzana KAPETANOVIĆ
