Kroz eksponate arheološke, etnografske i umjetničke zbirke ulcinjskog Zavičajnog muzeja, može se pratiti život ovog grada još od vremena njegovog nastanka, u V vijeku prije naše ere, kada su ga osnovali Grci sa Kolhide i dali mu ime Colchinium (školjka).
Od 1994. godine, Muzej je, integracijom opštinskih ustanova iz oblasti kulture ušao u sastav Centra za kulturu Ulcinj. Tada je i njegov kompletan fond sistematizovan u pomenute tri zbirke. Muzej se inače, sastoji iz tri objekta: crkve - džamije na nekadašnjem Trgu robova u kojoj je smještena arheološka zbirka, objekta u kome je izložen etnografski materijal i Kule Balšića, koja je prilagođena galerijskom prostoru.
Muzej posjeduje pravo arheološko i kulturno blago od ogromnog značaja koji prevazilazi daleko opštinske okvire, među kojima se ističe antičko postolje posvećeno grčkoj boginji Artemidi, antička kameja, jedan dragi kamen, gema, za koji je vezana jedna zanimljiva priča, rimski mozaik koji je još u kutijama, nesastavljen, kao i još mnogo pokretnog arheološkog materijala.
Zbirke i eksponati neprocjenjive vrijednosti: Arheološka zbirka izložena je dakle u renesansnoj crkvi iz 1510. godine, koja je 1693. godine pretvorena u džamiju. Predmeti iz preistorijskog, helenskog, helenističkog, rimskog, srednjevjekovnog i turskog peroda, otkriveni su u samom gradu. Izložena keramika obuhvata ilirske zemljane posude, grčke crvenofiguralne vaze i lekite, helenističke hidrije, kratere, amfore, rimsko posuđe, srednjovjekovne činije, lonce, mletačke bokale i tanjire, turske krčage i ibrike i drugo raznovrsno posuđe koje svjedoči o načinu života starih Ulcinjana.
Posebnu vrijednost ove zbirke predstavljaju antičko postolje sa grčkim natpisom, posvećeno boginji Artemidi i jedna antička kameja. Izloženi su i fragmenti vratnica iz kasne antike, jonski kapitel, djelovi ciborijuma male crkve s početka IX vijeka, kapiteli i stubovi katedrale i drugih crkava od XIII do XVI vijeka, kao i spomenici s latinskim i arapskim natpisima.
U postavci je izdvojena vrijedna kolekcija srednjovjekovnog novca sa primjercima ulcinjskog folara - na aversu: predstava tvrđave sa tri kule i gradskim vratima i natpis CIVITAS DUCIGNI na reversu, predstava jagnjeta, amblem grada, ili Bogorodica -zaštitnica Ulcinja.
U etnografskom odjeljenju, izborom karakterističnog materijala, prikazan je razvoj duhovne i materijalne kulture i osobenost etnografskog nasljeđa ulcinjskog kraja, u koji su skladno utkani i povezani različiti uticaji.
Kula Balšića namijenjena je likovnim izložbama. Na posljednjem spratu ovog zdanja nalazi se mala izložba posvećena Sabataju Cevi, čuvenom jevrejskom reformatoru.
Uzbudljivi počeci u teškom, ali “zlatnom vremenu”: O samim počecima formiranja današnje muzejske zbirke svjedoči za Portal Analitika direktorica Muzeja Mileva Nikolaidis. O tom teškom vremenu danas priča sa sjetom, opisujući ga kao “zlatno” doba ulcinjske muzeologije.
“Davne 1984. godine počela sam svoj radni vijek u Muzeju u Ulcinju. Riječ je o periodu poslije zemljotresa. Muzej je otvoren 1975. godine, a već 1979. zgrada je srušena u zemljotresu i gubi se dobar dio kulturnih dobara. Od mene i kolege, tadašnje opštinsko rukovodstvo tražilo je da se Muzej otvori već za 13. jul sljedeće godine. Kompletan materijal je bio u kutijama, bez ikakve prateće dokumentacije, osim jedne inventarske knjige koja nam nije mnogo govorila o materijalu i njegovom stanju”, kaže Nikolaidis.
Kako bi se Muzej otvorio na zacrtani datum, radilo se i po 17 sati dnevno. Ali, dogovor je ispoštovan, što je svima bila velika satisfakcija.
Tada je i nastala priča o poznatoj vrijednoj gemi zagubljenoj u zemljotresu, priča koja liči na pravu filmsku.
“Dok sam studirala arheologiju, radila sam na istraživanjima u Ulcinju. I zadesi me velika, luda sreća, da pronađem dragi kamen – gemu. Poslije niza godina, već kao direktorka Muzeja, prvo što sam tražila bila je ta gema koju nikako da nađem. Ja i moj tadašnji kolega dođemo do saznanja da je veliki dio muzejskog materijala kod jedne osobe iz Ulcinja. Bili smo prinuđeni da tražimo intervenciju i pomoć MUP-a kako bi se taj materijal vratio Muzeju. Komisija, u kojoj sam bila i ja, preuzela je punu kesu starog novca i mnogo drugog pokretnog arheološkog materijala sa kojim smo konačno formirali muzejsku zbirku. Danas je i gema u stalnoj postavci”, priča sagovornica Portala Analitika.
Popisano je sve što je bilo u kutijama. Tako je konačno svaki predmet što se tiče arheologije bio dokumentovan po brojevima i dobijena je inventarska knjiga, katalozi, fotografije…
Tada je bilo dovoljno sredstava za sve aktivnosti Muzeja, za obnavljanje sakralnih objekata koji su stradali u zemljotresu. Počela su da se primjenjuju za to vrijeme savremena rješenja u zaštiti i prezentaciji kulturnih dobara.
“To teško vrijeme sa današnje tačke gledišta možemo nazvati i srećnim i zlatnim. Tada je formirana i naša etnološka zbirka. Tada su formirani i lapidarijum i galerija. U Balšića kuli se nalazi i soba sa dva oltara za koje se pretpostavlja da su povezani sa Sabatajom Cevijem, velikim jevrejskim reformatorom za kojeg se smatra da je boravio u Ulcinju”, priča Nikolaidis.
U periodu osnivanja Zavičajnog muzeja, čak 60 ljudi bilo angažovano na planiranju i postavljanju postavke, što samo za sebe govori koliko je ozbiljno shvaćana prezentacija kulturnog blaga Ulcinja.
Istina, sav obrađeni materijal ni tada nije uspio da nađe put do publike. Štaviše, veliki dio kulturnih dobara trideset godina je čamio u kartonskim kutijama.
Tek skoro, zahvaljujući naporima NVO Ora koja je pomogla finansijski, taj se material izložio. A konzervacija je urađena još ‘84/85. godine.
Na žalost, ranohrišćanski mozaik iz vile Rustika sa Kruča još je u paketima.
Riječ je o mozaiku iz šestog vijeka koji stoji neobrađen u depou, iako pripada periodu koji je skoro nezastupljen u crnogorskim muzejima.
Tek spajanjem cijelog materijala mozaika i dislociranjem na konačno mjesto, sva njegova vrijednost i ljepota mogu doći do izražaja. Kako sada stvari stoje, to se neće skoro desiti.
Muke koje počinju prije 15 godina: Ali, prije petnaestak godina počinju da se dešavaju loše stvari koje su značajno doprinijele današnjem stanju i potpunom urušavanju značaja ovog Muzeja za grad i državu.
“Sve nam se pretvorilo u grčevitu borbu za opstanak Muzeja i naših radnih mjesta. U Muzeju radi osam radnika, što je minimum za jednu ustanovu ovakve vrste i značaja. Došlo je najgore vrijeme za nas muzealce. I Centar za kulturu Ulcinja je zapao u krizu kojoj se ne vidi kraj, a za koju mislimo da i kulturni poslenici u opštini snose dio odgovornosti. Ulcinj kao turistički grad ima dosta prihoda za koje bi kulturni poslenici mogli aplicirati i pokušati da poprave svoj položaj na lokalnom nivou”, kažu ljudi iz Zavičajnog muzeja.
No, ni lokalne institucije ne pokazuju interes za turističku valorizaciju blaga koje im je pred očima. U ljetnjoj sezoni, Muzej uspijeva da ostvari samo dio od onoga što su realni potencijali.
Kako svjedoče zaposleni, sama galerija je nudila mnogobrojne manifestacije i tokom cijele godine, mnoga eminentna imena iz svijeta slikarstva, književnosti, muzike nudila su pomoć. Uzalud.
Primjera radi, u zadnje dvije godine u galeriji je izložena ista postavka fotografija iz Marubi kolekcije koja je odavno trebala da se promijeni. Ali, sredstava za novu izložbu nema.
Značajne goste dovode u Muzej, ali ga odmah zaborave: Kada je i kako presahlo interesovanje opštinara prema ovom blagu? Teško je naći odgovor.
Gradski čelnici i danas svakog značajnijeg gosta povedu u Muzej, u kojem se najbolje vidi što je Ulcinj, koja je njegova istorija i značaj za taj dio ne samo Crne Gore, nego i Mediterana. Ali, kada se spomenu novčana sredstva za održavanje i dalji razvoj muzeologije, kao i rad na zaštiti postojećećih kulturnih dobara, sve se okonča na obećanjima.
Došlo se do situacije da je zaposlene u Muzeju već sramota kada im se najavi neka posjeta. Na etnološkoj zbirci već se uočavaju tragovi nebrige. Prozori na Muzeju slabo dihtuju, farba na ogradi vjerovatno pamti dane zemljotresa. Riječju, svuda je uočljivo stanje nemara i zapuštenosti.
Prema mišljenju uposlenih jedno od rešenja bi bilo da se lokalna uprava obrati Ministarstvu kulture ili Vladi ako se oni ne mogu brinuti o Muzeju. Uostalom, kako je već Portal Analitika pisao, implementacijom revalorizacije kulturnih dobara Crne Gore postoje razni mehanizmi za prikupljanje finansijskih sredstava iz domaćih i međunarodnih donacija i fondova.
Po navodima zaposlenih, bilo je nebrojenih sastanaka u opštini i u Ministarstvu. Svi znaju, ali se sve završavalo na obećanjima.
“I sam bivši ministar je bio upoznat sa situacijom u Muzeju, ali je rekao da nismo jedini i da se mora tražiti rješenje primjenjivo za sve”, kažu u Muzeju.
Bilo je i radikalnih situacija, kada su uposleni zbog nepodnošljivog stanja štrajkovali glađu. Tada bi uspjeli da dobiju dio dugovanja i sve bi se brzo vraćalo na početak.
Problem je što je i sam Centar za kulturu u istoj situaciji. Račun im je stalno u blokadi. Kako stigne neki novac, biva preusmjeren za neko dugovanje.
Posljednji primjer je bio kada je 12 hiljada eura namijenjenih Ali pašinoj kući istog časa završio kod nekog od povjerilaca. Tako je bilo i sa 15 hiljada eura za tumule kao i sredstvima koja su bila opredijeljena za postavljanje pomenutog ranohrišćanskog mozaika sa Kruča.
Zaboravljeni od svih: Uprkos nezadovoljstvu, pa i ogočenju, u Muzeju dočekuju posjetioce i grupe trudeći se da budu nasmijani, kao dobri domaćini.
“Ima dana kada je zaposlenima teško da razgovaraju međusobno, a kamoli da dočekuju posjetioce ali, to ne dozvoljavaju da se vidi. Jednostavno, osjećaju se ponekad bezvrijedno”, kaže Nikolaidis. Sjete ih se, dodaje, samo kad dođu delegacije ili važniji događaji koje treba „prigodno“ obilježiti. Nakon toga, samo muk i nerazumijevanje.
Ima, kažu u Muzeju, nelojalnih priučenih turističkih vodiča koji ispričaju svoju priču turistima i uzmu novac od njih a da ih ne uvedu u Muzej. Lokalna Turistička organizacija, kao i vlasnici hotela i apartmana ne upućuju svoje goste da pogledaju Muzej po kojem bi najbolje mogli vidjeti istorijat mjesta. Turistički centar nije uopšte povezan sa ovom važnom ustanovom.
Očigledno da nekome nije baš ugodno da sluša priče o zaštiti kulturnih dobara, ljudima koji brinu o njima, slici koju strani turisti nose o gradu, državi… važniji su problemi i potrebe administracije, nego ljudi koji brinu o velikom nacionalnom blagu kao i samo to blago
Zaposleni se slažu da i država snosi odgovornost za ovakvo stanje u Muzeju, iako je opština osnivač. Nijesu izgubili volju, i danas zamišljaju šta bi sve moglo da se uradi u Muzeju na dobrobit grada i države. Planiraju, nadajući se da će mlađi kadrovi biti uspješniji u borbi sa nadležnima i uspjeti da realizuju barem dio tih zamisli.
Ivan KERN
