Direktor Direkcije za razvoj malih i srednjih preduzeća, Aleksandar Pavićević, rođen je 21. januara 1982. godine u Podgorici. Nakon završene osnovne škole "Vuko Jovović" u Danilovgradu, u istom gradu upisuje i Gimnaziju "Petar I Petrović Njegoš".
Diplomirao je primijenjene studije menadžmenta na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, dok je postdiplomske specijalističke studije završio na kotorskom Fakultetu za turizam i hotelijerstvo. Master studije menadžmenta je završio na Univerzitetu "Union Nikola Tesla" u Beogradu.
Aleksandar je bio član reprezentacije SRJ koja je 2002. godine osvojila Svjetsko prvenstvo u Prvoj pomoći. Svoju političku karijeru započeo je u Savjetu mladih DPS-a, gdje je bio na pozicijama odbornika, potpredsjednika, a potom i predsjednika Savjeta mladih, kao i člana Izvršnog i Glavnog odbora.
Uporedo sa političkom, gradio je i poslovnu karijeru. Prvobitno se bavio preduzetništvom u sopstvenim firmama, da bi nakon toga prešao u državnu upravu. Danas se Aleksandar nalazi na poziciji direktora Direkcije za razvoj malih i srednjih preduzeća.
Donedavno je bio predsjednik danilovgradske Iskre, kluba koji je ostvario istorijski uspjeh plasmanom u elitno takmičenje Prve crnogorske fudbalske lige, čiji je član od ove sezone.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Recimo da je to neka bezbrižnost koja se samo ima priliku osjetiti tada i doživjeti samo u tom uzrastu, ali nažalost to shvatimo tek kada odrastemo i definitivno sada mi najviše nedostaje upravo to... I da o svim problemima brinu roditelji, a naša najveća briga je kako provesti sadržajnije dan i kako se okupati krijući u rijeci Zeti i napraviti što bolji teren za fudbal...
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Iskreno ništa... Znatno brže shvatate koliko je zapravo potrebno da budete koncentrisani na sve oko vas i da radite i posvetite se poslu sto odsto kako bi imali rezultate. Evo, da ne budem nostalgičar bezbrižnog djetinjstva i sada svakako svoj život upotpunjujem različitim sadržajima i provodim vrijeme sa mnogim prijateljima i meni dragim ljudima... Ali, definitivno, "odrastanje" je pretpostavka za besprijekornu odgovornost ... I ako u nečemu uživam kao "odrastao" to je nezavisnost u donošenju odluka... Tako da svaki period života ima svoje prednosti i nedostatke... U ovim godinama brže vrijeme prolazi i nekako su tridesete godine kao predodređene za stvaranje, tako da treba imati mjeru i u poslu i ne zapostaviti ni jedan segment svega onoga što nas čini srećnim...
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Pa, recimo da je to talenat za muziku koji i dan danas imam i gajim, koliko je to moguće, pored poslovnih aktivnosti... Gitara i pjevanje je definitivno nešto u čemu najviše uživam. Čak više nego u sadašnjem poslu... Tako da kada iz realnosti pobjegnem u neki svoj svijet - to je uz gitaru i najboljeg druga iz djetinjstva. Skupa se sjećamo srednjoškolskih dana svirajući hitove Šobića, Smaka, EKV-a, Parnog valjka...
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Ubjedljivo najgorom - što želim da ispratim svaki dio procesa koji započnem, na što god se to odnosilo: bilo u poslu, bilo u privatnom životu. To je izuzetno zahtjevno i gubi se velika energija. Koliko god imao mogućnosti za tako nešto - nepotrebno je... Uzalud, sve to znam, ali i dalje sve to radim želeći da kontrolišem sve što mogu, pa čak i nemoguće. Sve je to samo velika zabluda, jer i bez mene će se sve što je započeto i završiti... S toga, delegiranje mi nije jača strana.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Možda neku mudrost koju nikako da "pronađem" kod sebe... Uvijek reagujem impulsivno. Iskreno. "Na prvu loptu", žargonski kazano. U mom poslu to nije prednost, već mana, ali je cijenim kada je kod drugih uočim. I mudrost i smirenost. Volim sa takvim ljudima da razgovaram i provodim vrijeme... A iskrenost i odanost, podrazumijevam kao standard...
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Recimo, "Život (ne)običnog čovjeka"... A svakako u njoj moj omijeni glumac Dragan Mićanović.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Pozitivan... Zahtjevan... Pravičan... Iskren... Pouzdan.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Nešto kinesko... Slatko - slano.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate
- To je da budem Iron-man. Samo zato što brzo stiže od tačke A do tačke B.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Obamom. Samo zbog par poteza. Dovoljno je i par sati.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Kada sam u prilici uvijek pogledam košarkaše Budućnosti... Ili fudbalere Iskre... To su uglavnom aktivnosti za nedjelju poslijepodne.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- U posljednje vrijeme obavezno "Snijeg" od Detoura i "Plava pesma" grupe "Smak".
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- "Dijete 33". Odličan film. Izuzetno volim filmove, tako da sam često u bioskopu, pa sam siguran da se ponekad zapošljeni pitaju: "Što čini ovaj čo'jek ovoliko u kino?!" Predstava "Don Žuan" sa fantastičnim Mićanovićem . A knjiga - moja omiljena "Sofijin svijet" Justeina Gordera. Uvijek u njoj pronađem nešto različito, baš svaki put kada je otvorim...
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Tajland. Ostrvo i plaža iz filma "The Beach". Nadam se da ću imati vremena iduće godine da je i uživo vidim... Ako ne zbog plaže, imaću obavezu da obiđem druga iz djetinjstva, kuma koji živi tamo već dvije godine i uspješno se bavi sportom...
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Motor. Izuzetno opasno. Pogotovo sa našom "kulturom" vozača...
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Curi. Majci. Najboljem drugu. Na te tri adrese idu informacije, u zavisnosti od toga što želim da podijelim sa kime i kakav savjet mi je neophodan kao povratna informacija...
Čemu se uvijek obradujete?
- Suncu iznad Garča...
Da li za nečim žalite?
- Možda žalim što svoje obrazovanje nijesam usmjerio ka muzici i usredsrijedio se na tu vrstu obrazovanja. Ali, ipak, evo i ekonomija i menadžment kao alternativa nijesu loše ispali. Žal postoji, ali možda to ispravim... Nikad nije kasno.
Bez čega ne možete?
- Muzike i gitare... Nikako.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- "Izvini", "hvala" i "molim" - te tri riječi izgovorim nebrojeno puta tokom dana, tako da mislim da je to neophodnost u današnjoj komunikaciji, kako na poslu, tako i u kući. Stoga se ne mogu ni sjetiti kome sam kazao "izvini"... Možda baš nekome ko ovo čita, tražeći od njega komentar na tekst. :-)
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Da budem zdrav; da moja porodica bude zdrava; da svi ljudi na svijetu budu zdravi. A sve ostale ću sam sebi ispuniti. :-)
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Najteže je ono što se ne završi uspješno. Te stvari zaboravljam. Sve ostalo što uspije uopšte nije teško. Koliko god se trudili, sam uspjeh anulira svu "težinu". Svakako da postoji nešto što pripada mojoj intimi i to će ostati tako. Neke odluke nijesu uvijek vezane za posao, naprotiv. E, te odluke si najteže u životu - što god to značilo... Ko me poznaje, razumjeće o čemu pričam.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Pa, spoznajom o tako nečemu imate dvije opcije: da ležite doma i sačekate sudnji dan ili iskoristite maksimalno te tri crte "baterije". Svakako bih se trudio da ih provedem sa najbližima i odradio par stvari koje nijesam stigao do sada. Između ostalog, dio se odnosi na obilazak djelova svijeta i upoznavanje određenih kultura koji odlažem što zbog poslovnih obaveza, što zbog daljine. Uglavnom - putujući.
Kako biste voljeli da umrete?
- Kada pomislim na umiranje, nekako mi čitav dan bude kako ne treba. Upadam u neku blagu depresiju kada shvatim koliko je život prolazan i, zapravo, najjeftinija stvar u našim životima, a cijenimo ga obično kada je za to kasno. Jednostavno, jeza me uhvati kada pomislim na to. Svakako, svjestan prolaznosti života. Kada bih imao privilegiju da biram, volio bih da to bude u snu i da jednostavno nastavim neki život "gore", sa svim onim meni dragim ljudima, koji nijesu sada sa nama.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Recimo da slovim za nekoga ko makar jednom godišnje ode kod ljekara da odradi rutinske kontrole i nalaze, smatrajući to kao zdavstvenu kulturu i eventualnu prevenciju bilo čega. Mada, sad će svi moji prijatelji kazati da je to naveliko ponašanje hipohondra... Mislim da bi idealan epitaf bio - "Jesam li vam reka'?" Vječito u traženju i otkrivanju nečeg što ne funkcioniše u mašini zvanoj čovjek.
Priredila: A.POPOVIĆ
