Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
Na Analitici sam već o ovome pisao, prije dvije godine u tekstu Zašto se odćutalo 200 godina ujedinjenja Crne Gore i Boke? Ni prije dvije godine, ni prošle, ni ove, ni bilo kada (čast prerijetkim izuzecima) niko ne obilježava ovaj slavni datum iz istorije naše nacije. Nema priredbi i akademija u čast ujedinjenja, nema vatrometa, nema dokumentarnih i igranih filmova, nema ništa. Skoro sam povodom bitke za Herceg Novi 1687. pisao da sve što želimo da traje mora da se njeguje, pa tako i nacija. Kod nas to niko ne radi. Istina, dvije glavne crnogorske nacionalne institucije - akademija i Crkva i nijesu crnogorske, pripadaju drugom narodu. Država je pokušala da CANU načini crnogorskom akademijom, ali ovaj smeteni i konfuzni pokušaj nije uspio, mitomani iz CANU su bili jači.
CANU i mitropolija gospodina Radovića se zgražavaju i od pomisli da obilježe datum ujedinjenja Crne Gore i Boke, njima je prosto neshvatljivo da su se Crnogorci i Bokelji 1813. ujedinili u jednu naciju, taj događaj ih zbunjuje, onespokojava i vrijeđa, jer CANU i SPC uče Bokelje da oni nemaju ama baš ništa sa Crnogorcima!
Dok Crnogorci nikako ne obilježavaju svoje slavne datume i tradicije, mitropolit Amfilohije veselo izmišlja nove tradicije - bacanje krsta u Moraču (ili Ribnicu) na Bogojavljanje, proslava "srpske" Nove, obilježavanje otvaranja hrama u Podgorici... Episkop Amfilohije odlično zna kako se stvara nacija - kad nema prave tradicije, nije problem, on će je izmisliti, zna da mora da ojača srpsku etnobajku u Crnoj Gori!
Ne treba ni zaboraviti da je u vrijeme Vojislavljevića cijela Boka bila u sastavu Duklje/Zete, a kasnije, u kasnom srednjem vijeku djelovi Boke bili su u sastavu države Balšića i Crnojevića.
Srpstvo je u Boku importovano u 19. vijeku: Nije nepoznato da je Njegošu srpsku ideologiju (srpstvo) u svijest "usadio" njegov učitelj, fanatični nacionalista Sima Milutinović Sarajlija i preko Njegoša je srpska ideologija počela da se širi ovim prostorima. Ako ne računamo Njegoša, prvi koji je počeo da širi srpstvo u Boki Kotorskoj bio je glavom i bradom najveći Srbin u istoriji savremenih Srba - Vuk Karadžić. On je u Boku pristigao 1834. i odmah angažovao neke Bokelje da šire (novo)srpsku ideologiju. To su prije svih bili Vuk Vrčević i pop Vuk Popović Rišnjanin. Ovaj drugi u jednom pismu Karadžiću 1849. opisuje odjeke u Boki na Vukov pamflet"Srbi svi i svuda". Rišnjanin je već 15 godina (od 1834. godine kad je Karadžić pristigao u Boku) ubjeđivao nekog katoličkog Bokelja da su svi u Boki Srblji, ovako piše Karadžiću:
"Jedan najpametniji Bokelj, latinin, koji mi se vazda protivio da nijesmo mi Srblji, nego Iliri i Slovinci, a Srblji ili Servi da su oni što su u Srbiji, odgovorio mi je tek onomadne, pošto je u ‘Kovčežiću’ istoriju o Srbima pročitao, da imam pravo i da vi mnogo svijesno rasuđujete ...” (Vuk Popović Rišnjanin, Pisma Vuku Karadžiću, CID, Podgorica, 1999, strana 87, link)
Kao što vidimo, oduvijek se na ovom prostoru "etnički" Srbin pravio mukotrpnim nabjeđivanjem, ništa se nije promijenilo ni poslije 170 godina.
U Herceg Novom, Kotoru, Perastu, Risnu, Dubrovniku, Zadru, Veneciji... postoje hiljade, desetine hiljada dokumenata i zapisa koji su nastali prije 19. vijeka a odnose se na Boku Kotorsku. Nije mi poznato da prije 19. vijeka u arhivima postoji ijedan jedini zapis iz kojeg se može jasno zaključiti da u Boki žive narodnosni Srbi. Neki rimokatolički svještenici su i prije 19. vijeka navodili srbe, ali imamo sigurne dokaze da im srbin nije bio narodnosni, već konfesionalni/vjerski pojam. Evo jednog primjera. U knjizi "Spisi o istoriji pravoslavne crkve u Dalmatinsko-Istrijskom svjedočanstvu, knjiga I” (Zadar, 1899) koju je priredio episkop Nikodim Milaš, sabrana su raznorazna dokumenta uglavnom iz zadarskih arhiva. Neki nepoznati pripadnik rimokatoličkog klera napisao je jedan izvještaj oko godine 1741. Dokument se u knjizi nalazi pod brojem CXXVI. Evo jedne rečenice iz tog izvještaja (str 351): "Gl' Illirici di rito greco tutti generalmente si contengono il nome di Serbi o Serviani;..." Prijevod: „Iliri grčkoga obreda svi se generalno sadržavaju pod imenom Srbi ili Srbijanci;...” Dakle, pravoslavac (osoba grčkog obreda) = srbin. Ima još zapisa katoličkih svještenika koji isto govore. Zbirka izvornih dokumenata o ujedinjenju Crne Gore i Boke 1813, Srba nema: Istorijska nauka, koju manifestuju istorijski izvori, je jasna, prije 19. vijeka nema srpske narodnosti u Boki i zaleđu. Da pogledamo što kažu neke zbirke dokumenata.
Prije 17 godina Istorijski institut iz Podgorice objavio je zbirku izvornih dokumenata u dva toma, pod naslovom "Ujedinjenje Crne Gore i Boke 1813-1814". Dokumenta su ispisana iz raznih arhiva i iz vremena su ujedinjenja Crne Gore i Boke. Zbirku dokumenata je obradilo i priredilo dvadesetak naučnih radnika, a preśednik i potpreśednik redakcije su bili - akademik Slavko Mijušković i dr Jovan Bojović, obojica su bila na stanovištu da su Crnogorci dio srpskog korpusa. Zbirka je uglavnom nepoznata široj javnosti. Prvi tom možete čitati na ovom linku, a drugi na ovomlinku. U zborniku je objavljeno skoro 800 dokumenata i - ne postoji nijedan jedini u kojem se pominju Srbi na teritoriji Boke i Crne Gore. Među dokumentima na italijanskom, francuskom, ruskom, engleskom, u zbirci je dat i priličan broj ćiriličnih dokumenata koja su, dakle, pisali naši ljudi, tako da ne može biti zabune: u svijesti Crnogoraca i Bokelja srpska narodnost na teritoriji današnje Crne Gore tada - ne postoji.
Četvrtog januara 1814. g. Petar I, guvernadur Radonjić i šest predstavnika Bokelja pišu austrijskom generalu Milutinoviću da su se Crna Gora i Boka ujedinile i zaklele na prihvatanje iste istorijske sudbine! (Prvi tom pomenute zbirke, strane 597 i 598).
Izuzetno śedočanstvo iz Boke Kotorske ostavio je ruski pukovnik Nikič koji je ruskom caru u maju 1814. godine poslao izvještaj kako su se Crnogorci i Bokelji sjedinili u jednu naciju! (ista zbirka, strane 286 i 287 - link)
Razne zbirke izvornih dokumenata, Srba nema: – Kotoranin Martin Segon je u zadnjim decenijama 15. vijeka napisao jedan izvještaj rimskom papi o krajevima Ilirika, o mogućnostima ratovanja protiv Turaka. Segon Srbe pominje isključivo na teritoriji đe je i dan danas uža Srbija sa Kosovom. U njegovom pisanju nema nikakvih naznaka da on zna za Srbe na teritoriji današnje Crne Gore. Spis je objavljen u knjizi “Pisci srednjovjekovnog latiniteta” (Obod, Cetinje, 1996), možete ga pročitati nalinku.- Barski nadbiskup Marin Bici napisao je izvještaj rimskom papi nakon obilaska djelova današnje Crne Gore, Albanije i Srbije 1610. godine, bio je u pośeti rimokatolicima tih krajeva. Ni na jednom mjestu u izvještaju ne navodi da na teritoriji današnje Crne Gore i Boke žive Srbi. Knjiga sa Bicijevim izvještajem objavljena je u Budvi 1985. godine, možete je čitati na linku.
– Kotoranin Mariano Bolica je 1614. godine Mletačkoj republici poslao detaljan izvještaj o Skadarskom sandžakatu - koji je jako dobro poznavao. Ni na jednom mjestu ne navodi da u Crnoj Gori i Boki žive Srbi po narodnosti. Izvještaj Bolice objavljen je u knjizi ”Fransoa Lenorman: Turci i Crnogorci” (CID, Podgorica, 2002), a možete ga pročitati na linku.
– Budvanin Krsto Ivanović napisao je 1650. godine “Ljetopis Budve”. On za sebe kaže da je porijeklom iz (stare) Crne Gore. U njegovim spisima nema pomena o Srbima na teritoriji današnje Crne Gore. Knjigu ”Krsto Ivanović”, sa dijelom njegovih spisa, objavio je Obod (Cetinje, 1996), možete čitati na linku.
- Čuveni pravnik Valtazar Bogišić je 1878. u Beogradu objavio zbirku narodnih pjesama "Narodne pjesme - iz starijih, najviše primorskih zapisa". U knjizi je objavio narodne pjesme koje su nastale do 19. vijeka, kaže u predgovoru: "U ovoj zbirci naprotiv, sabrane su samo one pjesme koje su bile zabilježene tečajem prošlih vjekova." Pjesme je sakupio u Boki Kotorskoj (Kotoru i Perastu), u Dubrovniku i Dalmaciji. Na oko 350 strana ima 130 pjesama i nema niti jedan pomen Srba. Ovu zbirku pjesama možete čitati na linku. A svi znamo da od Vukovog i Njegoševog doba skoro da nema narodne pjesme u koju nijesu umetnuti Srbi!
- Dr Đorđe Milović je na Cetinju 1959. objavio knjigu "Prilog proučavanju krivičnih sudova dobrih ljudi u komunitadi Topaljskoj (Mletački period)". Izvorni dokumenti iz mletačkog perioda su prikazani na 70 strana, nema niti jedan pomen Srba, a ni srpske narodnosti. Milovićevu knjigu možete čitati na linku.
- Miloš Milošević je priredio, za našu istoriografiju izvanredno značajnu zbirku izvornih dokumenata "Hajduci u Boki Kotorskoj 1648-1718" (CANU, Titograd, 1988). Knjiga ima skoro 800 strana i preko 800 dokumenata, pisanih italijanskim i našim jezikom (ćirilicom). Nema niti jedan pomen Srba, mnogo je pomena plemena, Crnogoraca, a ima i dosta pomena Vlaha. U knjizi npr ima dosta dokumenata o Baju Pivljaninu.
- Dr Srđan Musić je 1988. u H. Novom objavio knjigu "Izvještaji generalnog providura Dalmacije i Albanije Kornera o zauzimanju Herceg Novog 1687. godine". Naslov knjige kaže od čega se sastoji, knjiga je vrlo lijepo urađena, a o bitki za H. Novi sam skoro pisao u tekstu I Crnogorci su oslobodili Herceg Novi prije 328 godina.Musićevu knjigu istorijskih izvora možete čitati na linku. Nema pomena Srba, naravno.
- Grbalj je pribrajan Boki, a naseljavaju ga većinom etnički Crnogorci, koji su u Grbalj počeli da se naseljavaju još od kad su stari Grbljani (uglavnom Sloveni) uništeni od strane Stefanice Crnojevića - polovinom XV vijeka. Po predanjima samih Grbljana koja je zabilježio Sava Nakićenović (knjiga Boka, 1913), većina Grbljana su doseljenici iz stare Crne Gore. U svakom pogledu - i po porijeklu i po folkloru, mentalitetu, tradicijama, običajima... između Grbljana i npr Cetinjana, nema nikakve razlike. Razlika između Cetinjana i Grbljana je samo u tome što su neki srpski popovi uspjeli većinu Grbljana da nabijede su Srbi. Grbljani su imali svoj zakonik - statut. Objavio ga je Predrag V. Kovačević u knjizi "Grbalj, njegova prošlost i budućnost" (Kotor, 1964). Kovačević je Grbaljski zakonik preuzeo od Vuka Vrčevića, koji ga je prvi objavio. Možete ga čitati na linku. Nema Srba, nema srpske narodnosti ni u ovom malom statutu Grbljana.
Knjige izvornih dokumenata Gorana Komara: Goran Komar iz Herceg Novog (vladika Amfilohije mu govori na promocijama knjiga), istraživao je dubrovački i arhive u Boki Kotorskoj i šire. Iz arhiva je ispisao hiljade ćiriličnih dokumenata i objavio ih u više knjiga, te je tako vječno zadužio crnogorsku istoriografiju. Pregledao sam dokumenta iz više njegovih knjiga. - Godine 1997. Goran Komar je objavio knjigu "Planinska sela Dračevice pod vlašću Venecije". U izvornim dokumentima koja je prikazao nema pomena Srba, a knjigu možete čitati na linku.
- Godine 1999. u Beogradu Goran Komar je objavio knjigu "Sušćepan - selo u Boki Kotorskoj". U izvornim dokumentima koja je prikazao, nema nijednog pomena Srba.
- Godine 2005. Goran Komar je objavio knjigu "Falsifikovanje hercegnovske istorije o Morejskom ratu (1684-1699)". U izvornim dokumentima koja je prikazao, nema pomena Srba. Knjigu možete čitati na linku.
- Godine 2007. u H. Novom Goran Komar i Nikola Urdešić objavili su knjigu "Luštica - zemlja maslina, zemlja gomila, zemlja pravoslavlja". U izvorima/dokumentima koja su prikazali (knjiga ima 200 strana), na Luštici se Srbi ne pominju, nema ih. Iz knjige saznajemo da je Luštica u kasnom srednjem vijeku bila naseljena i nekim Albancima. Danas neki Luštičani i ne sanjaju da su albanskog porijekla.
- Godine 2009. Komar je objavio knjigu „Boka Kotorska: Ćirilski spomenici 17, 18. i 19. vijeka (Acta Serbica): mješovita građa (1608-1917)” u kojoj je prikazao 578 dokumenata do 1840. kada se prvi put u jednom dokumentu u toj knjizi vidi jasna srpska nacionalna misao. Prije te godine ne postoji u ovoj knjizi nijedan dokument u kojem se nalaze riječ Srbin i Srbi.
- Godine 2010. Komar je objavio knjigu „Pisma Miha Kuveljića dubrovačkoj vladi – Kandijski rat 1646 do 1662. godine”. Sva objavljena pisma nastala su od 1646. do 1662. godine. U ova 52 pisma iz 17. vijeka ne postoji nijedan pomen Srba, pisma se odnose na događaje u Herceg Novom i zaleđu. Mnogo puta su pomenuti Vlasi i Crnogorci.
- Godine 2011. Goran Komar je objavio knjigu "Hercegnovski ćirilični popisi (1750-1826)". Knjiga ima oko 300 strana. U prikazanim izvornim dokumentima nema niti jedan pomen Srba.
- Godine 2011. Goran Komar je objavio knjigu "Ćirilična dokumenta Dubrovačkog arhiva: Prilog istoriji svakodnevnog života na tromeđi Dubrovnika, Trebinja i Novog 1504. – 1795.” U 388 dokumenata ne postoji nijedan pomen riječi Srbi ili Srbin, a mnogo puta su pomenuti Vlasi i Crnogorci.
- Godine 2012. Goran Komar je objavio knjigu "Danilovići - Zubački i Novski prvaci". U izvornim dokumentima koja je prikazao nema niti jedan pomen Srba.
- Godine 2012. Komar je objavio knjigu - "Bijeljanski ćirilični arhiv (1706 - 1855)" U knjizi je prikazao 68 dokumenata, nema nijedan pomen riječi Srbin ili Srbi.
- Godine 2013. Goran Komar je objavio knjigu "Ćirilična dokumenta peraškog arhiva (1633-1851)", a u knjizi je prikazao176 dokumenata. Nema nijedan pomen riječi Srbin ili Srbi. Preko 1200 raznoraznih pisama, oporuka, ugovora... ni traga Srbima. Moramo imati na umu, radi se o ćiriličnim dokumentima, koja su dakle pisali naši ljudi, a ne stranci, pisma koja je Komar objavio odražavaju stanje svijesti predaka današnjih Hercegnovljana, Bokelja, Hercegovaca i Crnogoraca. To su prvoklasni istorijski izvori.
Paštrovske isprave, Srba nema: Paštrovići i Grbljani su po teritorijalnoj organizaciji Mletačke republike pribrajani u Bokelje. Renomirani naučnici priredili su tri knjige "Paštrovskih isprava", sadržane su od dokumenata nastalih u Paštrovićima ili su u vezi sa Paštrovićima. Dokumenta su od 14. do 19. vijeka, tu ima raznih kupoprodajnih ugovora, testamenata, umira krvi, odluka zbora (suda) paštrovskog i drugih isprava.
- Prvi tom pod nazivom "Paštrovske isprave XVI - XVIII vijeka" su 1959. na Cetinju objavili Ivan Božić, Branko Pavićević i Ilija Sindik. Tu su sabrana 303, uglavnom ćirilična dokumenta, na nekih 228 strana, riječi Srbin i Srbi ne postoje. Knjigu možete čitati na linku.
- Drugu knjigu Paštrovskih isprava (Budva, 1990) priredili su Jovan Bojović, Miroslav Luketić i Božidar Šekularac. Sadrži 117 dokumenata od početka 17. do pred kraj 19. vijeka. Riječi Srbi, Srbin, srpski narod - nema. Knjigu možete čitati na linku.
- Treću knjigu Paštrovskih isprava (Petrovac, 1999) priredio je dr Božidar Šekularac. Sadrži 144 dokumenta, od 14. do početka 20. vijeka. Na strani 44 u dokumentu iz 1598. godine koji je pisao mletački providur u Kotoru pominju se "pretti Serviani" (srpski svještenici), što je još jedan odličan dokaz da je termin Srbin u Crnoj Gori i šire na Balkanu do polovine 19. vijeka (a među običnim narodom i kasnije) bio konfesionalni/vjerski termin, za to ima puno dokaza. U 19. vijeku elita pravoslavaca na zapadnom Balkanu odlučila je da krene sa propagandom kako su svi ljudi na zapadnom Balkanu koji govore jednim jezikom, zapravo Srbi po narodnosti. Još na par mjesta u knjizi pridjev srpski je vezan za konfesiju, pominje se "rito serviano" - srpski obred, što je tačna konstatacija, pravoslavlje nam je stiglo od srpske - Savine crkve. Knjigu možete čitati na linku.
Od nijednog - do desetine hiljada pomena Srba: Tražiti Srbe prije 19. vijeka u dokumentima koji se odnose na Boku Kotorsku je kao tražiti iglu u plastu sijena. Moguće je i naći iglu u plastu sijena, što da ne, tako neđe vjerovatno i postoji neki zalutali pomen Srba, kao odbljesak iz vremena Nemanjića, ili je neko neđe u nekom dokumentu pomiješao obred srpske crkve i narodnost.
Ipak, sve ove divne zbirke izvornih dokumenata, ne ostavljaju sumnju tvrdnji da je srpska narodnost u Boki izmišljena, kao i u Crnoj Gori - u drugoj četvrtini 19. vijeka. Zanimljivo je, prije Njegoša, više ima neke srpske nacionalne (pri)misli kod cetinjskih vladika (ali i kod njih neznatno) nego u svim bokeljskim arhivima, iako sačuvanih dokumenata vezanih za Bokelje ima mnogo, mnogo više nego dokumenata cetinjskih vladika. Ali, i to je razumljivo, cetinjski mitropoliti su bili u stalnom kontaktu sa srpskim klerom, putovali su u Srbiju, čitali su stare crkvene knjige koje su slavile Nemanjiće, čitali su stare srpske crkvene ljetopise u kojima su se susrijetali sa srpskim narodnim imenom. U isto vrijeme (mislim stalno na period do Njegoša), Bokelji su bili manje izloženi nekakvoj da je tako nazovemo - srpskoj nacionalnoj ideji, koja prije Dositeja i Vuka nije ni bila uobličena i formirana.
Ako, što se Boke tiče, u izvornim dokumentima prije 19. vijeka ima samo par pomena Srba, a od druge četvrtine 19. vijeka u Boki i Crnoj Gori srijećemo na desetine hiljada pomena Srba, onda se ne može zaključiti ništa drugo nego da se nešto važno dogodilo. A taj događaj je bio dolazak 1827. na Cetinje fanatičnog srpskog nacionaliste Sime Milutinovića Sarajlije koji je indoktrinirao svog mladog učenika Njegoša i usadio mu u svijest (novo)srpsku nacionalnu ideologiju, takozvano srpstvo.
