U stvari, ova priča koja stiže iz Argentine, kao zemlje u kojoj živi najviše potomaka crnogorskih iseljenika nego bilo gdje na svijetu, počinje zapravo sa Božićnim ustankom 1919. godine.
Od Gaete do Buenos Airesa: Savo Nikov Martinović, oficir, rođen 2. avgusta 1893. godine na Cetinju, u porodici Nika popa Joka i majke Joke, rođene Matanović, bio je učesnik Prvog svjetskog rata, te za vrijeme Božićnog ustanka 1919. godine uhapšen, a onda pri pokušaju bjekstva iz zatvora i ranjen. Strijeljanja ga spašava njegova bliska rođaka kraljica Jelena Savojska ( Savova baba I majka kralja Nikole, Dake I Stana, bile su rođene sestre – nap.a).
Tada, Savo uspjeva da izbjegne za Medovo, odakle se pridružuje crnogorskoj vojsci stacioniranoj u Italiji, u Gaeti. U sastavu crnogorske vojske nalazio se u sastavu Prve čete, Prvog bataljona, najprije kao podoficir, a ubrzo I kao potporučnik crnogorske kraljevske vojske u Fonte Amoreu. Istini za volju, to putovanje podrazumjeva odlazak sedmoro braće Martinovića koji su učestvovali u Božićnom ustanku, te sestre i tetke. Uz napomenu da im se nešto kasnije pridružuju i Savova majka i sestra.
U januaru 1922. godine, zajedno saj oš 95 oficira na čelu sa Krstom Zrnovim Popovićem, napušta Italiju i odlazi za Argentinu.
Savo u Buenos Aires stiže sa bratom Krstom (koji u Argentinu dolazi sa porodicom) i sestrom Stanicom. Nedugo po dolasku, počinje da stvara svoj život u Argentini, najprije se oženivši Elenom, rođenom Roganović, ćerkom crnogorskih emigranata. Imali su petoro đece, sinove Dragutina, Vladimira I Vasa, te ćerke Deliu i Vojislavu. Savo je imao svoj hotel u provinciji Ćako, a penziju je dočekao živjeći na relaciji Ćako – Buenos Aires. Umro je 1975. godine.
Povratak jednog Martinovića: Huan Vladimir Martinović rođen je 24. 2. 1964. godine, u gradu Kitilipi (Quitilipi), argentinska provincija Ćako.
„Ćako je regija u kojoj danas žive na hiljade potomaka crnogorskih iseljenika. Od kada znam za sebe živio sam okružen ljudima crnogorskog porijekla. I oduvijek sam to znao, da sam porijeklom Crnogorac, tako da nikada nisam imao nikakve sumnje u svoj crnogorski identitet", govori na početku razgovara Huan.
Školovao se najprije u svom rodnom gradu, a onda glavnom gradu provincije Resistenciji, đe je I završio studije Lijepe umjetnosti (odsjek, slikarstvo). Nakon toga se preseljava u Buenos Aires.
„Veze među Crnogorcima u Argentini su zadugo bile lične, isključivo porodične ili prijateljske. Onda u Argentinu dolazi sadašnji ambasador Gordan Stojović koji nas zapravo sve povezuje. U stvari, za njega se slobodno može reći da je obavio misionarski dio posla. Išao je od vrata do vrata, upoznavao ljude, razgovarao sa njima. Tako je i otkrivao nasljeđe, dokumenta, stare fotografije, ono što su naši iseljenici sačuvali. On je zapravo ljudima približavao i objašnjavao sve u vezi Crne Gore. Naši ljudi u Argentini, svi koji su porijeklom iz Crne Gore su to željeli da saznaju. Tako smo se i okupljali. Jer, vidiš, mnogo toga se vremenom pogubilo. Nijesu svi kao ja imali đeda Sava da im priča o Crnoj Gori. Mnoge porodice sa crnogorskim porijeklom su se prilagođavali životu u Argentini. Pa i mijenjali prezimena tako što su ih prilagođavali španskom jeziku. A onda, nastajali su i mnogi argentinsko – crnogorski brakovi, jednostavno, živjelo se. Uz to, ta duga razdvojenost, daljina, pa i gubljenje veza, sve je to takođe uticalo da malo ko od nas danas govori crnogorskiili da naše porijeklo bude tek nešto za što, eto, samo znamo da postoji. Gordan Stojović nam je tu puno pomogao. On nam je učinio da se mnogi od nas upoznajemo, da se ponovo zbližimo. A i rekao sam ti, mnogi od nas su poželjeli da obnove veze sa zemljom svog porijekla. Meni je to važno. A vjerujem I mnogim našim ljudima u Argentini. Uostalom, kao član kluba ‘Colectividad Montenegrina de Buenos Aires’, znam da ima mnogo ljudi poput mene.”
Predsjednik crnogorskog udruženja u Buenos Airesu je Emilio Ognjenović. Važno je istaći i da je njegov stric Emilio, a po kojem nosi ime, bio argentinski nadbiskup, za kojeg važi da je upravo svojim uticajem doprinio afirmaciji današnjeg pape Franciska.
La Montenegrina: Dalje, važno je istaćii da u oblasti Ćako, postoji jedino mjesto na svijetu nazvano po Crnogorki – La Montenegrina. U tom mjestu postoji i crnogorski klub, škola, groblje…La Montenegrina se nalazi okružena mnogim nepristupačnim dijelovima, ali je zapravo mjesto sa kojeg je počeo život u Argentini za mnoge Crnogorce.Huan govori i o svom odrastanju, te učenju i stvaranju slike o zemlji svog porijekla.
“Crnogorac je za nas bio častan čovjek, pošten i hrabar, ali i emotivan čovjek koji je patio za svojom otadžbinom.”
Kao slikar, za dugo vremena nije slikao ništa što bi se odnosilo na Crnu Goru, ponajprije iz razloga što mu je nedostajalo podataka. A onda, ističe i da sa onim što je slikao nije želio da povrijedi ili uvrijedi bilo koga.
“Ipak, sa uspostavljanjem novih komunikacija, kada sam počeo da upoznajem ljude preko društvenih mreža, te nakon poznanstva sa ambasadorom Gordanom Stojovićem, dobio sam tu inspiraciju I počeo da slikam predjele sa raspoloživih fotografija, a onda sam se upustio i u taj rizik da slikam portrete. Ono što sam u tim radovima potencirao bila je zapravo moja vizija tih lica koje sam slikao. U stvari, govorim o svom nasljedstvu, uvjerenju, koje sam dobio od svog đeda i oca, kao i fotografijama koje su nastale prije sto godina. Želio sam na tim svojim slikama da istaknem ono što sam stekao sa svojim crnogorskim porijeklom, dakle, čovjeka ratnika, važnost crnogorske familije I postojanje kraljevske porodice. Na jednoj od tih slika je i portret Crnogorke u sred Ćaka, kao simbol crnogorske emigracije. Poruka je, zapravo, vjera. Pa, iako smo u emigraciji, u dalekoj zemlji gdje smo osnivali svoje porodice I podizali đecu, u Argentini,koja mi je dala sve što imam.”Huan, sa svojom suprugom Silvijom ima dvoje djece, ćerku Aleksiju i sina Ivana.
Ovih dana, tokom svoje prve posjete Crnoj Gori, Huan obilazi svoje rođake i grobove svojih predaka, uz obavezne šetnje Cetinjem, gradom kojeg je zavolio, kako je i sam priznao, istog časa po svom dolasku.
Željko VUKMIROVIĆ
(u tekstu korišćeni podaci iz knjige u pripremi o bratstvu Martinović, autora Srđe Martinovića)
