Kada malo uđete u sve slojeve društva, jasno vam je da su žene apsolutno ponižene u svim segmentima - na način na koji nas gledaju kao komad mesa, zbog seksističkih pristupa, pa i ekonomskih, jer smo uvijek slabije plaćene - kaže jedna od najznačajnijih hrvatskih slobodnih umjetnica, glumica i rediteljka Senka Bulić.
Osnivačica Kazališta „Hotel Bulić“ (2001.), za koji uvijek ističe da je umjetnička organizacija nastala "s ciljem da osigura slobodu umjetničkog stvaranja koje ne zavisi od trenutno popularnih trendova, konvencija ili reciklaže onoga što je već doživjelo uspjeh, već nalazi svoj interes u zapostavljenim djelima moderne i savremene umjetnosti“, u Crnoj Gori je boravila kao gošća Festivala internacionalnog alternativnog teatra - FIAT 2017. Poznata po otvorenom iznošenju svojih stavova o svim aktuelnim pitanjima - kako u javnosti, tako i kroz predstave koje igra ili postavlja na scenu - Bulić i u komadu „Plaža Lampeduze“ zadire u ono najosjetljivije. A to su (i) danas migranti i žene.
- Mislim da društvo sve više ide unazad, doživljava neku regresiju. Zato se i bojim te budućnosti. Ne samo kroz polnost, rod, već i kroz politiku, generalnu ekonomsku situaciju. Pa, pogledajte što se događa sa prirodom - sve neke velike kataklizme! Ne govorim o utopiji, naravno, već samo o zdravom razumu, o nekoj sitnoj empatiji prema drugima, o odgovornosti za samog sebe, ali i za druge - potcrtava sagovornica Portala Analitika.
ANALITIKA: Predstava „Plaža Lampeduze“ koja govori o izbjelicama danas je, na neki način, i naša slika i prilika. U njoj nalazimo i reference na 90-te godine u Crnoj Gori, kada su ljudi iz Albanije ovuda pokušavali da stignu do Italije i nerijetko se topili na našoj ili suprotnoj obali. Da li smo već tada počeli da se mijenjamo, manje obraćamo pažnju na ljude, a više na nacije i populacije?
BULIĆ: To je postao fenomen koji, tu negdje, prolazi pokraj nas. Ja sam, zapravo, htjela da skrenem pažnju na biće, na čovjeka, na intelekt, na politički intelekt, na ženski intelekt - kroz jednu čak feminističku priču. Mislim da tu počiva glavni uzrok te naše, mogla bih reći, hladnoće. Jer, na njih ne ukazujemo kao na gradska bića, kao na bića koja imaju svoje porijeklo, svoje političko i intelektualno biće, nego je to nama neka pojava prema kojoj smo već postali indiferentni, hladni. Pročitamo neku crticu u novinama ili vidimo na televiziji - ali to nas se baš ne dotiče. Htjela sam da ta priča bude sasvim „organska“, da bude blizu gledaoca i da je glumica Nina Violić donese kao vrlo intimnu a, s druge strane, konkretnu. To nije „nekakva izbjeglica, negdje tamo“, nego živa osoba koja ima probleme kao i svako od nas.
Predstava je premijerno izvedena u decembru prošle godine i igrali smo je u zagrebačkoj Tvornici kulture, sa kojim pozirište „Hotel Bulić“ najviše sarađuje. Igrali smo još u Dubrovniku, Splitu, Zadru, Rijeci. Htjela sam da vratim pažnju u pozorište i da ljudi slušaju tekst, da ih ne zabavljamo na sceni nekim atraktivnim tačkama, već da se vrate literaturi, pravom doživljaju umjetnosti koji, po meni, gradi jedno duhovno biće. Ako mi u umjetnosti moramo nešto da radimo, treba da budemo prosvjetitelji na najbolji mogući način.
ANALITIKA: Da li svemu tome doprinosi i to što u njoj igra Nina Violić, koja je u regionu prepoznata kao glumica sa veoma širokim dijapazonom uloga?
BULIĆ: Naravno, zato sam i htjela da to radim s Ninom. Mnogo je volim kao glumicu i kod mene je već igrala, ali jednu subverzivnu, ludu Evitu Peron. Nakon više godina, pružila nam se prilika da opet radimo zajedno, i veoma sam srećna zbog toga.
Sada već radim Ibzenovu „Noru“ u kombinaciji sa Elfridom Jelinek. I tu igraju sjajni glumci - Lucija Šerbedžija, Helena Minić-Matanić, Igor Kovač, Marko Cindrić... To ćemo vjerovatno premijerno igrati krajem novembra, isto u Tvornici kulture. Imam veoma zanimljiv koncept i bilo bi lijepo da i s time dođemo u Crnu Goru.
ANALITIKA: Kako objašnjavate današnji odnos - sa i bez saosjećanja - prema migrantima?
BULIĆ: Ono što je u ovom stoljeću izašlo od svega što se događalo, jeste jedan veliki fenomen migracije. Naravno da se to kroz vjekove ponavlja, ali ovaj je najjači jer je najopasniji, jer nosi veliki potencijal. To nisu ljudi koji su neobrazovani - iako i prema njima treba da osjećamo silnu empatiju - već su politički fenomeni koji prolaze pokraj nas. Oni nose veliku energiju, snagu koja može da eksplodira u jednom trenutku... Dakle, nikako ne smijemo da budemo neempatični prema takvim pojavama. Jer, u što će se to pretvoriti - niko od nas ne zna. Ali, sve te frustracije koje se nakupljaju u tim narodima, dok gledamo gradove koji se ruše, silovane žene, utopljenike, mrtvu djecu... to je silna rana koja je svaki dan prisutna i koja nas, zapravo, na neki način od toga udaljava. Zato mislim da bi ljudi kroz umjetnost i političke aktivnosti trebalo da se bave tim velikim fenomenom migracija koji će nam se sigurno vratiti u jednom trenutku i na koji ćemo tada morati da odgovorimo. Nije to stvar samo nekog sendviča, hrane, smještaja, nego važne političke i građanske uloge. Svim kolonizatorima se i vraća to što su, koliko god ih otvoreno primali, ove ljude ponižavali i pravili od njih građane trećeg, četvrtog, petog reda.
ANALITIKA: Da li je takav odnos snaga u vezi i sa propadanjem takozvanog srednjeg sloja? Danas uglavnom imamo ekstremno bogate i ekstremno siromašne...
BULIĆ: Da, i to je kapitalizam. Kolika velika i ružna energija izlazi ne samo iz tog pojma, već i iz praktikovanja kapitalizma! Nije to neki lijepi pojam, poput: imaćemo blagodeti, sve će nam se otvoriti... Uostalom, da nema kapitalizma, možda bi ti migranti ovdje i preživjeli.
Totalitarizmi uopšte, kapitalizmi, pa ekonomske migracije su teme kojih se takođe dotičemo u predstavi „Plaža Lampeduze“. Ali, pošto sam žena i bavim se ženskim pitanjima, ona ima i feminističku stranu. To je scena gdje junakinja sjedi raširenih nogu, što je zapravo citat bečkih akcionistkinja, konkretno Vali Eksport i njen rad „Genitalna panika“. Ja ga, pak, stavljam u kontekst jedne migrantkine koja doživljava silovanje na brodu i njene pozicije kao žene. Pored toga što je migrantkinja, ona ima i taj veliki problem koji mi osjećamo svaki dan - što znači biti žena.
ANALITIKA: Da li je žena - i da li su njeni problemi - tabu teme i sada, u 21. vijeku?
BULIĆ: Nije to baš neki problem, ali kad malo uđete u sve slojeve društva, jasno vam je da smo apsolutno ponižene u svim segmentima. I to na način na koji nas gledaju kao komad mesa, zbog seksističkih pristupa, pa i ekonomskih - jer smo uvijek slabije plaćene. To možda ne primjećuju ljudi koji u tom kontekstu nisu osviješteni.
Mislim da društvo sve više ide unazad, doživljava neku regresiju. Zato se i bojim te budućnosti. Ne samo kroz polnost, rod, već i kroz politiku, generalnu ekonomsku situaciju. Pa, pogledajte što se događa sa prirodom - sve neke velike kataklizme! Ne govorim o utopiji, naravno, već samo o zdravom razumu, o nekoj sitnoj empatiji prema drugima, o odgovornosti za samog sebe, ali i za druge - kada stupate u neke odnose i kada na taj način živite život.
ANALITIKA: Da li je Pati Smit koju Vi tumačite u još jednoj biografskoj predstavi „Dream of Life“, na neki način, Vaš poziv ženama da nađu svoj glas?
BULIĆ: Apsolutno! Priča je fenomenalna i ona je, u stvari, snaga za sve ljude koji žive u provincijama, nekakvim mjestima koja nisu u fokusu. Uopšte, 70-te i 80-te godine su proizvele slobodu i nadu za čovječanstvo, cijeli svijet... Pati Smit je došla u Njujork kao provincijalka i napravila veliku karijeru. Meni je jedna od najdražih pjevačica. Ona je ikona! Ali, kada igram Pati Smit, igram je iz neke svoje pozicije. Ne želim da je ilustrujem, jer ne mogu da budem ona, niti to iko može. Ali, mogu da pronađem to neko sestrinstvo: gdje se nalazim u idejama, gdje je to ujedno i moja energija, moja širina, moja sloboda, moja misao... I tu se nas dvije pronalazimo na sceni.
Zbilja, u „Dream of Life“ se osjeća ta velika sloboda. Mislim da u predstavama nedostaje, na neki način, ta misao da možete sve, da nema granica. Ali vidim i da ljudi nakon ovog komada izađu potpuno ozračeni.
ANALITIKA: Gdje su Vaše granice, da li ih sami sebi određujete?
BULIĆ: Nema granica, apsolutno. Nema cenzura. Zapravo me samo zanima slobodna misao. I da ja, kao umjetnica, na neki način liječim ljude - duhovno, intelektualno - da im donosim dobro. Samo to me zanima, a ne da im bilo šta uzimam. Moja misija je da im ja dajem. I u tom smislu nastavljam i misiju zbog koje je i osnovan teatar „Hotel Bulić“ - da osigura slobodu umjetničkog stvaranja.
Kristina JERKOV
Foto: FIAT/D.Miljanić, kult-portal.com, novilist.hr, hrt.hr
