Istina koja se 2005. godine mogla pročitati u izvještaju pod radnim naslovom Stanje kulturne baštine Crne Gore je izgledala ovako: sedamdeset odsto od ukupnog spomeničkog fonda, pokazao je izvještaj, devastirano je, registri spomenika kulture ne valjaju, ne znaju se granice zaštićene okoline spomenika kulture...
Tada je prepoznato da se kao investitori radova na sakralnim spomenicima javljaju različiti subjekti (vjerske organizacije, crkvene opštine, organizacioni odbori, mjesne zajednice, udruženja građana i dr.).
Izvođenje radova na ovim objektima bez valjane dokumentacije neminovno je dovodilo do povrede njihove izvornosti. Tada je i rečeno da su posebno štetni za kulturnu baštinu Crne Gore nelegalni radovi koji su se izvodili upravo sa namjerom unošenja elemenata koji joj istorijski i kulturološki nijesu svojstveni i kojima se “novim materijalnim dokazima” nastoji izmijeniti istorijski i kulturni tok zbivanja na ovim prostorima.
Među pojedinačnim uticajima koji su ugrožavali kulturna dobra najizraženiji su bili nelegalni i nestručno izvedeni radovi.
Uzroci devastacija: Naime, prisustvo ovog faktora prepoznato je na 138 spomenika kulture, od kojih su na 48 spomenika tada oni isključivi uzrok devastacija.
Zaključeno je da je karakteristika uticaja nelegalno i nestručno izvedenih radova u tome što u najvećem broju za posljedicu imaju trajno oštećenje pojednih spomeničkih vrijednosti.
U izvještaju je tada rečeno: “Veoma značajan i najbitniji segment kulturne baštine Crne Gore pripada sakralnoj arhitekturi i čine ga manastirski kompleksi, crkve i džamije. Ovaj dio kulturne baštine sastoji se od 205 spomeničkih jedinica. Vjerskim objektima na ovim prostorima vrijeme nije bilo naklonjeno. U periodu poslije Drugog svjetskog rata bili su zarasli u rastinje i prepušteni propadanju. Sa oživljavanjem vjerskog života početkom 90-tih godina XX vijeka otpočeo je i proces vraćanja osnovnih funkcija sakralnim objektima. Prilikom ovog, za zaštitu spomenika kulture važnog procesa, najčešće je izostala saradnja imalaca spomenika sa stručnim službama u institucijama zaštite, tako da je nepoštovanje konzervatorskih principa i planskih dokumenata prilikom obnove sakralnih objekata umanjilo očekivane efekte na zaštiti ovog dijela kulturne baštine. Naime, umjesto pozitivnog efekta koji u principu dolazi sa oživljavanjem vjerskog života i obnovom funkcija vjerskih objekata, radovi na obnovi vjerskih objekata bez stručnog udjela institucija zaštite imaju za posljedicu narušavanje njihove izvornosti. Negativne posljedice odnose se ne samo na arhitekturu, već i na živopise, ikonostase i kulturni pejsaž, odnosno prirodni ambijent spomenika. Pri tome poseban problem predstavlja unošenje raznih elemenata koji mijenjaju izvornost spomenika i iskrivljuju njegovu dokumentacionu i istorijsku vrijednost.
U procesu obnove sakralnih objekata kroz sanaciju ili rekonstrukciju najčešće intervencije kojima se mijenjala njihova autentičnost mogu se svesti na: preoblikovanje fasada, izmjenu rješenja krova i krovnog pokrivača, uvođenje i provođenje instalacija, izmjenu stolarije i poda, izmjenu ikonostasa i ikona, kao i uvođenje novog mobilijara.”
Devastirano 70 odsto spomenika: Davne 2005. godine je rečeno da su od 138 spomenika kulture na kojima su evidentirane posljedice nelegalnih i nestručnih radova, u 99 slučajeva u pitanju su sakralni objekti svih vjerskih zajednica, a od toga su 79 pravoslavni objekti. Prema tome, 71% ukupno nelegalno i nestručno izvedenih radova na spomenicima kulture u Crnoj Gori odnosi se na sakralne objekte, a među njima 80% se odnosi na pravoslavne objekte.
Istaknuto je da je devastacija spomenika kulture bila prisutna u čitavom periodu postojanja sistema zaštite, s tim što je po osnovu nelegalnog vršenja investicionih radova naročito izražena u posljednjih 15 godina. I pored relativno korektnog odnosa imalaca spomenika kulture prilikom uvida u stanje spomenika koji su u funkciji, izostala je njihova spremnost za davanje informacija u pogledu vremena vršenja određenih radova i njihovih izvođača.
Danas, rezultati revalorizacije iz 2013. godine pokazuju da su se nelegalni radovi i građevine u izvođenju SPC u Crnoj Gori mnogostruko uvećali. Dovoljno je vidjeti radove koji su se izvodili ili se i danas izvode u Stanjevićima, Grblju, Ostrogu… I tako dok se država bavila institucionalnom zaštitom kulturnih dobara, neimari SPC u Crnoj Gori su nastavili da dograđuju, ne pomišljajući da učestvuju u izradi ili poštovanju istih.
To sve događalo uprkos tome što je tada, kao i danas postojala zakonska regulative u oblasti čuvanja kulturnih dobara.
Pravni osnov za zaštitu spomenika kulture i njihove okoline sadržan je u Ustavu Republike Crne Gore kojim je predviđeno da država štiti naučne, kulturne, umjetničke i istorijske vrijednosti.
Zakonom o zaštiti spomenika kulture uređen je sistem zaštite i korišćenja spomenika kulture, ostvarivanje posebnog društvenog interesa, prava i obaveze pravnih i fizičkih lica u vezi sa zaštitom spomenika kulture, način organizovanja institucija koje obavljaju djelatnost zaštite spomenika kulture, način sticanja sredstava za finansiranje rada institucija i mjere zaštite.
Osnovni elementi sistema i djelatnosti zaštite spomenika kulture definisani su na sljedeći način. Spomenici kulture su: nepokretni i pokretni objekti, kao i grupe objekata i predmeta i istorijske, arheološke, umjetničke, estetske, etnološke, arhitektonske, urbanističke, sociološke, tehničke cjeline ili druge naučne ili kulturne vrijednosti od značaja za istoriju i kulturu Crne Gore.
Svi zakoni na jednom mjestu: Zakonom se štite svi spomenici kulture, bez obzira na to u čijem su vlasništu ili posjedu, kao i zaštićena okolina nepokretnog spomenika kulture. Objekti za koje se osnovano pretpostavlja da imaju svojstva spomenika kulture nalaze se pod tzv. prethodnom zakonskom zaštitom.
Svrha zaštite spomenika kulture je njihovo očuvanje u neokrnjenom i izvornom stanju, obezbjeđivanje njihovog redovnog održavanja i sprečavanje svake radnje kojom bi se moglo neposredno promijeniti njihovo svojstvo, oblik, značaj ili izgled. Donosimo te osnovne odredbe:
ZAKON O ZAŠTITI KULTURNIH DOBARA
("Sl. list Crne Gore", br. 49/10 od 13.08.2010, 40/11 od 08.08.2011)
Član 1
Ovim zakonom uređuju se vrste i kategorije kulturnih dobara, načini uspostavljanja zaštite, režim i mjere zaštite, prava i obaveze vlasnika i držalaca kulturnih dobara i druga pitanja od značaja za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara.
Član 2
(1) Kulturno dobro je svako nepokretno, pokretno i nematerijalno dobro za koje je, u skladu sa ovim zakonom, utvrđeno da je od trajnog istorijskog, umjetničkog, naučnog, arheološkog, arhitektonskog, antropološkog, tehničkog ili drugog društvenog značaja.
Član 3
(1) Kulturna dobra, kao valorizovani dio kulturne baštine od opšteg interesa, štite se u skladu sa ovim zakonom i međunarodnim propisima, bez obzira na vrijeme, mjesto i način stvaranja, porijeklo, u čijem su vlasništvu i na njihov svjetovni ili vjerski karakter.
(2) Zaštita kulturnih dobara je od javnog interesa.
(3) Zaštitu, kao i kulturno dobro, imaju i zaštićena okolina nepokretnog kulturnog dobra, predmet koji sa nepokretnim kulturnim dobrom čini istorijsku, umjetničku, vizuelnu ili funkcionalnu cjelinu, objekat u kojem se trajno čuvaju ili izlažu pokretna kulturna dobra, dokumentacija o kulturnom dobru, dobro pod prethodnom zaštitom, obavezni primjerak publikacije i javna arhivska građa.
Član 4
Ciljevi zaštite kulturnih dobara su:
1) očuvanje i unaprjeđivanje kulturnih dobara i njihovo prenošenje budućim generacijama u autentičnom obliku;
2) obezbjeđivanje uslova za opstanak kulturnih dobara i za očuvanje njihovog integriteta;
3) obezbjeđivanje održivog korišćenja kulturnih dobara, shodno njihovim tradicionalnim ili novim odgovarajućim namjenama, radi ljudskog razvoja i kvaliteta života;
4) širenje saznanja o vrijednostima i značaju kulturnih dobara;
5) očuvanje kulturne raznolikosti kroz unaprjeđenje stanja i vrijednosti svih vrsta kulturnih dobara, njegovanje kreativnosti i razumijevanja različitih kultura i kulturnih slojeva i unaprjeđivanje dijaloga među kulturama i religijama;
6) obezbjeđivanje uslova da kulturna dobra, shodno svojoj namjeni, služe za zadovoljavanje kulturnih, naučnih i edukativnih potreba pojedinaca i društva;
7) sprječavanje radnji i aktivnosti kojima se može promijeniti izgled, svojstvo, osobenost, značenje ili značaj kulturnog dobra;
8) sprječavanje protivpravnog prometa i premještanja kulturnih dobara.
Pravo na kulturnu baštinu
Član 5
(1) Svako ima pravo da, pod jednakim uslovima, individualno ili kolektivno, koristi kulturna dobra, radi učešća u kulturnom životu, uživanja, naučnog napretka ili druge dobrobiti koja iz njega proističe, kao i da doprinosi njegovom obogaćivanju i očuvanju, u skladu sa ovim zakonom.
(2) Svako fizičko i pravno lice, uključujući i vjerske zajednice, dužno je da poštuje kulturna dobra drugih, na isti način kao i svoja.
(3) Pravo na pristup kulturnom dobru može se ograničiti samo radi zaštite javnog interesa i prava i sloboda drugih.
Obaveza zaštite
Član 6
(1) Crna Gora je dužna da obezbjeđuje zaštitu i očuvanje svih kulturnih dobara koja se nalaze na njenoj teritoriji, uključujući unutrašnje vode i teritorijalno more, kao i da se stara o zaštiti i očuvanju dobara koja se nalaze u inostranstvu, ako su od značaja za njenu istoriju ili kulturu.
(2) Vlasnici i držaoci kulturnih dobara, uključujući i vjerske zajednice, dužni su da čuvaju, poštuju, održavaju i pravilno koriste kulturna dobra koja posjeduju.
SPC u Crnoj Gori je uspjela da svojim radom skoro nijedan član ovog zakona ne ostane neprekršen ili neispoštovan.
Istorijat razvoja zaštite kulturne baštine u Crnoj Gori: O istorijatu djelatnosti zaštite kulturne baštine u Crnoj Gori u studiji Stanje kulturne baštine Crne Gore se može pročitati da su se u očuvanju kulturnih dobara u prošlosti u Crnoj Gori posebno isticali crnogorske vladike koji su sakupljali i čuvali stare knjige, dokumenta, povelje i oružje.
Snaženjem crnogorske države i razvojem njenog državnog aparata, briga o kulturnoj baštini postajala je sve ozbiljnija, mada nije dostizala nivo normativne uređenosti.
Narodna skupština Crne Gore proglasila je 1868. godine finansijsku reformu u okviru koje je postojala odredba da se u državnu imovinu uključuje i «popisana riznica u koju spadaju oružje, dragocjenosti i arhivska građa». U dijelu oružne radionice nazvane “Laboratorija” na Cetinju je 1870. godine formirano odjeljenje ratnih trofeja, koje se može smatrati i nekom vrstom vojnog muzeja.
Daljem očuvanju kulturne baštine doprinijelo je i donošenje Zakona o Kraljevskoj crnogorskoj biblioteci i muzeju 1896. godine, kao i smještanje ovih institucija u zgradu Zetskog doma na Cetinju.
U Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori važila je Konvencija o zakonima i običajima rata na kopnu (ratifikovana 1900. godine) kojom je bilo predviđeno da se pri opsadama i bombardovanjima moraju preduzimati sve potrebne mjere kako bi se, što je više moguće, poštedjele crkve i zgrade namijenjene umjetnosti i nauci.
Svi zakoni: U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno u Kraljevini Jugoslaviji, bile su na snazi Naredba o zaštiti umjetničkih djela i starina (1921) i Naredba o očuvanju i održavanju predmeta istorijske, naučne, umjetničke vrijednosti, prirodne ljepote i vrijednosti (1921), kao i Građanski zakon (1931).
U periodu između dva svjetska rata u Crnoj Gori brigu o zaštiti pokretnih i nepokretnih kulturnih dobara preuzeo je Državni muzej, osnovan na Cetinju 1926. godine, koji je ovu aktivnost sprovodio sve dok se nijesu stvorili uslovi za formiranje specijalne institucije za vršenje djelatnosti zaštite spomenika kulture.
U Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji bili su na snazi Odluka o zaštiti i očuvanju kulturnih spomenika i starina (1945) i Zakon o zaštiti spomenika kulture i prirodnjačkih rijetkosti (1945). U Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji važili su Zakon o potvrdi i izmjenama Zakona o zaštiti spomenika kulture i prirodnjačkih rijetkosti DF Jugoslavije (1946), Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanih
sukoba (ratifikovana 1955. godine) i Opšti Zakon o zaštiti spomenika kulture (1959).
U Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji važili su Osnovni zakon o zaštiti spomenika kulture (1965) i Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine (ratifikovana 1974. godine).
U Crnoj Gori, poslije Drugog svjetskog rata u ovoj oblasti donijeti su sljedeći propisi:1949 – Zakon o zaštiti spomenika kulture i prirodne rijetkosti u NR Crnoj Gori,1960 – Zakon o zaštiti spomenika kulture,1960 – Pravilnik o registrovanju spomenika kulture,1965 – Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti spomenika kulture,1977 – Zakon o zaštiti spomenika kulture,1979 – Pravilnik o sadržini i načinu vođenja registra spomenika kulture,1979 – Odluka o proglašenju Kotora i njegovog područja za prirodno i kulturno-istorijsko dobro od posebnog značja,1981 – Odluka o opštim uslovima za izvođenje radova na objektima u zaštićenom, prirodnom i kulturno-istorijskom području Kotora, 1984 – Zakon o obnovi i restauraciji starih gradova postradalih u katastrofalnom zemljotresu 1979. godine,1991 – Zakon o zaštiti spomenika kulture,1991 – Zakon o obnovi spomeničkog područja Kotor,1992 – Pravilnik o sadržini i načinu vođenja registra spomenika kulture,1992 –Pravilnik o uslovima i načinu na koji se mogu vršiti arheološka istraživanja i iskopavanja spomenika kulture.
Od proglašenja nezavisnosti u Crnoj Gori su u ovoj oblasti donijeti sljedeći propisi:
Zakon o kulturi ("Sl. list Crne Gore", br. 49/08, 2008. godina);
Zakon o zaštiti kulturnih dobara ("Sl. list Crne Gore", br. 49/10, 2011. godina);
Zakon o muzejskoj djelatnosti ("Sl. list Crne Gore", br. 49/10, 2011. godina);
Zakon o arhivskoj djelatnosti ("Sl. list Crne Gore", br. 49/10, 2011. godina);
Zakon o bibliotečkoj djelatnosti ("Sl. list Crne Gore", br. 49/10, 2011. godina);
Zakon o spomen-obilježjima
Podzakonska propisi:
Pravilnik o Registru kulturnih dobara ("Sl. list Crne Gore", br. 19/11, 2011.godina);
Pravilnik o bližim uslovima za obavljanje poslova konzervatorske djelatnosti ("Sl. list Crne Gore", br. 19/11, 2011. godina);
Pravilnik o bližim uslovima za izdavanje i oduzimanje konzervatorske licence ("Sl. list Crne Gore", br. 19/11, 2011.godina);
Pravilnik o bližim uslovima za izdavanje i oduzimanje istraživačke licence, ("Sl. list Crne Gore", br. 19/11, 2011.godina);
Pravilnik o bližim kriterijumima i postupku za utvrđivanje kulturne vrijednosti dobara ("Sl. list Crne Gore", br. 41/11, 2011. godina);
Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja Informacionog sistema kulturnih dobara ("Sl. list Crne Gore", br. 56/11, 2011. godina)
Pravilnik o vrstama, uslovima i načinu vršenja istraživanja, vrstama i sadržini dokumentacije o istraživanjima i sadržaju Elaborata istraživanja i zaštite kulturnih dobara ("Sl. list Crne Gore", br. 41/11, 2011. godina);
Pravilnik o bližim uslovima za obavljanje muzejske djelatnosti ("Sl. list Crne Gore", br. 19/11, 2011. godina);
Pravilnik o načinu vođenja, vrstama i sadržaju dokumentacije o muzejskom materijalu("Sl. list Crne Gore", br. 53/11, 2011. godina);
Pravilnik o sadržaju i vođenju Registra muzeja ("Sl. list Crne Gore", br. 19/11, 2011. godina);
Pravilnik o načinu, postupku i rokovima revizije muzejskog materijala ("Sl. list Crne Gore", br. 19/11, 2011. godina);
Pravilnik o sadržini i načinu vođenja Registra muzejskih kopija i obrascu sertifikata muzejske kopije ("Sl. list Crne Gore", br. 19/11, 2011. godina);
Pravilnik o zaštiti muzejskog materijala i muzejske dokumentacije ("Sl. list Crne Gore", br. 53/11, 2011. godina);
Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja registra biblioteka ("Sl. list Crne Gore", br. 20/11, 2011. godina);
Pravilnik o bližim uslovima i načinu vršenja poslova matične bibliotečke djelatnosti ("Sl. list Crne Gore", br. 58/11, 2011. godina);
Pravilnik o bližim uslovima za obavljanje bibliotečke djelatnosti ("Sl. list Crne Gore", br. 58/11, 2011. godina);
Pravilnik o vrsti, sadržaju i načinu vođenja evidencije bibliotečke građe i bibliotečke dokumentacije ("Sl. list Crne Gore", br. 29/11, 2011. godina);
Pravilnik o mjerama za čuvanje i zaštitu bibliotečke građe ("Sl. list Crne Gore", br. 25/11, 2011. godina);
Pravilnik o postupku, rokovima i načinu vršenja revizije bibliotečkih fondova ("Sl. list Crne Gore", br. 20/11, 2011. godina);
Pravilnik o bližim uslovima za obavljanje djelatnosti specijalnog arhiva ("Sl. list Crne Gore", br. 41/11, 2011. godina);
Pravilnik o evidencijama u arhivima ("Sl. list Crne Gore", br. 41/11, 2011. godina);
Pravilnik o načinu i uslovima korišćenja arhivske građe ("Sl. list Crne Gore", br. 41/11, 2011. godina);
Pravilnik o sadržaju i načinu izrade liste kategorija registraturske građe i načinu odabira i predaje arhivske građe Državnom arhivu Crne Gore ("Sl. list Crne Gore", br. 58/11, 2011. godina).
Takođe su donijete I Odluke o organizovanju javnih ustanova iz oblasti kulturne baštine:
Uredba o organizaciji i načinu rada državne uprave – Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturnih dobara i Državni arhiv;
Odluka o organizovanju Javne ustanove Centar za konzervaciju i arheologiju Crne Gore;
Odluka o organizovanju Javne ustanove Narodni muzej Crne Gore;
Odluka o organizovanju Javne ustanove Nacionalna biblioteka Crne Gore “Đurđe Crnojević“;
Odluka o organizovanju Javne ustanove Biblioteka za slijepe;
Odluka o organizovanju Javne ustanove Pomorski muzej Crne Gore;
Odluka o organizovanju Javne ustanove Prirodnjački muzej Crne Gore;
Odluka o organizovanju Javne ustanove Crnogorska kinoteka.
Tako da se može vidjeti da se uloga države u sistemu zaštite kulturne baštine ostvarivala kroz: utvrđivanje politike razvoja djelatnosti, uređivanje sistema zaštite, organizovanje organa i službi zaštite, obezbjeđivanje sredstava za održavanje zaštićenih objekata i rad službe zaštite, obezbjeđivanje primjene propisa i zakonitosti rada službe zaštite.
Važan faktor u brizi države o kulturnoj baštini predstavljaju I ugovori kojim je Crna Gora pristupila međunarodnom sistemu zaštite kulturne baštine.
Time su prihvaćeni Evropski principi zaštite. Evropski principi zaštite nepokretnih spomenika kulture podrazumijevaju promociju i aktiviranje sljedećih pravnih mjera:
1. Mjere zaštite za pojedinačne spomenike koje podrazumijevaju ograničenja svojinskih prava; odluke o implementaciji zaštitnog statusa; korišćenje spomenika, tradicionalnog okruženja ili konteksta spomenika; autorizaciju izvođenja radova i obaveze i dužnosti vlasnika; sankcije, kao i hitne zaštitne postupke.
Što se tiče pravnih mjera zaštite napravljena je razlika između onih koje se odnose na pojedinačne spomenike I onih koje se odnose na građevinske komplekse, znamenitosti i područja. Za ove posljednje ponuđen je odgovarajući menadžment plan koji bi arhitektonsku baštinu integrisao u jedan širi sistem cjelovitog očuvanja i zaštite.
2. Mjere cjelovitog očuvanja predstavljaju jedan od glavnih elemenata gradskog i društvenog planiranja I podrazumijevaju uspostavljanje i održavanje ravnoteže između čovjeka i njegovog tradicionalnog okruženja. Nadležni organi imaju posebnu odgovornost, kako na nacionalnom, tako i na lokalnom nivou, kada je u pitanju cjelovito očuvanje arhitektonske baštine. Oni treba da direktno podržavaju akcije dodjeljivanja sredstava za restauraciju, projekte revitalizacije i rekonstrukcije, da podstiču privatne inicijative i da vrše naročit nadzor nad područjima gdje javna i privatna gradnja može narušiti autentičnost objekata koji pripadaju arhitektonskoj baštini.
3. Administrativne mjere imaju za cilj unapređenje organizacionih sposobnosti nadležnih organa i podizanje njihove organizacije na viši nivo pomoću angažovanja odgovarajućeg administrativnog, naučnog i tehničkog osoblja koje se bavi pitanjima očuvanja baštine.
4. Mjere pripremanja odgovarajućih zaštitnih kataloga (spiskovi i uredbe), kojima bi se ukazalo na aspekte arhitektonske baštine koje treba zaštititi, kao i na unošenje i označavanje zaštićenih zona u planove koje bi zajedno pravili sektori zaduženi za zaštitu baštine i oni odgovorni za planiranje.
5. Mjere podizanja svijesti imaju za cilj aktivno uključivanje javnosti u proces očuvanja baštine kroz obezbjeđivanje informacija i adekvatnog obrazovanja o okruženju i arhitektonskoj baštini.
6. Finansijske i fiskalne mjere podrazumijevaju pomoć vlasnicima spomenika i ostalim organima koji štite arhitektonsku baštinu. Pod ovim se, takođe, podrazumijevaju zvanični mehanizmi finansijske pomoći, uključujući i finansiranje preliminarnih istraživanja i poreske olakšice kojima se vlasnicima pomaže da što više svojih sredstava odvoje za radove održavanja i očuvanja.
Tako da Crna Gora baštini sve principe zaštite kulturne baštine kojima je obuhvaćena I definisana:
-kulturna raznolikost;
-značaj kulturne baštine za društvo;
-zaštita arheološke baštine;
-zaštita arhitektonske baštine;
-zaštita podvodne kulturne baštine;
-zaštita pokretne kulturne baštine;
-zaštita nematerijalne kulturne baštine;
-zaštita audiovizuelne baštine;
-zaštita kulturne baštine u slučaju oružanih sukoba;
-zaštita predjela i pejzaža;
-razmjena i povraćaj kulturnih dobara;
-sprečavanje nezakonitog iznošenja i otuđivanja kulturnih dobara;
-istorijat međunarodnog sistema zaštite kulturne baštine; Liga naroda, UN, UNESCO, Savjet Evrope - povelje, konvencije, preporuke;
-Međunarodne organizacije, statuti i kodeksi profesionalne etike ICOM, ICOM – CC Konzervatorski kodeks sa definicijom profesije, ICOMOS.
Zbog veće efikasnosti u sprovođenju ovih mjera Crna Gora je potpisnik I korisnik mnogobrojnih međunarodnih propisa I ugovora među kojima su:
Organizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu – UNESCO:
- Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanih sukoba (Hag, 14. Maj 1954. Godine);
- Konvencija o mjerama za zabranu i sprečavanje nedozvoljenog uvoza, izvoza i prenosa svojine nad kulturnim dobrima (Pariz, 14. Novembar 1970. Godine);
- Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine (Pariz, 16. Novembar 1972. Godine);
- Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine (Pariz, 17. Oktobar 2003. Godine);
- Konvencija o zaštiti i promociji raznolikosti kulturnih izraza (Pariz, 20. Oktobar 2005. Godine);
- Konvencija o zaštiti podvodne kulturne baštine (Pariz, 2. Novembar 2001. Godine);
- Preporuka o međunarodnim principima koje bi trebalo primjenjivati pri arheološkim iskopavanjima (Nju Delhi, 5. Decembar 1956. Godine);
- ICOM – CC Konzervatorski kodeks (Kopenhagen, 26. Oktobar 1984. Godine);
- Venecijanska povelja (Carta del Restauro) iz 1972. Godine, dopunjena Poveljom konzervacije i restauracije umjetničkih i kulturnih dobara iz 1987. Godine;
- Konvencija o zaštiti morske sredine i priobalnog područja Sredozemlja (Barselona 1995. Godine);
- Konvencija o biodiverzitetu (Rio de Ženejro 1992. Godine).
SAVJET EVROPE :
-Evropska konvencija o zaštiti arheološke baštine
(London, 6. maj 1969. godine);
-Evropska konvencija o zaštiti arhitektonske baštine
(Granada, 3. oktobar 1985. godine);
-Evropska konvencija o kulturi (1954. godine);
-Evropska konvencija za zaštitu arhitektonskog nasljeđa Evrope (1985. godine)
-Evropska konvencija o krivičnim djelima u vezi s kulturnim dobrima
(Delhi, 23. jun 1985. godine);
-Evropska konvencija o zaštiti arheološke baštine
(revidirana,Valeta 16. januar 1992. godine);
-Helsinška deklaracija o političkoj dimenziji očuvanja kulturnog nasljeđa u Evropi (Helsinki, 30. maj 1996);
-Evropska konvencija o predjelu (Firenca, 20. oktobar 2000. godine);
-Evropska konvencija o zaštiti audiovizuelne baštine
(Strazbur, 8. novembar 2001. godine);
-Okvirna konvencija Savjeta Evrope o vrijednosti kulturne baštine za društvo
(Faro, 27. oktobar 2005. godine).
EVROPSKA UNIJA:
-32003G611(1), Rezolucija Savjeta, od 26. maja 2003. godine, o horizontalnim aspektima kulture: povećanje sinergija s drugim sektorima i aktivnostima Zajednice u smislu razmjene dobrih praksi u odnosu na društvene i privredne dimenzije kulture;
-31993L000, Direktiva Savjeta 93/7/EEZ, od 15. marta 1993. godine, o povratu nezakonito izmještanih kulturnih predmeta s teritorije države-članice;
-32001L0038, Direktiva Savjeta 2001/38/EZ Evropskog Parlamenta i Savjeta, od 5. juna 2001. godine, kojom se mijenja i dopunjuje Direktiva Savjeta 93/7/EES, od 15. marta 1993. godine, o povratu nezakonito izmještanih kulturnih predmeta s teritorije države-članice;
-31992R3911, Uredba Savjeta 3911, od 9. decembra 1992. godine, o izvozu kulturnih dobara;
-Uredba Komisije br. 656/2004, od 7. april 2004. godine, kojom se vrše izmjene i dopune Uredbe EEC br. 752/93, kojom se propisuju odredbe za primjenu Uredbe Savjeta br. 3911/92 o izvozu kulturnih dobara;
-31997Y0205(1), Rezolucija Savjeta, od 20. januara 1997. godine, o integraciji kulturnih aspekata u aktivnosti Zajednice (97/C 36/04);
-32002G0205(1), Rezolucija Savjeta, od 21. januara 2002. godine, o kulturi i društvu znanja.
Kako se može pročitati zakonska regulativa je mnogobrojna. Kao i institucije koje se brinu o crnogorskim kulturnim dobrima. Za pretpostaviti je da su i poslednjih dvadeset godina radili i rade na njihovom čuvanju i unapređenju stanja u kom se nalaze.
Aktuelno stanje kulturnih dobara takođe pokazuje i da pojedini korisnici još uvijek nisu spremni da počnu da čuvaju i izvode svoje neimarske radove po ovim opšte prihvaćenim civilizacijskim normama koje je Crna Gora izgradila.
Nažalost, mora se reći da svojim činjenjem ne samo da ne poštuju zakon, već ne poštuju ni opšte prihvaćene i prepoznate pozitivne civilizacijske tekovine u oblasti čuvanja kulturne baštine.
Ivan KERN
(Autor je diplomirao na Kulturološkom fakultetu na Cetinju 1991. godine. Kao slikar-konzervator, više godina radio je na konzervaciji i restauraciji štafelajnog slikarstva, kao i fresaka i mozaika. Kao saradnik Zavoda za zaštitu spomenika bio je angažovan na obnovi više crkava i manastira u Crnoj Gori, Srbiji i na Kosovu)
