Okamenjena aždaja u Menkama

Na okomitim stranama brda iznad mjesta Menke nalazi se stijena koja svojim izgledom prikazuje ogromnu okamenjenu zmiju. Za tu stijenu se vezuje i interesantna legenda koju generacijama prepričavaju mještani iz Menke. U toj legendi se prepoznaju tragovi starog kulta sa ovih prostora, poštovanja kulta zmije.

Zhvaljujući Iliji Vukotiću iz planinarskog kluba Rumija i Ramu Metoviću mještaninu iz Menke imali smo jedinstvenu priliku da pogledamo lokalitet u Menkama gdje se nalazi ova okamenjena „aždaja“. I da se osvjedočimo o legendi, o njenom postanku na licu mjesta od mještanina koji su po njihovom kazivanju od rođenja slušali tu legendu od starijih.

Priča o džinovskoj zmiji: Pored raznih priča i legendi u ovom kraju vezanih za kult zmije, posebnu pažnju su po pričanju mještana izazivale priče o najvećim među zmijama koje su se pominjale. To su bile aždaje, „odžave“, ili „aršaje“ kako su ih zvali u ovom i okolnim naseljima.

Po legendama to su bile ogromne zmije, debele kao odrastao čovjek, koje su mogle da progutaju čitavo jagnje. Nije ih bilo mnogo, rijetko su se mogle sresti, a svjedočenja o tim ogromnim zmijama sačuvana su u mnogim selima oko Bara.

Međutim o  njihovom izgledu po pričama se može čovjek osvjedočiti samo u Menkama, gdje zbilja kao što možete vidjeti postoji okamenjena izbočina na stijeni koja svojim izgledom neodoljivo podsjeća na – ogromnu zmiju. I legenda vezana za njen nastanak.

Šta kaže legenda: Legendu nam je ispričao mještanin Ramo Metović onako kako su je njemu prenijeli njegovi stariji – kako on kaže.

U davna vremena, kao što je bilo do skoro ovdje su se napasala stada stoke. Čobanin, koji je svirajući kavalu ( sviralu - tradicionalni pastirski instrument)  išao za svojim stadom, iznenada je naišao na ogromnu zmiju „ aždaju“. Pošto je ona bila krenula na njega da ga napadne on se odbranio onim što je imao pri sebi – kavalom. Legenda kaže da se nakon što je čobanin udario zmiju – aždaju kavalom  ona ostala okamenjena.

Tako da se o veličini te zmije po legendi, po tradicionalnom svjedočenju, kaže Ramo, možemo uvjeriti po izbočini na stijeni u obliku zmije.

Iako mnogi znaju za ovo pravo malo čudo prirode i tradicije, interesovanje za njegovo postojanje se takoreći i ne primećuje.

Sad nije lako definistati i opisati sadržaj i poruku legendi, posebno ako nisu istraživački objašnjene i prezentovane. Možda najbolju analogiju slične legende možemo naći u knjizi Iliri autora Aleksandra Stipčevića.

Kult zmije: Citat o kultu zmije i zapažanje o tome poznatog engleskog arheologa Arthura J. Evansa prenosimo iz knjige.

“Zmija je na Balkanu vrlo stara kultna životinja. Susreće se već u neolitu, ali je njezino značenje poraslo u vezi s pojavom Ilira na ovom tlu. Kao životinja - totem ilirskog roda ona ima središnju ulogu u mitološkom i religijskom poretku južnih Ilira. Već smo govorili o povezivanju zmije sa samim imenom Ilira, a ovdje treba istaknuti brojne prikaze te životinje koji postaju česti od V. v. pr. n. e. dalje u nakitu (kao završeci na narukvicama, ogrlicama, fibulama, ukrasnim iglama, kao aplikacije na privjescima itd.).

Osobito su česti ti prikazi u Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Albaniji. Zmija se tamo pojavljuje kao čuvarica kućnog ognjišta (vrlo žive ostatke tog vjerovanja naći ćemo i danas na Balkanu), kao simbol plodnosti, htoničko božanstvo, apotropejska životinja, totem, demon voda itd.

Zmija će kao plemenski simbol južnih Ilira uporno odolijevati svim nevoljama što će te Ilire zadesiti pe će zajedno s njima nadživjeti i nekoliko vjekova dug proces romanizacije tih krajeva i mnoge druge promjene istorijske i kulturne. Hrišćanstvo će pokušati, i umnogome će i uspjeti, istjerati iz narodnog vjerovanja taj ilirski simbol, ali nikada ne potpuno, tako da će, zajedno s mnogim drugim ostacima iz praistorijskih vremena, ostati u svijesti tamošnjih stanovnika sve do danas.

Ogorčena borba što je hrišćanstvo od početka vodi protiv tog paganskog božanstva dobila je u biografiji Sv. Hilariona, koju je napisao Sv. Jeronim, i svoju melodramsku interpretaciju. Priča nam tako Sv. Jeronim da je Sv. Hilarion 365. god. došao u Epidaur da oslobodi tamošnje hrišćane od velike napasti. Velika zmija koju je narod na svom jeziku nazivao Boas (»quos gentili sermone Boas vocant«) gutala je ne samo stoku nego i seljake i pastire. Da ih oslobodi od tog zla došao je Sv. Hilarion, koji je zmiju brzo svladao i ubio. Taj čudesni poduhvat Sv. Hiiariona snažno se pokazao kod tamošnjih hrišćana, pa su kasnije o tome pisali mnogi pisci, a stanovnici Epidaura i njihovi potomci prepričavali su s ponosom tu priču i pokazivali pećinu u kojoj je zmija Boas živjela.

Šta je govorio Evans: Naučno tumačenje te legende dao je već prije više od stotinu godina poznati engleski arheolog Arthur J. Evans, koji je u njoj vidio personifikaciju pobjede hrišćanstva nad starim paganskim vjerovanjima: "Kako je interesantna ova personifikovana pobjeda hrišćanstva nad kadmunovim i eskulapovim obožavanjem zmije u ranim danima Epidaura. Kako je sugestivno ovo vezivanje mjesne mitologije uz novu religiju!”- piše Stipčević.

Iz okoline Bara postoji još jedan zapisani trag tih legendarnih borbi sa zmijama. U Ljetopisu popa Dukljanina navodi se i opis borbe Svetoga Vladimira Dukljanskog sa zmijama otrovnicama na brdu Vladimir.

Na samom kraju 10. vijeka Sveti Vladimir je vladar Duklje, koja se tada prostirala od Boke Kotorske do rijeke Bojane. U komplikovanim političkim uslovima, Vladimir je bezuspješno nastojao održati mir dok je trajao rat između Vizantije i ojačale Makedonske države. To je izazvalo bijes Samuila, koji ga je smatrao saveznikom Vizantije pa je 997. godine poslao vojsku na Duklju. Vladimir je u ratu sa makedonskim carem Samuilom 997. godine, bio zarobljen i odveden u tamnicu u Prespi.

Ljetopis Popa Dukljanina: Pop Dukljanin pišući o zarobljavanju Vladimira daje podroban opis. On, naime, pripovijeda kako se Vladimir sa vojskom sklonio na brdu Oblik, pored Bojane gdje je bilo mnogo zmija otrovnica koje su smrtno ujedale njegove vojnike. Kako je zapisano  u Ljetopisu popa Dukljanina Vladimir se pomolio Bogu, te su od tog momenta zmije postale bezopasne. To je, ujedno, i prvo čudo koje mu se pripisuje.

Može se kazati da je legenda o okamenjenoj aždaji u Menkama još jedna od mnogobrojnih legendi i kultova vezanih za višemilenijumski Bar, sa svim atributima koji se koriste za ovu vrstu naracija plus materijalni simbol koji, možda prenaglašeno, opisuje događaj vezan za svakodnevni život stanovnika i njihove okoline.

Definitivno, još jedno od mjesta gdje može da se napravi izlet u praktičnu istoriju mitova i legendi Crne Gore.

Ivan KERN

Foto: Azra Šabotić