Toga dana došlo je do uspostavljanja određenih kontakata između ustanika i okupacionih vlasti sa ciljem izbjegavanja oružanog sukoba i pokušaja mirnog rješenja problema. Do uspostavljanja kontakta sa pobunjenicima došlo je incijativom srpskih vlasti i predstavnika tzv. Izvršnog narodnog odbora. U cilju pregovora sa strane Jadranskih trupa i Izvršni narodni odbor upućeni su u Bajice kao pregovarači kod ustaničkog tabora brigadiri Milutin Vukotić i Jovo Bećir, koji su od njih tražili da odustanu od ustaničke akcije, ali ti pregovori su propali, jer ustanična strana je te njihove zahtjeve kategorički odbila.
Potom je general Dragutin Milutinović poslao sa jednim srpskim oficirom u ustanički štab u Bajicama radi pregovora serdara divizijara Janka Vukotića, koji je već prihvatio i složio se sa aneksijom i okupacijom Crne Gore i bio bjelaški pristalica. Njegov uticaj na ustanike bio je nikakav. Oni su mu, ogorčeni na njega što nije ostao lojalan kralju Nikoli i odbrani državne nezavisnosti Crne Gore, javno demonstrirali da je nepoželjan za pregovarača. Kod sebe su ga ustanici prisilno zadržali i vrijeđali, a srpskog oficira su pustili da se vrati na Cetinje.
Sve u svemu, Janko Vukotić je ostao pod stražom kod ustanika sve do njihovog povlačenja. Od pregovora dakle nije bilo ništa. Očekivao se oružani sukob. Krsto Popović je svojim snagama izdavao naređenja borbenog karaktera. Kada je Krstu Popoviću poručnik Vlado Vrbica telefonom javio sa Njeguša da dolazi sa vojskom srpski major Antonović na Krstac - Krsto je rekao: »Stavite do znanja majoru Antonoviću da ako produži pokret da će biti dočekan ognjem iz pušaka«. Potom je Krsto Popović naredio poručniku Niku Kašćelanu da se sa ljudstvom kojim raspolaže krene i da se pridruži poručniku Vrbici. Istodobno je u Njegušima zbog pojačanja ustaničkih snaga poslao 40 Cuca pod komandom poručnika Roganovića.
Krsto Popović je 22. XII 1918 /4. I 1919. godine dobio izvještaj da je srpski major Antonović i pored toga što je obećao da neće produžiti kretanje sa svojim formacijama prekšio riječ i noću produžio dalje od Njeguša. Krsto Popović je u odgovoru svojim snagama kako da postupe bio eksplicitan i kategoričan. Izdao je naređenje ove sadržine: »Po cijenu života ne dozvolite mu da nastavi prema Bukovici i Lovćenu«. Ratoborni srpski okupacioni oficir potpukovnik Grgur Ristić je, stigavši na Cetinje, pošto je prethodno obmanuo francuskog generala Pola Venela o brojnom sastavu i cilju kretanja srpskih trupa u pravcu Njeguša i Cetinja, izdao naređenje komandantu srpskog bataljona iz sastava II jugoslovenskog puka majoru Antonoviću »da bez oklevanja i pregovaranja odmah nagrne vojskom i artiljerijom, ako se ustaši ne raziđu i ne oslobode put«.
POJAČANJE
Oružani konflikt nije izbio ni 4. I 1919. godine, iako je ratna atmosfera bila na vrhuncu. Ustaničke snage pod komandom kapetana/komandira Krsta Popovića su 4. I 1919. godine dobile pojačanja od nekoliko stotina vojnika sa prosora Lješanske nahije, Komana i Zagarča. Oni su raspoređeni na položajima istočno od Cetinja.
Pokušaji srpske vojske i bjelaša, koji su bili van Cetinja, da prodru na Cetinje i probiju obruč ustanika tog dana nije uspio. Ustanici nijesu dozvolili pored toga ni da prođu žandarmerijske patrole koje su bile krenule u pravcu sela u okolini Cetinja- Kosijerima i Jabuke. Ustanici su i jednima i drugima ultimativno rekli da ih neće pustiti bez borbe.
Komandant srpske vojske general Milutinović je bio riješen da upotrijebi oružje, da razbije opsadu grada i po svaku cijenu da zaustavi ulazak ustaničkih snaga na Cetinje. Stupio je u kontakt sa ustaničkim snagama u Bajicama, koji su od njega tražili da napusti Crnu Goru. Ali, od toga ustaničkog zahtjeva nije bilo ništa. Krsto Popović je rekao generalu Milutinoviću da razgovara sa Jovanom Plamencem, koji je trebao biti, po ranijem dogovoru, na Kablu. Međutim, Krstu Popoviću i ustanicima je saopšteno da su bjelaši zauzeli taj prostor i da tamo nema Jovana Plamenca. On tada nije znao đe se Plamenac nalazi, pa je poslao trojicu svojih ljudi da saznaju đe je on i da stupe u kontakt sa njim. Ali, od njega nikakvih vijesti nije bilo.
U tim trenucima Krsto Popović je preuzeo ulogu vrhovnog komandanta ustaničkih snaga i u odsustvu Plamenca ponašao se kao vojni i politički lider. Napisao je pismo generalu Milutinoviću u kojemu je naveo ustančke zahtjeve, koje su rano izjutra 23. XII 1919. godine /5. januara 1919. godine odnijeli generalu Milutinoviću ustanički oficiri kapetan Đuro Drašković i poručnik Mirko Grujičić. Oni su kopiju ustaničkih zahtjeva predali generalu Milutinoviću. U aktu kojeg su Drašković i Grujičić predali Milutinoviću traži se da se srpska vojska mirno ponaša i da se ne miješa, kako Krsto Popović navodi u svome Dnevniku, »u unutrašnji razvoj naših događaja napomenutih u pomenutoj odluci, odnosno programu«.
Međutim, ustaničke zahtjeve je general Milutinović u razgovoru sa Draškovićem i Grujičićem odbio. Tražio je da u štabu srpskih trupa pod njegovom komandom bude od četiti do šest ustaničkih oficira koje bi on tretirao kao svoje, a koji bi imali zadatak da mu ukažu na sve dotadašnje propuste i promašaje policijskih vlasti i obećao je da će ih pozvati na odgovornost i primjereno kazniti krivce, te da će se pobrinuti da se više ne čine nikakve nepravilnosti.
Obećao je da će ustaničke zhtjeve dostaviti svojim pretpostavljenim, a da je njegov zadatak da čuva »red i mir« i da će na eventualni pokušaj ulaska ustanika u Cetinje oni biti oružjem dočekani. U pismu Krstu Popoviću general Milutinović je istoga dana te svoje stavove i pismeno saopštio, kao odgovor na ustaničko pismo i program. Kapetan Drašković i poručnik Grujičić su nakon razgovora sa Milutinovićem vodili pregovore sa predastavnicima Izrvšnog Narodnog Odbora u vezi sa ustaničkim zahtjevima, ali I.N.O je te zahtjeve takođe odbio. Dakle, pokušaj Krsta Popovića da se pregovorima dođe do rješenja nije uspio. Krsto Popović, ipak, još uvijek nije odustajao. Preko Janka Vukotića, kojega su držali ustanici jedno vrijeme u pritvoru u Bajicama, pokušao je da se iznađe miroljubivo rješenje.
Krsto Popović je tražio od Janka Vukotića da napiše jedno pismo vojvodi Stepi Stepanoviću i generalu Dragutinu Milutinoviću sa prijedlozima da dozvole ustanicima da uđu u grad. Janko Vukotić je to učinio i napisao je pismo i pozvao vojvodu Steva Vukotića da dođe na razgovore sa njim u Bajice, što je ovaj i učinio. Razgovorima Steva i Janka Vukotića prisustvovao je Krsto Popović, ali i pored učinjenih molbi od strane Janka, Stevo je bio nepopustljiv i ustanički zahtjevi su od njega odbijeni.
Janko Vukotić je poslao pismo i generalu Milutinoviću u kojemu je tražio da učine sve da se »bratska krv ne prolijeva«. Predlagao je kao moguće rješenje spora da general Milutinović posjedne sa vojskom prostor, kvart oko njegove Komande, vojvoda Stevo Vukotić prostor između Bolnice, Zetskog Doma i Vojnog stana, a da ustaničke snage, posjednu ostali dio grada. Međutim, general Milutinović je odbio Vukotićeve predloge i odgovorio mu u pisanoj formi, saopštivši mu da će se namjeri ustanika da uđu u grad žestoko oružjem suprotstaviti. Takođe, rekao mu je da je ustaničke zahtjeve dostavio Vrhovnoj komandi i Vladi Kraljevstva SHS u Beogradu. Dakle, vrlo intezivni pregovori vođeni 5. januara 1919. godine oko izbjegavanja oružanog sukoba zbog nepopustljivosti obje strane u sporu su završili bezuspješno. Kompromis nije bilo moguće postići i na redu je bilo da oružje progovori.
KONTAKT SA SAVEZNICIMA
Kad je kao stvarni vođa ustanika konačno shvatio da od postizanja sporazuma sa srpskom vojskom i bjelašima, koji su bili grupisani na Cetinju, neće biti ništa u pogledu izbjegavanja oružanog konflikta, Krsto Popović je sa ostalim ustaničkim prvacima stupio u kontakt sa savezničkim trupama stacioniranim u Boki Kotorskoj. Krsto Popović je, zapravo, čvrsto bio riješen da pokuša ne bi li izdejstvovao savezničku intervenciju koja bi bila lukrativna, korisna za Crnu Goru.
On je poslao 5. januara 1919. godine u Kotor kapetana Blaža Marićevića i sekretara-tumača ustaničkog Štaba Iliju J. Martinovića sa zadatkom da informišu saveznike o ustanku koji je organizovan na propstoru cijele Crne Gore. Emisari Krsta Popovića su u Kotoru od mjerodavnih faktora tražili da savezničke trupe posjednu Cetinje. On je to uradio da bi na taj način pokušao istisnuti srpske trupe i bjelaše koji su držali vlast na Cetinju. Crnogorski poklisari u Kotoru saopštili su spremnost ustaničkih snaga da će u tom slučaju postupati po upustvima i biti pod zapovijestima komandnata savezničkih trupa za Boku Kotorsku i Crnu Goru fransukog generala Pola Venela. Sa njim su dvojica crnogorskih ustaničkih predstavnika i zastupnika tada i vodili razgovore.
Krsto Popović je, kao vođa ustanka, pored političke akcije, 5. januara 1919. godine, preduzeo i određene mjere koje su imale vojnički karakter. Naime, srpske snage i bjelaši nastojali su da iz Cetinja pođu u pravcu Rijeke Crnojevića. Njihov komandnat je stupio u vezu sa ustanicima i susreo se sa kapetanom Savom Čelebićem, jednim od vođa ustanka. Čelebić je jasno i odlučno odbio zahtjev da im se dozvoli prolaz za Rijeku Crnojevića i ponovnom uspostavljanju telefonskih linija. Čelebić je, pored toga, kako se navodi u izvještaju komande Jadranskih Trupa obr. 746 od 23. XII 1918. godine postavio “uslove da odmah Srbijanci napuste Crnu Goru i da im se vlast preda u ruke”.
Na prostoru Njeguša ustaničke pozicije bile su znatno uzdrmane i ugrožene tokom 5. januara 1919. godine. Bjelaške snage sa Grahova od 300 osoba pod komandom kapetana Spasoja Bulajića, stavili su se na raspolaganje srpskom majoru Antonoviću i njegovim formacijama. Krsto Popović je, suočen sa tom opasnošću naredio poručniku Vladu Vrbici “Do posljednjega branite dalje prodiranje jedinica majora Antonovića”. Ali, uprkos naredbama Krsta Popovića situacija je, sa stanovišta aspiracija ustaničkog Štaba, na Njegušima bila itekako pogoršana. Ustanici sa Njeguša dozvolili su da prođe sa vojnim formacijama za Cetinje srpski potpukovnik Grgur Ristić. Njega su ustanici u Bajicama zadržali, ali su ga, na koncu, ipak, pustili da uđe u Cetinje.
PRODOR BJELAŠA
U samom Cetinju 5. januara 1919. godine od pravca Rijeke Crnojevića uspjelo je da uđe preko 500 bjelaša, koji su ranije krenuli od Podogrice i koji su, pošto je ustanak propao na području Rijeke Crnojevića, komotno mogli da se kreću prema Cetinju. To je značajno pomoglo utvđIvanju i jačanju pozicija okupatorskih srpskih trupa. Tome crnogorske ustaničke snage nijesu pružile valjan otpor ili realno nijesu ni mogle. Kad se uzme u obzir brojčano i u naoružanju znatno premoćnije vojne snage pod komandom Dragutina Milutinovića u odnosu na crnogorske ustanike, očekIvanja i nada u uspjeh ustanka svedena je bila na minimum. Više je bila stvar fantastike nego li realnosti. Ali, ustanicima nije bilo povratka nazad. Tu vijest da su bjelaši prodrli do Cetinja iz pravca Podgorice, primio je Krsto Popović u ustaničkom štabu i bio je razumljivo njome pogođen, ali ni to ga nije motivisalo da odustane od ustaničke akcije. Krsto Popović je dodatno bio pogođen činjenicom da od najavljIvane vojničke aktivnosti Jovana S. Plamenca konkretno nema ništa. Krstovi kuriri su se vratili i saopštili mu loše vijesti da o Plamencu nema ni traga ni glasa. A što je u vojnom smislu tada radio Jovan S. Plamenac? Kao politički vođ ustanka i zapovjenik trupa iz Crmnice, Jovan S. Plamenac je opkolio sa snagama koje su brojale 400 ljudi Virpazar, ali toga dana do borbe nije došlo.
Snage pod komandom Jovana S. Plamenca, koje su opsadirale Virpazar 21. XII 1918/3. I 1919. godine u jačini od 400 ustanika, nijesu udarile na srpsku vojsku i bjelaše u Virpazaru, koje su toga dana pod komandom Jagoša Draškovića imale oko 350 vojnika. Komandant mjesta u Virpazaru Jagoš Drašković odlučio je da se suprotstavi Plamenčevim snagama, a Plamenac se nije odlučio da napadne nego je pozvao komandanta Virpazara poručnika Jagoša Draškovića na pregovore. Oni su izvjesne kontakte imali I dan ranije, kada je Jagoš Drašković rekao Jovanu Plamencu da raspusti svoje ustaničke snage I saopštio mu da slobodno može otići na Cetinje. Jovan Plamenac je tražio od Jagoša Draškovića da primi i proslijedi dalje njegovu političku peticiju i da se ona uruči francuskom i engleskom komandantu u Virpazaru, poslije čega bi on (Jovan S. Plamenac) otputovao u inostranstvo. Takođe, Jovan S. Plamenac je zahtijevao da mu Komanda Jadranskih trupa generala Dragutina Milutinovića pismeno garantuje i preuzme obavezu da se njemu i njegovim ljudima neće ništa dogoditi.
General Milutinović je u ime Jadranskih trupa putem telefona dao obavezu da Jovan S. Plamenac može slobodno doći na Cetinje I da ljudi pod njegovom komandom neće biti proganjani. U noći 20 I 21. decembra 1918/ 2. I 3. januara 1919. godine poručnik Jagoš Drašković se vratio da ovo saopštini Jovanu S. Plamencu, ali njega nije našao na ugovorenom mjestu.
Dan kasnije, 3. januara 1919. godine (po novom kalendaru) u poslijepodnevnim časovima Jovan S. Plamenac je obnovio razgovore sa poručnikom Jagošem Draškovićem i susreo se sa njim kao i sa jednim od vođa crmničke bjelaške omladine Dr Blažom Lekićem. Jagoš Drašković je Plamencu predao pismo kojeg je napisao po ovlašćenju i odobrenju Komande Jadranskih trupa i generala Milutinovića. Plamenac je Jagošu Draškoviću kao odgovor dostavio svoje pismo, ove sadržine: “Primio sam upućeno mi pismo od strane gospodina Draškovića, a izdato mi po nalogu gospodina generala Milutinovića, komandanta Jadranskih trupa, koje akceptiram u pogledu održanja reda i mira sa strane mojih ljudi, koje otpuštam kući preporučivši im da ne bi ništa učinjeli, što bi moglo doći do nereda i prolIvanja krvi”.
Nakon toga, u noći 3/4 januara 1919. godine Jovan S. Plamenac se povukao u rodne Boljeviće i raspustio dio ustaničkih snaga pod svojom komandom. Nakon toga, već 4. januara 1919. godine ustanički pokret je likvidiran na prostoru Virpazara. Toga dana bjelaši su bili u pripravnosti, jer nijesu imali povjerenje u obećanje Jovana Plamenca da će raspustiti svoje ljude i otići na Cetinje. Na Virpazaru napetost se zaoštravala nakon dolaska iz Skadra Andrije Jagoševa Radovića i njegovog govora na Viru, koji je bio radikalan i koji je vrijeđao osjećaje Crmničana.
Iako je prethodno bio raspustio ustaničke snage pod svojom komandom, Jovan S. Plamenac je zbog govora Andrije Radovića ponovo prikupio oko 70 ljudi. Komandant mjesta u Virpazaru Jagoš Drašković je sa 150 ljudi, saznavši za ponovnu mobilizaciju koju je učinio Jovan S. Plamenac, otišao u Boljeviće sa Virpazara u noći 4/5 januara 1919. godine, đe se Plamenac nalazio. Međutim, Jovan S. Plamenac ga nije sačekao nego je sa svojim ljudima otišao prema albanskoj granici. Formacije Jagoša Draškovića gonile su Jovana S. Plamenca i ljude pod njegovom komandom sve dok ga nijesu odbile preko granice u pravcu Skadra. Na taj način pokušaj opsade Virpazara i podizanje ustanka na prostoru Crmnice pod komandom Jovana S. Plamenca je potpuno propao. Krsto Popović i snage pod njegovom komandom realno nijesu mogle da računaju da će im se u akciji oslobađanja Cetinja pridružiti Jovan S. Plamenac sa svojim snagama. Umjesto u pravcu Cetinja, kako je bilo planirano da maršira, Jovan S. Plamenac je krenuo za Skadar i dalje za San Đovani di Medua.
Ustaničke najave da će 5. januara ući u Cetinje nijesu se ostvarile. Ali, sjutradan, 24. XII 1918./6. I 1919. godine ustanici su krenuli u akciju nastupanja prema Cetinju. Kad su formacije pod komandom Krsta Popovića krenule u akciju pokušaja oslobađanja Cetinja srpska vojska i bjelaši su zapucali, otovorili su žestoku vatru na njih. Prvo je došlo do otvaranja vatre na sektoru Orlova Krša. Borbe ustaničkih snaga i okupatorskih foramacija i velikosrpskih aneksionista-bjelaša počele su 6. januara 1919. godine u 8 sati izjutra i trajale su čitav dan. Srpska vojska i bjelaši koristili su sukobu artiljerijska oružja. U početku sukoba na zapadnom sektroru poginio je kapetan/komandir Đuro Drašković, jedan od vodećih ustaničkih vođa. To je palo veoma teško crnogorskim ustanicama.
GENERAL VENEL
Ali, uprkos tome oni su svoje pozicije na Zapdnom sektoru uspjeli da zadrže. Na zapadnom sektoru vodila se žetoka borba između zaraćenih strana, a ona je počela da jenjava tek oko 2 sata poslije podne, zbog toga što je tada na Cetinje stigao francuski general Venel, koji se angažovao posrednički radi prekida neprijateljskih djejstava. General Venel se iz Kotora za Cetinje uputio 6. januara 1919. godine. Na putu prema Cetinju sastao se sa srpskim majorom Antonovićem i preporučio mu da se njegove jedinice ne upuštaju u borbu, što je ovaj i prihvatio. Na putu za Cetinje, prvo na Bukovici, pa onda i u Bajicama, general Pol Vrnel se zaustavio i razgovarao sa ustanicima, koji su mu saopštili uzroke i razloge svojega nezadovoljstva i predstavili mu njihove konkretne zahtjeve. General Venel je od ustanika tražio da se dozvoli slobodan prolaz na putu Kotor-Cetinje, te da se uspostave telefonsko-telegrafske komunikacione veze, kao i da dođe do prekida vatre. U vrijeme dok je pregovarao sa ustaničkim snagama u Bajicama, general Venel je u Komandu Jadranskih trupa kod generala Milutinovića uputio svoga ordonans-oficira i tumača, koji je tražio od ovoga da se prekinu neprijateljstva i na taj način da se omoguće pregovori između zaraćenih strana u cilju obustavljanja oružane borbe. Ovo je značajno, ali ne i potpuno, uticalo, na prekid borbe.
General Venel je stigao na Cetinje i angažovao se da se obustave oružane akcije sa obije strane. Radi toga se sastao i razgovarao sa generalom Milutnovićem i predstavnicima Izvršnog narodnog odbora. Oni su generalu Venelu izričito saopštili da neće da pregovaraju sa ustanicima i da nepopustljivo traže da oni predaju oružje i municiju, a da se ustaničke vođe uhapse i da im se sudi. General Venel je preko svojih izaslanika pregovarao sa ustanicima u Bajicama. Oni su od Krsta Popovića tražili da zajedno sa ostalim vođama dođu na Cetinje radi pregovora, ali oni su to odbili, jer su znali da im srpska vojska i bjelaši spremaju zamku, da ih uhapse ili pobiju, a da ih general Venel ne bi mogao, sve i da hoće, zaštitii.
Izaslanik generala Venela je potom ponovo odlazio u ustanički Štab na zahtjev generala Milutinovića koji je od ustanika zahtijevao da se oslobode zarobljeni srpski oficiri i da im se vrati zaplijenjeni materijal. Ustanički Štab je izašao u susret tim zahtjevima i prihvatio ih je. Najzad, Venelov izaslanik je otišao u Bajice u ustanički štab ponovo na insistiranje generala Milutinovića koji je tražio da se proširi neutralna zona s obećanjem da srpska vojska i bjelaši neće pomijerati svoje položaje. Međutim, u pitanju je bila prevara, jer kad su ustanici prihvatili taj prijedlog i kada su se povukli na nove položaje, srpska vojska i bjelaši su to maksimalno iskoristili i zloupotrebom povjerenja napredovali i posijedali nove položaje. Uzaludna su bila protestovanja generala Venela kod Milutinovića zbog toga. Ovaj je vještim manevrom pod izgovorom da to ne čine njegove snage, već dobrovoljci, skinuo odgovornost sa sebe, iako je on bio za to glavni inspirator.
Nekadšnji maršal Cetinjskog Dvora Slavo Ramadanović, kojega su srpske vlasti bile ranije uhapsile, pušten je iz zatvora radi toga da sa Venelovim izaslanikom otiđe u ustanički štab i da traži od ustanika da odustanu od daljih akcija, da se raziđu sa položaja, te da se nanovo uspostave telefonsko-telegrafske veze. Zauzvrat, ako to prihvate, general Venel im je obećao da ih niko neće pozivati na odgovornost i proganjati ih za dotadašnje držane. Ramadanović je u tom smislu razgovarao u Bajicama sa ustaničkim vođama, a oni su, pored ostalog, zahtijevali da im se garantuje da ih protivnici neće proganjati ukoliko prihvate postavljene zahtjeve. Ali, uprkos svemu oružani konflkti nijesu prekinuti 6. januara 1919. godine, već je borba trajala čitav dan. Prema izvorima Komande Jadranskih Trupa, u koje je teško povjerovati, srpska vojska je imala u Cetinju 887 ljudi, a ustaničke snage brojale su oko 1.500 boraca. Biće da su srpska vojska i bjelaši bili daleko brojniji.
Vjerovatnije je da ih je bilo više od 5.000. Rezulat konflkta koji se dogodio 6. januara 1919. godine na Cetinju i okolini sa stanovišta žrtava bio je sljedeći: srpska vojska i bjelaši imali 44 ranjena i poginula, a samo među zarobljenim pobunjecima bilo je 54 ranjenih. Prema službenim podacima koje je iznijela KJT 25. XII 1918. godine (p. s.k) do završetka borbi oko Cetinja bjelaške snage imale su 16 mrtvih i 63 ranjena vojnika i oficira. Krsto Zrnov Popović u svojim dnevničkim bilješkama koje nose datum 6. januar 1919. godine piše da su gubici crnogorskih ustanika bili: 98 mrtvih i ranjenih, među kojima su se nalazila tri oficira i jedan Barjaktar.
U četvorotomnoj, voluminioznoj i kapitalnoj zbirci arhivskih dokumenata s autorskim predgovorom pod naslovom »Skrivana strana istorije-crnogorska buna i odmetnički pokret 1918-1929« prof. Dr Šerbo Rastoder, u Tomu III, strane 1581-1585 objavljuje »Spisak poginulih Crnogoraca u borbama oko Cetinja i Nikšića decembra 1918. godine, odbjeglih u šumu i poginulih prilikom bjekstva iz cetinjskog zatvora juna 1920 godine«. Kada je izbio januarski ustanak crnogorskog naroda 1919. godine u borbama oko Cetinja i Nikšića poginuli su ovi ustanici: kapetan Đuro Drašković s Čeva oko Cetinja, oficir Spasoje Nikolić s Čeva oko Cetinja, barjaktar Jovo P. Đukanović s Čeva oko Cetinja, Petar G. Nikolić s Čeva oko Cetinja, Andrija Đukanović s Čeva oko Cetinja, Milan Burić, Joleta Burić, Savo Nikolić, Đurica Nenezić, Blažo Vuković iz Komana, Marko Bjeloš s Cetinja, Jovan Martinović s Cetinja, Tomo Brnović iz Lješanske nahije, Simo Popović iz Cuca, Krsto Marković iz Cuca, Vasilije Đurković iz Kosijera kod Cetinja, Spasoje Nikolin Adžić iz sela Đinovići (pleme Kosijeri) kod Cetinja, Zeko Radulović iz Progonovića, Đuro Đurišić iz Gradca u Lješanskoj nahiji, Đuro Perišić s Cetinja, Pavo Popović s Njeguša, Jovan Popović s Njeguša, Lazo Parača s Njeguša, Mihailo Mirković iz Ćeklića, Marko Pavićević iz Ćeklića, Milo Borozan s Bokova. U tome dokumentu, koji se nalazi u državnom arhivu Crne Gore, u fondu Crnogorske izbjegličke Vlade, Komanda Crnogorskih trupa, facikla br. 28, svi navedeni koji su pripadali crnogorskim ustaničkim snagama poginuli su u borbama oko Cetinja za vrijeme oružanih sukoba sa srpskom vojskom i bjelašima u Božićnom. Ustanku.
Kada se sumiraju učinci borbi za oslobođenje Cetinja januara 1919. godine ustanici su u suštini doživjeli poraz. Ustanak u Cetinju i u čitavoj Crnoj Gori nije tada uspio. Pretrpio je poraz, iako su se ustanici hrabro borili. Za ustanički poraz faktori su mnogobrojni, unutrašnji i spoljni, nadmoćnost jedne i nemoć druge strane, ali i kolebanje i neodlučnost, sklonost pregovaranju sa strane ustanika. Oko Cetinja oružane borbe su vođene i u noći između 6 i 7 januara kao i tokom čitavog dana 7. januara. Tada su, posebno na jugoistočnom sektoru, srpske snage i bjelaši pod komandom Nika Pejanovića primorale ustanike na odstupanje, usljed nedostatka hrane i municije. Mnogi ustanici su se toga dana razišli sa položaja, predali se vlastima ili otišli svojim kućama.
Tako je u ustaničkom taboru nastupilo rasulo. Ustanci su na zapadnom sektoru vodili borbu, ali su bili prinuđeni na povlačenje, uz Lovćen i put Kotor-Cetinje. General Milutinović je nastavio sa artiljerijskom paljbom na ustaničke položaje i sa prodiranjem njegovih trupa i bjelaša. Uzalud je general Venel intervenisao da Milutinović zaustavi dalju akciju. General Venel je poslao ponovo svoga emisara kod ustanika, tražeći od njih da prekinu vatru, ali oni su izjavili da ih je druga strana prevarila. Saopštili su Venelovom poklisaru-tumaču Selakoviću da dok su ustanici prihvatili predloge generala Venela dotle su srpske trupe i bjelaši to potpuno ignorisali i nastavili sa svojim prodiranjem. Tada su rekli da će se povući pod najezdom neprijatelja. Kada se vraćao u Kotor sa Cetinja 7. I 1919. godine general Venel se sa ustanicima susreo i razgovarao dva puta-iznad Bajica i na Čekanju. Tada ih je pozvao da oslobode put Cetinje-Kotor, da ponovo uspostave telefonsko- telegrafske linije, da polože oružje i da idu svojim kućama. Sa generalom Venelom ustanici su tada razmijenili veoma žučne riječi, nijesu bili prema Venelu nimalo blagonakloni, već su mu decidirano saopštili da su prevareni i zato nijesu uvažili njegove zahtjeve.
Zbog neuspjelih pregovora i neprijatne atmosfere koja je bila tokom njih general Venel je bio ljut i u takvom neraspoloženju rastao se sa ustanicima i otišao za Kotor. General Venel je 6. janura 1919. godine izdao naredbu da se obustavi pokret francuskih i italijanskih snaga, koje su se bile uputile od Kotora prema Cetinju. On je kad se vraćao u Kotor 7. i 1919. godine na Duboviku iznad Cetinja zaustavio jednu francusku četu, čiji je komandir bio poručnik Mira, koja je bila u vezi sa obje sukobljenje strane i koji je radio na prekidu neprijateljstva. On je isto uradio i kad je zaustavio kod Njeguša jednu četu Italijana. General Venel je 7. i 1919. godine stigao u Kotor.
Po dolasku u Kotor preduzeo je akciju da se oslobode svi srpski i crnogorski oficiri koji su bili u zarobljeništvu, te da se učini slobodnim put Cetinje-Kotor i omogući normalan telefonsko-telegrafski saobraćaj. Ultimativno je tražio da se to učini u roku od 48 sati, a ako se to ne uradi intervenisaće radi izvršenja njegove naredbe savezničke trupe. U svojoj naredbi on je naveo da se ustanici vrate svojim domovima, da neće biti progonjeni i uzrupirani ako budu mirni i ako polože oružje i da mogu njemu dostavljati svoje žalbe, a on će ih proslijediti svojim nadređenim. Kad se vratio u Kotor general Venel je podnio izvještaj Komandantu Savezničke vojske generalu Franše D Eperu o događajima na Cetinju 6 i 7 januara 1919. godine kao i o svojoj posredničkoj ulozi.
Komanda ustanika je tih dana stupila u kontakt sa jednim italijanskim marinskim oficirom. On je razgovarao sa vođama ustanka i obećao im da će saveznička vojska ući u Crnu Goru. To je, kako piše Krsto Popović u svome Dnevniku, okrijepilo i oveselilo ustanike. Ustanici su i pored poražavajuće situacije za njih u kojoj su tada bili, sve pokušavali da pronađu saveznika za njihove planove. Tih dana je jedan američki kapetan došao na Krstac i tražio da se sretne sa Krstom Popovićem i da razgovara sa njim. Ali, Krsto kao komandnat nije mogao napustiti borbeni položaj, već je kao svog izaslanika poslao narodnog poslanika Sava Krivokapića i komandira Petra Gvozdenovića i Boža Bećira, članove Ustaničkog odbora. Oni su u ime Krsta Popovića i ustaničkog Odbora iznijeli sljedeće zahtjeve:
1) Da se obustave neprijateljstva; 2) Da savezničke trupe posjednu Crnu Goru do uspostave njene legalne vlasti;3) Da srbijanske trupe napuste Crnu Goru; 4) Da se general Milutinović stavi pod sud zbog zločina učnjenih u Crnoj Gori i 5) Da se svi pohapšeni puste iz zatvora. Ove ustaničke zahtjeve Krsto Popović je zapisao u svome Dnevniku.
Ponašanjem generala Venela Krsto Popović i ostali ustanici bili su nezadovoljni. Oni su tokom 7. I 1919. godine poslali u Kotor Iliju Martinovića sa zadatkom da zamoli savezničke snage i njihovu komandu da intervenišu i da im saopšti da je dolazak na Cetinje generala Venela ustvari bio akt protv ustanika, a u korist njihovih neprijatelja. Ali, sve to nije ništa izmijenilo u pogledu sudbine crnogorskog ustanka 6 i 7. januara 1919.godine. Iako su glavne oružane akcije vođene navedenih dana, one nijesu odmah prestale.
Ustanici su se povlačili prema Bukovici i Njegušima. Oni su 9. I 1919. godine ponovo došli u kontakt sa generalom Venelom, koji je iz Kotora bio krenuo za Cetinje. Sa njim su se predstavnici ustanika sastali na Bukovici i vodili duge razgovore, ali general Venel je bio nepopustljiv, ostao je do kraja privržen svojim ranijim zahtjevima. Srpske trupe i bjelaši su proganjali ustanike do 14. I 1919. godine, kada su borbe prestale, zbog činjenice da se najveći broj ustanika vratio svojim domovima, ali je jedan značajan dio ustanika uspio da izbjegne za Bar i Boku Kotorsku i da traži zaštitu Italijana. Neki od ustanika tražili su zaštitu od Amerikanaca, prijavili su se njima, a ovi su ih iskoristili tako što su ih primorali da rade na iskrcavanju njihovih brodova.
Savezničke snage većinu crnogorskih oficira vratili su na Cetinje. To je naročito bio slučaj sa ustaničkom grupom od 300 ljudi koja je bila pod komandom komandira Đura Kape koja je vraćena na Cetinje. Komandant ustanika Krsto Popović nije htio da se preda, već je, kao sam piše u svome Dnevniku, 29. XII 1918/ 11.- I 1919. godine uspio da stigne u Boku Kotorsku. Sjutradan, 30. XII 1918./12. I 1919. godine povezao se sa italijanskim trupama i sastao se generalom Karboneom.
To je u stvari i označavalo definitivno ugušenje Božićnjeg ustanka. Glavni ustanički vođa Krsto Popović je sa mogim ustanicima emigrirao potom za San Đovani di Medua, a zatim se prebacio u Italiju, iz koje se opet jula 1919. godine vratio da diže ustanak protiv okupatora. I pod pođstvom Krsta Popovića 12. jula 1919. godine ponovo je u Crnoj Gori buknuo Petrovdanski ustanak za oslobođenje Crne Gore od velikosrpskog jarma i terora.
Na istočnom sektoru ustaničke snage su doživjele poraz. Akcija srpske vojske i bjelaša razbila je njihove redove i ovladala njihovim položajima, a ustanici su počeli da se povlače u neredu u pravcu Bokova i Kosijera. Krsto Popović u svom dnevniku navodi da se ustanička četa Bjelica pod komandom Krsta Vujovića povukala sa osatatkom snaga sa istočkog sektora bez opaljenog metka. Povlačenje bez borbe obavila je i ustanička četa kojom je komandovao Dušan Vuković. Četu Dušana Vukovića opkolila je Donjokrajska četa bjelaša. Krsto Popović je poslao Dušanu Vukoviću u pomoć 20 vojnika i tek tada je ona uspjela da se izvuče iz opsade.
Načelnik podgoričkog okruga je 1. III 1919. godine dostavio jedan službeni dopis u kojemu se veli da je dobio informacije da “odbjegli odmetnici u Boku, imaju organizovati teroristički komitet, predsjednik kojega bi imao biti biv. Kapetan Krsto Popović iz Cuca, a glavni vođa toga komiteta je biv. Knjaz Petar, koji im je stavio u izgled obilata novčana sredstva”. U tome aktu tvrdi se da je cilj toga Komiteta da se komiti sami ili preko svojih pristalica u Crnoj Gori obračunaju, odnosno, da poubijaju sve viđenije pristalice “ujedinjenja”.
Dio crnogorskih ustanika, usljed sloma oružanog ustanka, sklonio se na teritoriju koja je bila pod kontrolom italijanskih trupa. Krsto Zrnov Popović uspio je da se skloni u Kotor 11. I 1919. godine. Iz Kotora je uspio da se prebaci u San Đovani Di Medua 5/18. januara 1919. godine, odakle je nekoliko mjeseci potom stigao u Italiju.
Poruka kralja Nikole crnogorskom narodu, na intervenciju saveznika, prevashodno američkog predsjednika Vilsona, koji je kod kralja Nikole poslao svog ličnog sekretara kao poklisara s tim zadatkom majora Kloza, uslijedila je nakon što je izbio ustanak crnogorskog naroda protiv srpske okupacije i aneksije Crne Gore. Mesaž kralja Nikole crnogorskom narodu od 22. januara 1919. godine, donijet je na inicijativu predsjednika Vilsona. Taj Nikolin mesaž, kojim je Versajska konfrencija nastojala da izdejstvuje da kralj Nikola doprinese na crnogorski narod obustavi oružanu borbu, poslat je u Crnu Goru, ali on nikada nije saopšten narodu. On glasi: »Mome dragom narodu, Preklinjem Vas da ostanete s mirom na vašim domovima i da se ne protivite oružanom rukom trupama, koje hoće da prigrabe vlast u našoj zemlji. Ja sam dobio najviše garancije od predstavnika savezničkih zemalja, da će u skorom vremenu biti pružena crnogorskom narodu zgodna prilika da se slobodno izjasni o političkoj formi svoje buduće Vlade. Što se mene tiče, ja ću se sa zadovoljstvom prikloniti toj odluci – Nikola, s. r.«.
Navedeni mesaž kralja Nikole stigao je u Crnu Goru kad je Božićni ustanak bio ugušen. Konferencija mira u Parizu odobrila je 8. (21) januara 1919. godine da se ta poruka pošalje u Crnu Goru, a ona je upućena u nju dan kasnije, dakle, 9(22) januara. Ali, ta poruka nikada nije uručena vojvodi Božu Petroviću, jer su ga okupacione vlasti već bile uhapsile i utamničile u podgorički zatvor »Jusovača«. Ovu poruku primio je francuski general Pol Venel, koji je tu poruku adaktirao kao bespredmetnu, tako da ona nije sopštena narodu. Međutim, ta poruka, čak i da su za nju znale ustaničke vođe, nije bitnije uticala na crnogorske ustanike, jer su oni nastavili gerilsku oslobodilačku borbu (komitskog karaktera). Ta poruka kralja Nikole došla je na adresu načelnika vrhovne komande vojvode Živojina Mišića, koji je istu 13/26. januara 1919. godine dostavio generalu Dragutinu Milutinoviću, komandantu okupacionih srpskih trupa u Crnoj Gori.
USTANAK U PODGORICI
Što se tiče ustanka na području Podgorice, važno je istaći sljedeće: Pored generala Vučinića na prostoru Podgorice glavni organizatori ustanka bili su brigadir Andrija Raičević, major Pero Vuković, kapetan Božina Bašović, te poručnici Marko Šušović, Blažo Vukašinović, Tomaš Grujović, Panto Savović, Radovan Savović i drugi oficiri i činovnici. Ustanički pokret je najranije izbio u Piperima i to 20. decembra 1918. godine po julijanskom kalendaru. To je bilo ubrzano hapšenjem Milutina Vučinića. Ustanici iz Podgorice i okoline nijesu imali dovoljno snage da mogu zauzeti grad ili ga Držati u opadi. Sam Milutin Vučinić je to više puta priznao, ističući da se nada u uspjeh ustanka u cetinjskom kraju. Ustanici iz okoline Podgorice su presjekli put Podgorica-Danilovgrad na Vranjskim Njivama.
Uoči izbijanja ustanka, neposredno pred početak oružanih sukoba, general Milutin M. Vučinić, brigadir Andrija Raičević, te Stanko Marković, Miloš Vučinić i još nekolicina crnogorskih oficira i činovnika, prilikom zasijedanja na Veljem Brdu oko podizanja ustanka, kojemu je predsjedavao general Vučinić, uhapšeni su od strane okupacionih vlasti u noći 19. i 20. decembra 1918. godine (po starom kalendaru) zato što je jedan od učesnika tog zbora izdao cijelu stvar. Sprovedeni su u zatvor »Jusovača« u Podgorici. Time je ustanički pokret u Podgorici praktično krahirao. Opsada Podgorice potom nije uspjela, iako su određene ustaničke akcije, zauzimanjem Spuške glavice, preduzimale snage predvođene komandirima iz Martinića Stevanom i Bogićem Radovićem i grupe na Veljem brdu kod Podgorice na čelu sa kapetanom Matom Raičevićem, kao i određene snage u Piperima, na Vranjskim njivama. Međutim, crnogorske ustaničke snage nijesu bile dovoljne da se može zauzeti Podgorica.
General Milutin Vučinić i grupa od 19 (devetnaest) crnogorskih prvaka uspjevaju da pobjegnu iz podgoričkog zatvora sa stražarima koji su iz čuvali. Vlasti su namjeravale da ih strijeljaju, ali to se nije dogodilo zato što im je u spašavanju pomogao komandir straže Savo Burzan, koji je bio pristalica odbrane crnogorske slobode i državnosti. Zahvaljujući njemu zatvorenici su uspjeli da organizuju bjekstvo i da se preko Gruda i Klimenata domognu obale i da se brodovima prebace na italijansko tlo u Gaetu. Toj grupi crnogorskih patrota koji su pobjegli iz zatvora prilikom odlaska u egzil priključio se na Ćemovskom polju i komandir Blažo Marković i zajedno s njima krenuo na izgnanički patnički put. Ustanak u podgoričkom kraju je likvidiran još 21. decembra 1918. godine po starom kalendaru bez oružane borbe. Tada je ustanicima oduzeto šest mitraljeza i nekoliko pušaka.
