To se navodi i izvještaju Načelnika Okruga Cetinsjkog Č. A. Jevđenijevića Pov. Br. 563 od 5. avgusta 1919. g.
PRELAZAK U ALBANIJU
Tokom avgusta 1919. godine Savo Čelebić je napustio Stavor, prešao u Albaniju, bio u okolini Skadra, ali se ponovo vratio u svoju okupiranu zemlju i sastao se sa ustaničkim vođama oko organizovanja i izvođenja gerilskih akcija protiv okupacionih vlasti. Miloš Radulović iz Komana, crnogorski ustanik koji se predao vlastima, na saslušanju kod Načelnika Okruga Cetinje, kazao je da je sa Savom Čelebićem bio sve do 28. avgusta 1919. godine kad se predao vlastima. On tvrdi, u toj izjavi, da je Savo Čelebić ostao u Stavoru sa grupom od 20 ljudi, komita i da održava veze sa kapetanom Dušanom S. Vukovićem i oficirom Jovanom Nikolićem.
»Sva trojica zajedno raspolažu sa snagom od 100 momaka većinom iz Cuca«, navodi Miloš Radulović, tvrdeći da Savo Čelebić ima namjeru da ostane u Stavoru dok se ne ukaže mogućnost da »izađe iznad Nikšića i tamo se sastane sa majorom Perom Vukovićem i komitskim vođom Radojicom Nikčevićem«. Miloš Radulović navodi da Vuković ima družinu od 500 komita, a Nikčević oko 40 komita. Načelnik Okruga Cetinjskog Č. A. Jevđenijević u izvještaju, Pov. br. 7345, od 2. IX 1919. godine, dostavlja izvode iz zapisnika sa saslušanja uhvaćenog crnogorskog komite Miloša Radulovića Komandantu Zetske Divizijske Oblasti.
U jednom izvještaju sreskog načelstva Rijeka od 14. IX 1919. godine, Pov. br. 528, Okružnog Načelniku Cetinje, daje se procjena broja i rasporeda crnogorskih komita i njihovih grupa, i tvrdi da ih ima preko 1000. Prema tom izvještaju, tokom septembra 1919. godine, Savo Čelebić je bio u Stavoru na čelu komitske grupe koja je brojala 80 ljudi.
Komitska grupa na čelu sa oficirima Savom Čelebićem i Dušanom Vukovićem, sa oko 100 komita, sukobila se sa srpskom žandarmerijom u pravcu Bjelica 19. IX 1919. godine, kaže se u jednom izvještaju Sreskom Načelstvu Čevo, kojeg je podnio kom. omlad. četa sreza Čevo. Tokom septembra i oktobra 1919. godine Savo Čelebić bio je jedan od vođa gerilskih akcija crnogorskih ustanika, komita protiv srpske okupacije koje su izvođene na prostoru aneksirane Crne Gore. Tokom novembra 1919. godine, prema nekim podacima i izvještajima, komitske vođe Savo Čelebić, Dušan Vuković i Niko Kašćelan, sa grupom od oko 100 komita, kretali su se kroz Zagarač i Komane.
Januara 1920. godine Savo Čelebić i Todor Borozan sa komitima preduzimali su gerilske akcije na području Lješanske, Riječke i Katunske nahije. Prema izvještaju komandanta podgoričke oblasti majora B. Božovića, br. 21 od 15. januara 1920. godine, upućenog Komandantu Zetske Divizijske Oblasti, Savo Čelebić operisao je kroz Štitare, Češljare i na području Stavora. Njega i Todora Borozana »Pomažu sva okolna sela«, kaže se u tome izvještaju. U izvještaju crnogorskog oficira majora Vojina Lazovića iz Kuča, jednog od ustaničkih vođa, iz Kastrata 17. I 1920. godine, upućenom Petru Lekiću o pomoći za albanske izbjeglice, kaže se da u San Đovani di Medua »čim bude prevoznog sredstva misli da dođe Savo Čelebić«.
Tokom februara 1920. godine Savo Čelebić se »nalazio u blizini svoga sela Štitara«, kaže se, pored ostalog, u izvještaju Načelnika sreza Riječkog Načelniku Cetinjskog okruga, Pov. br. 161, od 11. II 1920. godine, kojeg je Načelnik Cetinjskog Okruga dostavio Komandantu Zetske Divizijske oblasti. U izvještaju Komande Zetske Divizijske Oblasti upućenom Komandantu Druge Armijske oblasti, od 1. marta 1920. godine, kojeg je ovaj dostavio Ministarstvu vojske i mornarice Kraljevstva SHS, 7. marta 1920. godine, pored ostaloga, stoji da su Krsto Popović, Savo Čelebić, Niko Kašćelan, Dušan Vuković i Todor Borozan kao komitske vođe marta 1920. godine uspleli da umaknu potjerama srpskih vlasti i kontrakomitskih odreda i da se prebace u Albaniju.
Savo Čelebić je i tokom 1921. godine preduzimao na području svoje okupirane domovine Crne Gore, gerilske akcije sa komitskom grupom. Tokom februara 1921. godine Savo Čelebić se kretao kroz Ceklin i Lješansku nahiju. On se februara 1919. godine kretao kroz Meterize, donji Ceklin i Dujevu, i vršio agitaciju za crnogorsku stvar, pripremao akcije za dizanje ustanka, tražio dobrovoljce. Februara 1919. godine kretao se i kroz Čeljare i održavao vezu sa komitskom grupom crnogorskog oficira iz Kosijera Vukala V. Rajkovića.
Postoji sačuvan arhivski dokumenat, a to je naređenje Načelnika Cetinskogj Okruga M. Vukčevića, Pov. br. 160, od 18. II 1921. godine, Načelniku sreza Rijeka, povodom vijesti da je 13.II 1921. g. Savo Čelebić preko Skadarskog jezara prevezao, prebacio 23 komita u Vraku u Albaniju. Savo Čelebić je tokom marta i aprila 1921. godine osigurao i izveo bjekstvo crnogorskih komita za Albaniju i Italiju. Pomagao je svojim saborcima da spasu svoje živote.
OPIS
List Narodne radikalne stranke koji se zvao »Crna Gora«, u broju od 24. maja 1921. godine, objavljuje Poziv na predaju, koji je brojnim crnogorskim komitima, gerilcima upućen od strane Načelstva okruga Cetinjskog, koje svojim rješenjem, od 15. aprila 1921. godine, br. 1995, poziva na predaju lica koja su se odmetnula od vlasti.
U tom aktu, iz Sreza Riječkog, na predaju se poziva i »Savo Čelebić iz Štitara, star 45 godina, rasta srednjeg, lica crnomanjastog, očiju crnih, kose crne, nosa i usta pravilnih, hrom od rane na desnoj nozi«. U tom aktu i Savo Čelebić se poziva da se u roku od 20 dana preda vlastima, a ako to u ostavljenom roku ne učini biće oglašen za hajduka. Savo Čelebić se i sredinom 1921. godine nalazio sa komitima u Stavoru i drugim predjelima i vršio gerilske akcije. Savo Čelebić je, zajedno sa komitima Filipom M. Krivokapićem i Đorđijem Kustudićem i još 22 crnogorska gerilaca, 11. septembra 1921. godine emigrirao u Skadar, u Albaniju. Savo Čelebić je tada iz Albanije otišao u Italiju.
Emigrantski život Sava Čelebića u Italiji bio je odveć težak. Takva je uostalom bila sudbina ubjedljive većine crnogorskih političkih egzilanata. Komandir Savo Ćelebić je iz Rima 30. jula 1922. godine napisao pismo Crnogorskom Ministarstvu unutrašnjih djela, u kojemu se žalio na oskudicu novčanih sredstava koje su mu potrebne za život kao i na to da nema para da bi platio stanarinu u Rimu.
Dr Dragoljub Živojinović u knjizi »Italija i Crna Gora 1914-1925 Studija o iznevjerenom savezništvu«, Beograd, 1998, navodi da je major Savo Čelebić bio pristalica Jovana S. Plamenca, u vrijeme raskola među crnogorskom emigracijom u Italiji, poslije smrti kralja Nikole I Petrovića Njegoša i nakon iznenadne smrti predsjednika crnogorske Vlade u progonstvu generala Milutina Vučinića avgusta 1922. godine. Bilo je to vrijeme kad su postojale dvije paralelne Vlade crnogorske koje su jedna drugoj osporavale legalitet i legitimitet: jedna samoproklamovana od strane Jovana Plamenca i druga dr Anta Gvozdenovića kojoj je mandant povjerila regentkinja kraljica Milena. Istoričar dr Dragoljub Živojinović navodi i ovo: »Među Plamenčevim pristalicama bili su Dušan Vuković, Andrija Dragutinović, Savo Čelebić, Pero Vuković, Luka Đurković, Marko Vučeraković, Mašan Borozan«. (Dr Dragoljub Živojinović, “Italija i Crna Gora – studija o iznevjerenom savezništvu”, Beograd, 1998, str. 417.)
Pristalice emigrantske struje koju je predstavljao Jovan S. Plamenac su u Rimu 23. septembra 1922. godine dali izjavu solidarnosti sa njim. Jedan od potpisnika te izjave bio je i major Savo Čelebić, nosilac zlatne crnogorske medalje za hraborst. U toj izjavi, čiji je jedan od autora i potpisnika i major Savo Čelebić, se, pored ostalog, tvrdi da su potpisnici te izjave crnogorski rodoljubi, koji su ispaštali za Crnu Goru, kojima su kuće spaljene, a imovina uništena, porodice se nalaze po tamnicama u Kraljevini SHS itd.
Međutim, kad je u Americi došlo do podjele u crnogorskoj emigraciji i kada su formirane dvije političko-egzilantske grupe Jovana S. Plamenca i Mila M. Vujovića, komandir Savo Čelebić se svrstao na stranu pristalica Mila M. Vujovića, predsjednika tadašnje Crnogorske slobodne stranke seljaka i radnika. To dokazuje i posveta na njegovoj knjizi (spjevu) »Vijenac na grobu Šćepana Mijuškovića«, objavljenoj 1924. godine, u kojoj Savo Čelebić veli: »Milu M. Vujoviću, bivšem ministru, a sadašnjem Predsjedniku Crnogorske slobodne stranke seljaka i radnika, našem velikom patrioti i nepokolebljivom borcu za Pravo i Čast naše namučene Domovine i slobodu njenog junačkog naroda, posvećuje ovaj skromni spjev muka i patnja, odani Pisac«. Savo Čelebić je, povodom zločina nad majorom crnogorske vojske Šćepanom Mijuškovićem, kojega je na svirep i monstruozan način ubio zloglasni srpski kapetan Milan Kalabić sa žandarmima 1924. godine, napisao rečeni spjev pod naslovom »Vijenac na grobu Šćepana Mijuškovića«
U emigrantskom crnogorskom listu »Crnogorski glasnik«, broj 73, Detroit, SAD, 1925. godine, u članku »Ne obješen već živ«, demantuju se vijesti beogradske štampe da je kod Skadra uhvaćen i obješen i komandir Savo Čelebić i navodi da je on živ.
U izjavi crnogorskog potporučnika Krsta Vukovića iz Bjelica o zločina srpskih okupacionih vlasti nad narodom sa područja Cetinja navodi se da su srpske vlasti po naređenju pukovnika Stojana Popovića popalile 5 (pet) stotina crnogorskih domova, među kojima i kuću komandira Sava Ćelebića. Tu izjavu Krsto Vuković je dao iz Formija, iz Italije, 10. juna 1920. godine.
U službenom izvještaju o situaciji u Crnoj Gori ustaničkih vođa komandira Pera Vukovića i kapetana Boža Bećira od 15. marta 1920. godine, upućenom komandiru Marku Vučerakoviću (Medua), navodi se i to da je srpska okupaciona vojska u Štitarima (Lješanska nahija): »zapalila kuću komandira Sava Čelebića, selo opljačkali a dali seljanima rok da do 15. tek. mjeseca imaju pronaći kom. Čelebića inače će ponovo vojska doći na teren seljana. Poslije paljevine kuća Čelebića u Štitarima vojska je priješla na Bokovo i onamo odsjela na teret seljana zahtijevajući da se kapetan Todor Borozan pronađe radi predaje«.
(Državni arhiv Crne Gore, Fond emigrantske vlade, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922 f. 107 i Dr Šerbo Rastoder, Skrivana strana istorije, Dokumenta, Tom III, str. 1418.)
PALJENJE KUĆE
Kuću crnogorskog komandira Sava Čelebića u Štitarima zapalila je opkupaciona srpska vojne formacije pod komandom poručnika Radoja Ćetkovića i ostalih palikuća i zulumćara koji su bili u pohodu sa njim.
Vrijedno je istaći da je Savo Čelebić opjevan kao heroj, kao junak koji zaslužuje lovorov vijenac, u pjesmi R. Dedovića, napisanoj u Marselju 1919. godine,koja se zove »Sloboda ili smrt«. Ta pjesma je objavljena u Državnom kalendaru za Kraljevinu Crnu Goru od 1920. godine, koji je u izdanju Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova crnogorske izganičke Vlade objavljen u Parizu 1920. godine. Taj Kalendar uredio je dr Pero Đ. Šoć, tadašnji ministar u emigrantskoj crnogorskoj Vladi.
Crnogorski vodnik iz Dodoša, iz Riječke nahije kod Cetinja Savo Gazivoda dao je jednu opširnu izjavu o zločinima okupacionih srpskih vlasti, čiju su istinitost kao svjedoci potvrdili M. Radulović i M. Mrvaljević, iz koje izdvajam sljedeće: »Bio sam očevidac kada su Srbijanske okupacione vlasti mučile u zatvoru u »Bogdanov kraj« na Cetinju, u julu mjesecu 1919. godine Laza S. Brnovića iz Dodoša, zatvorivši ga pod volat, u gvožđa sa ukinućem hrane, mučeći ga na svake muke da prokaže đe je Kom. Savo Čelebić ostavio mitraljeze, koliko je društva sa njim bilo, te sa kojom je namjerom došao, tako da pošto je nanovo iz pod volta među nama u zatvor doveden bio je polumrtav. U istom zatvoru mučen sam i ja pogotovo kao i Brnović, dok sam se razbolio i privremeno oslobođen kući«, navodi Savo Gazidova. (Državni Arhiv Crne Gore, Fond izbjegličke Vlade, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922, f. 107 i Dr Šerbo Rastoder, Skrivana strana istorije, Tom III, Bar, 1997, str. 1522.)
Dakle, crnogorski patrioti su mučeni da bi se prinudili da prokažu jednog od svojih vođa komandira Sava Čelebića.
Kao oficir crnogorsk kraljevske vojske Savo Čelebić je ponovo septembra 1921. godine emigrirao u Italiju. Savo Čelebić se kao crnogorski major vratio iz emigracije krajem 1925. godine. Vratio se u svoje rodne Štitare. Kad se vratio na teritoriju nekadašnje nezavisne i međunarodno priznate države Kraljevine Crne Gore postao je član Crnogorske stranke. Bio je pripadnik tada najače stranke na prostoru Crne Gore – Crnogorske federalističke stranke, koja je borila parlamentarnim, političkim sredstvima za prava potlačenog i ugnjetenog crnogorskog naroda i koja je pobijedila 1923. godine na izborima na njenom području.
Na Petrovdanskom Saboru 12. jula 1941. godine, kojim je pod protektoratom Italije proklamovana »nezavisna Crna Gora«, a koji je održan u Zetskom domu na Cetinju major Savo Čelebić je bio poslanik tog Sabora. Major Savo Čelebić je na zgradi bivše Zetske banovine tada ispred svih crnogorskih oficira učesnika Petrovdanske skupštine istakao staru crnogorsku glavnu ratnu zastavu -alajbarjak. (Vidi o tome: Todor Milov Borozan, Memoari, u posjedu porodice koja ih je autoru ovog teksta ustupila na korišćenje i objavljivanje. Vidjeti i: »Glas Crnogorca«, organ Visokog Komesarijata za Crnu Goru, br. 9, str. 2, 3 i 4, od 13 jula 1941. godine.)
Kad je zasijednaje Petrovdanskog Sabora završeno, grof Srefafimo Macolini, civilni italijanski guverner i komesar za Crnu Goru, koji je u stvari i bio glavni sazivač Petrovdanskog Sabora, je, kako piše pomenuti »Glas Crnogorca«, »pozdravio narodne predstavnike usklikom »Živjela Crna Gora!« na crnogorksom jeziku, koje je izazvalo nove izraze oduševljenja. Visoki Komesar u pratnji generala g. Tućija, napustio je pozorišnu zgradu oko 11 sati, zajedno sa članovima sabora. Pošto je izvršena smotra, svi predstavnici crnogorksog naroda, uz prisustvo italijanskih vojnih i civilnih vlasti uputili su se u zgradu bivše banovine, koja će od sada biti sjedište Sabora.
Ovdje se održao drugi značajni dio jučerašnje svečanosti. Na pročelju zgrade bila su istaknuta tri stijega: na dva vanjska vila se italijanska zastava, dok je srednji bio prazan. Na tome za nekoliko časaka lepršaće se slavna, stara crnogorska ratna zastva sa crvenim poljem, na kome je dvoglavi orao i kruna Petrovića, a okolo bijeli obod. Narod, koji je ranije stajao pred pozorištem ispunio je prostor pred novim sjedištem Sabora i u pobožnom miru iščekivao dirljiv čas kada će simbol slobode i nezavisnosti Crne Gore, stari Kraljevski barjak, ponovo da se vije pod plavim cetinjskim nebom.
Dok je topovska paljba razlijegala crnogorksim planinama, muzika je intonirala crnogorksu himnu... Slavna zastava razvijala je svoja slobodna krila, poslije toliko godina gaženja i zlostavljanja.
HIMNA
Slavnu zastavu dizao je ponosni crnogorski major u penziji g. Savo Čelebić, odjeven u svoju raskošnu nošnju.
Ovaj značajni čin završio se sviranjem italijanske Himne i Đovinece, dok su vojnici počasnih četa odavali poštu simbolu crnogorstva i njegove zaslužene slobode«.
Savo Čelebić je bio mišljenja da Italijane može prihvatiti kao prijatelje, saveznike i pomagače u procesu obnavljanja državne nezavisnosti Crne Gore, a ne kao okupatore. Međutim, poslije Petrovdanske skupštine Savo Čelebić je otišao u Štitare. Nije se složio da Crna Gora postigne nezavisnost pod italijanskom okupacijom. Politički se razišao se sa političkim vođama crnogorskih federalista koji su to mislili. Savo Čelebić je prišao partizanskom pokretu, ali ne kao komunista, nego kao stari crnogorski zelenaš, federalista. Bio je pristalica opštenarodnog ustanka crnogorskog naroda protiv fašističkog okupatora Crne Gore. Savo Čelebić istakao se značajno u borbama protiv Italijana tokom drugog svjetskog rata. Ali, bio je jedno vrijeme u nemilosti komunista zbog stava da Crnogorci međusobno ne treba da se ubijaju i istrebljuju. (Nastavak sjutra)
