Dr Radoje Pajović, u svojoj knjizi »Kontrarevolucija u Crnoj Gori - četnički i federalistički pokret«, Cetinje, 1977. godine, piše da je »sredinom novembra 1941. godine Štab Lovćenskog Odreda poslao svog predstavnika da razgovora sa Krstom Popovićem. Međutim Popović nije došao na zakazano mjesto i tako je ovaj pokušaj propao« (Dr Radoje Pajović, “Kontrarevolucija u crnoj Gori- četnički i federalistički pokret”, Cetinje, 1977, str. 126.)
POKUŠAJ
Dr Radoje Pajović navodi da je 3. decembra 1941. godine Štab Lovćenskog odreda ponovo pukušao da pridobije brigadnog generala Krsta Popovića za NOP. Tada mu je upućeno pismo s pozivom da pristupi NOP-u. »Predstavnik Štaba Lovćenskog odreda je uzalud čekao na ugovoreni sastanak 10. decembra u selu Štitarima. Krsto Popović ponovo se nije odazvao pozivu, niti je pristao na razgovor sa predstavnicima NOP-a«, izričit je dr Radoje Pajović (Navedeno djelo, str. 127.).
Da se Krsto Popović ubijedi da pređe u partizanski tabor pokušalo se i preko »nekadašnjeg Popovićevog političkog prijatelja, komandira (majora) bivše crnogorske vojske Sava Čelebića, koji je već bio stupio u narodnooslobodilačku borbu, i preko Dušana Vukovića, koji je poslije hapšenja na zboru na Resni i saslušanja u Štabu Lovćenskog odreda i Glavnom štabu pušten na slobodu. Savo Čelebić i Dušan Vuković napisali su pismo Krstu Popoviću.
Prosljeđujući to pismo Štab Lovčenskog odreda je i ovom prilikom dao Popoviču garanciju za potpunu bezbjednost na teritoriji koju kontrolišu partizanske jedinice... Nema pouzdanih podataka na osnovu kojih se može utvrditi kako je Krsto Popović reagovao na ovo pismo«, piše dr Radoje Pajović (Isto)
PISMO
Decembra 1941. godine Savo Čelebić je uputio pismo Krstu Popoviću s pozivom da priđe partizanskom pokretu, što je Krsto Popović odbio. Savo Čelebić je postao savjetnik Lovćenskog partizanskog odreda, čiji je komandant tada bio Peko Dapčević. Februara 1942. godine Savo Čelebić je komandovao partizanskim snagama u uspješnim borbama protiv Italijana u Lješanskoj nahiji. Italijani su u području Stavora uspjeli da uhvate Sava Čelebića i da ga zatvore u tamnicu u Bogdanovom kraju na Cetinju.
Od strane Italijana bio je osuđen na smrt. Međutim, zahvaljujući Krstu Popoviću, komandantu crnogorske nacionalne (zelenaške) vojske u drugom svjetskom ratu, smrtna kazna Savu Čelebiću je zamijenjena višegodišnjom robijom. Tokom drugog svjetskog rata Savo Čelebić je održavao veze sa svojim starim prijateljem i saborcem Krstom Z. Popovićem. Njega je Savo Čelebić izuzetno cijenio i poštovao kao borca za Crnu Goru, kao čovjeka i kao junaka. Kad su Italijani osudili na smrt Sava Čelebića spasio mu je život Krsto Popović.
Savo Čelebić je konfiniran 1942. godine u Italiju. U konfinaciji je ostao do kapitulacije Italije. Nakon oslobođenja iz zatočeništva formirao je u Bariju Prvu prekomorsku brigadu. Iz Italije je brodom stigao najprije na Korčulu, a onda je 23. januara 1944. godine došao u Drvar. Tu se sreo sa vrhovnim komandantom partizanske vojske Josipom Brozom Titom. Postao je 24. januara 1944. godine general major JNA. Prema raspoloživim podacima, Savo Čelebić je Titu rekao januara 1944. godine da je Krsto Popović »ponajbolja crnogorska puška koja je pucala od 1912. godine«. Tito je dao specijalni zadatak Savu Čelebiću da pregovara sa Krstom Popovićem oko njegovog eventualnog prelaska u partizane. Savo Čelebić se vratio u Crnu Goru.
General Savo Čelebić je na Drugom zasijedanju ZAVNO-a Crne Gore i Boke 16. februara 1944. godine izabran za člana Predsjedništva Crnogorskog ZAVNO-a. Od 30. aprila 1944. godine general Savo Čelebić je bio član Glavnog odbora Crvenog krsta Crne Gore i Boke. Savo Čelebić je 14. juna 1944. godine postao član Prezidijuma. Bio je član Predsjedništva ZAVNO/CASNO-a. Na osnivačkoj skupštini Narodnooslobodilačkog fronta Crne Gore održanoj u Kolašinu 16. jula 1944. godine general-major Savo Čelebić je izabran za člana njenog Glavnog odbora.
Na prvoj sjednici predsjedništva CASNO-a (Crnogorske antifašističke skupštine narodnog oslobođenja) održanoj 17. jula 1944. godine u Kolašinu general Savo Čelebić je izabran za šefa odjeljenja za socijalnu politiku u tom organu vlasti.
Sa ovlašćenjima i uputima predsjednika ZAVNO/CASNO-a prof. dr Nika Miljanića, Savo Čelebić je otišao na pregovore sa Krstom Popovićem, sa ciljem da Popović pristupi NOP-u i partizanima.
PREGOVORI
Pregovori između Sava Čelebića i Krsta Popovića oko Krstovog prelaska u partizane vođeni su krajem 1944. godine u Mikulićima kod Cetinja i u Trnjinama u Bjelicama, takođe u okolini Cetinja. Pregovori su prekinuti. Nije postignut uspješan rezultat zbog razlih činilaca i okolnosti. Krsto Popović je, prema određenim saznanjima, Savu Čelebiću rekao i ovo: » Savo, Ja ću moje kosti ostaviti u zemlji za čiju slobodu i dostojanstvosam cijelog života krv svoju prolijevao«. Pregovori nijesu uspjeli, jer je većina članova Prezidijuma CASNO-a bila protiv toga, odnosno, Krstovog prelaska na stranu NOB-a. Zbog pregovora sa Krstom Popovićem od strane revolucionarnog crnogorskog komunističkog vođstva protiv Sava Čelebića pokrenut je svojevrsni politički proces za utvrđivanje njegove odgovornosti, ali debata o tome je uskoro obustavljena i Čelebić nije uzet na odgovornost, iako mu je jako zamjereno zbog toga od većine (ne svih) članova Prezidijuma CASNO-a.
Zapravo, iz političko-ideoloških razloga, »Predsjedništvo crnogorske antifašističke skupštine, na svojim sjednicama od 29. septembra i 9. oktobra, konstatovao je međutim, da je Krsto Popović ratni zločinac i da se sa njim i njegovim najbližim saradnicima ne mogu voditi nikakvi pregovori«, piše dr Radoje Pajović (Navedeno djelo, str. 522).
Dakle, Predsjedništvo CASNO-a je 29. septembra 1944. godine na svojemu III zasijedanju, održanom u Nikšiću pokrenulo odgovornost Sava Čelebića zbog pregovora sa Krstom Popovićem, za koje je on imao ovlašćenja dobijena neposredno od maršala Tita i dr Nika Miljanića.
Savo Čelebić tom zasijedanju nije prisustvovao. Na IV Sjednici Predsjedništva CASNO-a general Savo Čelebić podnio je izvještaj o pregovorima sa Krstom Popovićem. Pregovore koje je Savo Čelebić vodio sa Krstom Popovićem oko Krstovog plelaska o NOVJ Predsjedništvo CASNO-a nije prihvatilo. Ono je stalo na stanovištu da je Krsto Popović »ratni zločinac«. (O tome vidjeti detaljno: CASNO, 1944-1945, Zbirka dokumenata, obradio i pripremio dr Zoran Lakić, Titograd, 1975.).
KOMISIJA
»Državna Komisija Federativne Demokratske Jugoslavije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača« Odlukom br. 2566 od 30. decembra 1945. godine proglasila je generala Krsta Popovića »ratnim zločincem«. »Zemaljska Komisija Federalne Crne Gore za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača« Odlukom br. 325 od 16. aprila 1946. godine potvrdila je Odluku pomenute Državne Komisije i dodala tekst o saradnicima Krsta Popovića. Krsto Popović se nije predao vlastima, već je živio u odmetništvu skoro dvije godine po završetku drugog svjetskog rata. Poginuo je u sukobu sa potjerom OZNE. Likvidirala ga je operativna grupa u Cucima 13. marta 1947. godine.
Činjenica je da je Krsto Popović političko-ideološkom odlukom, a ne sudskom presudom u sudskom postupku, koji nije ni pokrenut ni vođen kontumaciono, niti je protiv njega optužnica podignuta od strane nadležnost suda, proglašen za »ratnog zločinca«, iako u opisu Državne komisije stoji da žrtve Krstovih zločina »nijesu poznate«.
Tako je Krsto Zrnov Popović revolucionarnom »pravdom« politički motivisanom odlukom izvršnog, upravnog, a ne sudskog organa, proglašen »zločincem«, ali nikad nijesu utvrđena činjenicama i dokazana djela navodnih njegovih zločina. Takva politička odluka kojom se Krsto Popović kvalifikuje kao »ratni zločinac«, premda je činjenica da je on nevoljno i iz nužde, primarno radi spašavanja naroda, sarađivao sa okupatorom, patila je od ozbiljnog deficita činjenica i dokaza. Zapravo, nije se zasnivala na njima, već na proizvoljnim konstrukcijama ideološko-političkih i ratnih Krstovih protivnika. Pobjednik je presudio pobijeđenom, dakle, onom ko je bio na suprotnoj ratnoj strani značajan dio rata (1941-1944), ali Popović nije htio da se živ preda organima vlasti, već je ubijen u borbi u Bojanjem brdu u Cucama u noći 13/14. marta 1947.godine.
Bitno je naglasiti da je general Savo Čelebić pokušao da spasi Krsta Popovića, da je to pokušao i predsjednik ZAVNO/CASNO-a prof. dr Niko Miljanić, tokom 1944, ali to nije dalo rezultat.
Predsjedništvo CASNO-a je 29. oktobra 1944. godine formiralo Komitet za zdravstvena pitanja, čiji je član postao i general-major Savo Čelebić. Aprila 1945. godine CASNO je prerastao u Crnogorsku narodnu skupština, a general-major Savo Čelebić je postao član njenog Predsjedništva.
PORODICA I ODLIKOVANJA
Na kraju, vrjedno je navesti da je general -major Savo Čelebić bio nosilac sljedećih odlikovanja. U doba nezavisne Knjaževine i Kraljevine Crne Gore i u doba drugog svjetskog rata i socijalističke Jugoslavije njegova prsa krasila su ova odličja: zlatna crnogorska Obilića medalja; Krst o grlu Danila I prvog reda; Krst Danila I petog reda; Ruski Krst; Krst Bugarski sa mačevima; Italijanski Krst o grlu; Srebrna medalja za hrabrost, Zlatna medalja za hrabrost, Srebrna medalja za revnost, Njegošev orden, Jubilarna medalja, Orden bratstva i jedinstva prvog reda, Orden za hrabrost, Orden bratstva i jedinstva drugog reda, Parizanska zvijezda drugog reda, Medalja za hrabrost.
Savo Čelebić je sa svojom suprugom Milicom Čelebić imao desetoro đece. Sinovi Sava i Milice Čelebića su: Milovan (rođen 1912-narodni heroj Jugoslavije); Vladimir (rođen 1914); Slobodan (rođen 1929) i Filip (rođen 1936). Kćeri Sava Čelebića su: Dragica (rođena 1918); Zorka (rođena 1919); Darinka (rođena 1924); Olga (rođena 1927); Bosiljka (rođena 1931) i Anđelija (rođena 1933).
Savo Čelebić umro je 21. juna 1955. godine na Cetinju. Sahranjen je 23. juna 1955. godine sa državnim počastima u porodičnoj grobnici na Cetinju.
On je bio značajna i veoma zaslužna istorijska ličnost Crne Gore XX vijeka.
