Kada vam se u životu dese neke situacije koje vas iskompromituju kao čovjeka, posprdaju se sa vama kao individuom, kada na silu prisvojite nešto što vam ne pripada ili „lapite“ što bi rekli milenijalci, kada vas niko ne prihvata... ostavi vam to neki gorak osjećaj u duši i sjećanju, i uvijek kada vas neko na to podsjeti vi se stresete želeći da sa sebe skinete taj teret i najradije biste neđe pobjegli. Je li vam poznat taj osjećaj?
Jeste, ukoliko imate osjećaj stida.
Ukoliko ga nemate onda možete bez trunke sjete slaviti godišnjicu svog prvog leta helikopterom, prvog ćebovanja i kontinuiteta tuđinu službovanja.
Pa se tako ovih dana slavodobitno svojoj pastvi i ovima drugima što se nisu u pastvu dali vezati, obratio Joanikije Mićović. Obratio se i to sa prijestonoga Cetinja, grada ovdašnjih, po potonjem popisu ih je bilo tri, pravoslavnih mitropolita. Cetinje je crnogorska mitropola.
85Kaže da se, citiram, I dvije godine od ustoličenja sjeća dolaska... valjda misleći da je golema to umna radnja sjećati se nečega nakon dvije godine. I nije ukoliko ne želite da tako bude. Ovo nas vraća na početak i onu želju da skinete teret sa sebe i da zaboravite. Dakle, stida ipak ima, samo ga nema dovoljno ni za jednog prosječnog čovjeka a kamoli Božijeg slugu i ugodnika.
Zahvalan je Mićović, kaže, Bogu, Svetom Vasiliju i Petru Cetinjskom što su mu toga dana pomogli u njegovom naumu.
Zaista ne morate biti religiozni stručnjak pa da rastumačite pogrešnost ove tvrdnje. Dovoljno vam je da pročitate, nasumično, nekoliko izjava Joanikija Mićovića, istražite malo literaturu koja za temu ima Božiji entitet i da znate ponešto o ovoj dvojici svetaca i to je dovoljno.
Jer, Bog svojom ljubavlju, samilošću i dobrotom nadilazi ljudska poimnja ovih kategorija koje su nam kao takve vječito nedohvatne. Bog je pravedan, dobar, svemudar, milosrdan i jednak za sve.
Joanikije Mićović svojim djelima dokazuje da je antipod svih ovih osobina. Čini se da se mudrost posebno ističe.
Sveti Vasilije Ostroški je bio asketa, isposnik i molilac koji se pokušao odreći svega materijalnog kako bi se što više približio duhu svetom. Mićović od materijalnih dobara koristi, što bi se reklo, sve što mu život pruža. A pružio je baš dosta, jer dok je donacija i poreskog raja teško da mu bilo šta može faliti. A za uzdizanje je, po potrebi, zadužen helikopter Vojske Crne Gore.
Citiraću jednu od poslanica Svetog Petra Cetinjskog a vi sami procjenite da li bi neko takav ikada, bilo kako, u bilo kojoj situaciji pomogao nekome kao što je Mićović.
O, Crnogorci,
...
Ne budite tuđa metla i lopata
Ne ližite tuđe šake
Ne obijajte tuđe pragove
Ne dajte se varati
Ne dajte se kupovati
Ne budite tuđa sreća
Vrćite se sebi i svome.
Tako vi ljeba i vode
Tako se lako sa dušom rastajali
Tako vi zemlje u koju ćete.
Ne režite jedan na drugoga
Ne pijte krv jedan drugome
Ne kopajte jamu jedan drugom
Ne radite za svoju pogibiju.
E vi sve ponesoše
E vi mozak popiše
E vi strv poginu
E ve iskopaše iz amina
Da vi nema ni imena ni pomena.
Pod svoje nebo
Na okup oko svojega sunca.
O, Crnogorci!
O, Crnogorci!
Dakle, Mićović se sjetio i pomenuo sve one koji mu toga dana sigurno nisu pomogli, dok one koji su mu sigurno pomogli, neki čak i fakture ispostavili, nije pomenuo.
Nije pomenuo Vladu Crne Gore, niti njen krizni štab na čelu sa Zdravkom Krivokapićem i članovima koji su imali toliko humanih i pomiriteljskih savjeta da bi im i maršal Patton pozavidio.
Nije pomenuo ni Demokratski front koji mu je sa gerilskim iskustvom bio od (ako ćemo iskreno nikakve ali neka ih) pomoći tih dana.
Ne pomenu ni gazdu Vučića, ni ljude iz vojske i policije Republike Srbije koji su bili da pripale đe se ugasi.
A nije se zahvalio ni srpskoj BIA koja je sve lijepo osmislila i sprovela. Ako mi ne vjerujete pitajte ambasadora Republike Srbije u Crnoj Gori. Rodića ili Božovića? Ma kojeg od njih dvojice, svejedno je.
Joanikije Mićović se kroz maglu sjeća i pokušava zaboraviti ono što mi sigurno nećemo zaboraviti.
Nećemo zaboraviti nikoga ko mu je toga dana pomogao. Posebno nećemo zaboraviti one koji su se utrkivali da pomognu. Njih ćemo posebno dugo pamtiti.
I baš zbog ovih koji su mu, kako misli, pomogli i baš u njihovo ime mi nećemo zaboraviti 5. septembar 2021. godine.
Sjećanje nikada neće pasti.
