Baldaći (1922): Italija je napravila kolosalnu grešku izdavši Crnu Goru u Rapalu

U radu pod naslovom, u prijevodu sa italijanskog na crnogorski jezik "POLITIKA ITALIJE U CRNOJ GORI” [1], objavljenom 1922. godine u Rimu, prof. dr Antonio Baldaći piše: 

“Naša politika u Crnoj Gori, nakon pada posljednje Krispijeve Vlade u martu ‘86. godine, razlikuje se u različitim periodima centriranim na dinastičke odnose između naše zemlje i Cetinja, zvaničnika i oscilacija Trojnog saveza koje su činile da se osjeća pritisak u našim odnosima sa Crnom Gorom iz kojih je najveću korist imala Srbija. 

Nakon ubistva Aleksandra i Drage, porodica Karađorđević preuzima prijesto, koja je bila na tom putu oko šest godina zbog interesa sa porodicom Petrović (Petar Karađorđević je 1883. oženio princezu Zorku prvu kći Nikole, koja je umrla 1890), Srbiju napada manija bezgranične veličine, koju je uspjela da njeguje vješto manevrišući između Trojnog saveza i francusko-turskog saveza, tokom njihovih konstantnih svađa.

Društvo

7

Baldaći (1926): "Crna Ruka" spriječila je obnovu slobode…

11.11.2023 07:30

Ostaju, međutim, tri glavna perioda po kojima se razlikuje naša politika u Crnoj Gori. Oni su: 

1) Period od 1896. do 1903, odnosno, period koji traje od braka kralja Italije do dolaska Petra Karađorđevića na prijesto. Ovaj period karakterišu najprije odlični odnosi, a zatim dobri između Dvora i Vlade Italije sa Crnom Gorom. 

2) Period od 1903. do 1910. tokom kojeg je naša dunavsko-balkanska politika naglašeno usmjerena ka Srbiji. 

3) Period od 1910. do danas kada je Crna Gora preplavljena ravnodušnošću i apsolutnom, mogu reći, odbojnošću zvanične Italije.

To je komplikovana i teška stvar i još uvijek nije prikladno izučavati ova tri perioda jedan po jedan u njihovom normalnom hronološkom razvoju. Mi sada moramo da poštujemo nedavnu smrt kralja Nikole. Vremenom će biti lakše izaći iz ove tišine sa dužnošću koja nam je nametnuta zbog italijanskog slučaja na Jadranu. Dovoljno je usput prisjetiti se da je osim konkretnih interesa između Dvora u Rimu i na Cetinju, Italija napravila kolosalnu grešku izdavši Crnu Goru u Rapalu [2]. Pred srpskom diplomatijom italijanska je bila slijepa.

Politika Italije u Crnoj Gori počela je da slabi nakon srpsko-francuske unije. Naša diplomatija je bila ubijeđena u dobre namjere metoda Quai d’Orsay. 

Francuska je imala kao svoj glavni i tajni cilj slabljenje ugleda kralja Nikole kako bi mogla da zbaci sa prijestola dinastiju Petrović što je prije moguće. Podrazumijeva se da je ovo bio skriveni plan srpske diplomatije koji je Francuska lako podržala kako bi uspjela, ugodivši tako i Dvoru i Vladi u Beogradu, iz toga izvući lični benefit. 

Potpisnici ugovora u Rapalu 12. novembra 1920.

Ona se u tome povezivala sa austrijskom politikom koja je slabo tolerisala ime koje je Italija formirala u Crnoj Gori, prava kapija Balkana, osvojivši predano prijateljstvo male zemlje, na taj način da je izgledalo kao da su obnovljena vremena Macinija i Garibaldija. 

Svrgnuće kralja Nikole sa prijestola, u to vrijeme knjaza, bi značilo kraj stare Crne Gore, spartansko herojske. Nikola je zadržao u Crnoj Gori čvrstu ruku svog strica, knjaza Danila, koja je bila neophodna pri vladanju starom državom u kojoj su plemena bila u konstantnim međusobnim borbama. 

Ovaj otpor bi prestao da postoji odmah nakon njegovog nestanka. Bilo je potrebno prvo srušiti autoritet vladara, a zatim, ako je bilo moguće, ukloniti ga. Prvi pogrešan korak koji su smjestili vladaru bila je dodjela monopola duvana (1903) jednoj italijanskoj kompaniji, koja je imala od tada finansijske veze sa Srbijom. 

Upravo je ovo bio prvi posao kojim je Srbija praktično ušla u Crnu Goru. To je uznemirilo malu državu gdje za duvan nije nikada postojao porez. Naša Vlada, koja je išla da propagira porez u zemlji gdje se uvijek slobodno i besplatno pušilo, morala je nužno pokupiti loše plodove. Austrija tako osvaja bitnu pobjedu protiv Italije a da nije potrošila ni jedan dinar, dok je Srbija nadgledala prevaru iz koje je i sama profitirala. 

Andrija J. Radović

Već od početka ona je htjela da otkupi crnogorsku duvansku industriju, ne uspijevajući u svom planu zbog istrajne kampanje, koja je vođena od strane Skupštine Cetinje, protiv miješanja Srbije u unutrašnje poslove Crne Gore.

Još jedna greška vladara je donošenje Ustava (decembar 1905). Srbija i Austrija, svaka za svoj interes, mnogo su uticali na Italiju kako bi natjerali crnogorskog kralja na fatalnu grešku.Pokazalo se na Cetinju da su samo Rusija i Crna Gora bile jedine zemlje u Evropi bez Ustava. Veliki vladar i pjesnik na kraju se povinovao. Tako je htjela prije svega Italija. 

Ali one koji su pokretali Italiju tajno bile su zapravo Srbija i Francuska. Ko poznaje crnogorska plemena, koja su u cjelini uzev anarhična i bune se protiv svake vladine stege, izuzetno osjetljiva u svojoj najdubljoj aristokratskoj i republikanskoj srži, plemena koja su oduvijek živjela po svom starinskom političkom sistemu čak i uz vladare kakvi su bili Danilo i Nikola, koji su tako čvrstom rukom upravljali ovom zemljom, taj može shvatiti kako su se u novom režimu parlamentarne slobode, dopuštene tom primitivnom narodu iznenada i bez ikakve pripreme, morali do krajnosti raspaliti svi najneobičniji sporovi, sve dotada potiskivani pod pravičnim ali krajnje krutim zakonom apsolutne vlasti koju je Nikola sprovodio zbilja poput strogog i ujedno dobrostivog oca. 

Sidni Sonino, ministar spoljnih poslova Italije 1914-1919.

Tako dolazimo do tužne epizode revolucionarnog pokušaja koji je doveo do procesa bombi (1907) u kojoj se figura Radovića [3] misteriozno pojavljuje prvi put na sceni kao izdajnik svoje zemlje i svog gospodara. Radović je razotkriven i uhapšen sa ostalima, pucnjava se pripisuje glavnim krivcima, a jedan od njih, kao što je Mitrović, Radovićev zet, uspijeva da pređe granicu i dobija gostoprimstvo od strane Giovani Turchi. Tajni novac srpske države se trošio uveliko na crnogorskoj teritoriji, ali bez zadovoljavajućeg rezultata do tada.

Srbija se kretala velikim koracima na svom putu, koji je morao da dovede do uništavanja države Crne Gore: Austrija, ne primjećujući to, doprinosi satanskoj igri Beograda samo zato što Crna Gora posjeduje Lovćen, koji je trn u očima slijepog bečkog štaba. 

Aspiracije Austrije prema Lovćenu i iskrena i bezgranična odanost, ali ne i posvećenost crnogorskog Vladara Francu Jozefu čine da Srbija spremno prevlada.Ona je plasirala 1907. prvu klevetničku vijest o tajnom "ugovoru" između Crne Gore i Austrije (priznat potom potpuno lažno, kada je objavljen mnogo kasnije 1912) u kojem bi dvije navedene strane morale da se dogovore oko prodaje Lovćena Austriji.

Nažalost, Nikola nije imao sposobne savjetnike oko sebe i spoljna intriga je paralisala svaki potez Vlade. S druge strane, Nikola je sebe gledao kao velikog vladaoca, gospodara, suverenog autokratu, i vrlo rijetko je prihvatao savjete. 

Među strancima je imao uticajne prijatelje, ali nažalost niko nije bio sposoban za savjet, jer intrige Srba sa jedne strane i Austrije i Turske sa druge strane bi zbunile najpametanijeg i najvještijeg zapadnog diplomatu. I tako se ređaju greške. 

Regent Aleksandar Karađorđević

Nikola se predstavlja kao tipičan lik staromodne Crne Gore, ratnik, hrabar, vatrene briljantne dovitljivosti, ali neobuzdane ambicije u slabim političkim okolnostima. On voli i mrzi u isto vrijeme. On želi da uništi i stvori u istom trenutku. On želi da bude velik. Pred kraljem Srbije on se osjeća malim kao knjaz Crne Gore, umjesto da je bio u stanju da se obuzda, prozirući bolje intrige koje su išle sve dublje i dublje u svim pravcima, mogao se uvjeriti da biti vladar Crne Gore znači moralna dominacija Balkana. 

Većina velikih sila Evrope takmičile su se do tada u laskanju njemu i maloj Crnoj Gori. Turska Abdula Hamida, Ferdinandova Bugarska, Grčka, Franc Jozef, Italija, Velika Britanija svi su se predstavljali kao prijatelji Crnoj Gori. Nepotrebno je podsjetiti na Rusiju Aleksandra III, koji je tvrdio da ima jednog prijateljia i saveznika kojem mogu da veruju, Crnu Goru. 

Srbija je radila sve protiv ovih simpatija. Francuska je bila uz Beograd. Tako i Rusija saNikolajem II,pod uticajem Francuske, počinje da biva oprezna sa Crnom Gorom uz izgovor da se carski novac namijenjen za godišnje subvencionisanje vojske ne troši kako bi trebalo. 

Italija je bez svoje volje uvučena u igru, ne vodeći računa o tome da pronađe razlog, na ovaj ili onaj način, da sazna istinu, već se samo bavila govorkanjima koja je iz sopstvene koristi francusko-srpska politika eksploatisala u zemlji, iskoristivši stranake koje su vješto kreirane među stanovništvom, na čijem čelu su bili tri Nikolina sina. 

Godine 1910. knjaz Crne Gore, ne prihvatajući da ima nižu titulu u poređenju sa ostalim vladarima Balkana i želi svoje zvanje podići na dostojanstveniji nivo. Tako sebe proglašava kraljem i na Cetinju se ovaj događaj slavi pompezno i uz učešće najvećih predstavnika evropskih dvorova. Posebnom naklonošću svog tasta kralj Italije uspijeva da Radović biva pušten na slobodukojem je dodijeljen visok položaj u Državi. Srbija je pobijedila.

Kralj Nikola

Dakle, sprema se Balkanski rat. Inicijativa je očigledno preduzeta od strane Rusije putem svog ambasadora u Carigradu, ali pravo rukovodstvo je u rukama Francuske koja ne preduzima nijedan potez bez konsultacija sa Srbijom. Postoje četiri sile protiv Turske, ali rat se vodi za veličinu Srbije, kao što su Francuska i Rusija dogovorile svojim tajnim sporazumima. 

Sve ostalo što će izgledati blagonaklono za druge bi trebalo da koristi samo pogoršanju balkanske prevare, samo treba sašekati trenutak koji će ponovo biti u korist Srbije. 

Crna Gora nema sredstava da ratuje, niti mogućnost snadbijevanja, niti dovoljno muškaraca, ni novca, međutim, lako je iznenaditi dobru vjeru kralja Nikole i ubijediti ga u čuda koja se neće nikada desiti. 

Čast da ispali prvi pucanj iz topa protiv Turske imao je najmlađi Nikolin sin sa brda u blizini Podgorice prema osmanlijskim utvrđenjima u Tuzima. Crnu Goru je iscrpio ovaj pobjedonosni rat, gubi većinu svojih sredstava. Ali, kao da to nije bilo ništa, samo što je pobijedio Tursku, neprijateljstva se ponovo obnavljaju među saveznivima, a trupe kralja Nikole su primorane da marširaju uz Vojsku Srbije protiv Bugarske, sa kojom je Crna Gora uvijek imala najsrdačnije odnose. 

Na Bregalnici Crnogorci slave protiv Bugara, ali ono što se poslije desilo sa Ugovorom iz Bukurešta je poznato svima: samo što nije izbio rat između Srbije i Crne Gore, jer Srbija odbija svako priznanje malom savezniku.

Na ovaj način se stvaraju neprijateljstva koja započinju svjetski rat. Crna Gora pravi veliku grešku tako što ne odlaže ni na trenutak, kao što je već uradila u vrijeme aneksije Bosne i Hercegovine Austriji, da odgovori na vapaj koje je slala Srbija koja je bila pod prijetnjom invazije Habsburške imperije. Nikola, impulsivni vitez od ideala, oprašta sve uvrede i ponovo vadi svoj mač i žuri da spase one koji su vječiti izdajnici njegove zemlje. 

Teren je veoma klizav za Italiju da reaguje u strašnoj crnogorskoj tragediji: bila je jadna i nedostojna. Jedini cilj koji je Italija slijedila je da vidi što prije katastrofu Crne Gore i da završi jednom za svagda sa tom zemljom, kako bi zadovoljila ambicije Srbije koje je Francuska hranila uvijek. Već nakon uspona Karađorđevića na prijesto učestvujemo, kao što sam rekao, u laganom udaljavanju Petrovića od Italije i omalovažavanju crnogorske dinastije koje je ne samo tolerisano već snažno podstaknuto u našoj zemlji. 

Sa druge strane, odnosi Vlade postaju intimni između našeg Dvora i onog u Beogradu kojeg je Jelena Karađorđević činila boljim svojim sve češćim posjetama Italiji. Pri izbijanju Svjetskog rata svi već znamo kako je Crna Gora prevarena od strane Francuza i Srba, kao što se sjećate momenta u kojem žuri da brani Srbiju napadnutu od strane Austrije. Crna Gora je pokazala, čak i onima kojima ne bi, kako je bila sramotna kampanja omaložavanja koju je Srbija zajedno sa masonskim finansijerima i francusko-italijanskim Jevrejima vodila protiv njene milenijumske slobode. 

Antonio Bladaći

Za vrijeme rata, Crna Gora tvrdi da su njena sredstva iscrpljena i moli saveznike za njihovu neposrednu podršku. To obavezuje crnogorsku državu da pošaljete Radovića kao visokog komesara za rat, akreditujući ga u Parizu, Londonu i Rimu. On je zadužen za snadbijevanje Crne Gore hranom i ratnim materijalom, manipulišući, dakle, milionima Vlade bez polaganja računa ikome. 

Radović je u Rimu bio "gazda" situacije, uživajući visok uticaj, koji mu nijesu nedostajali do prošle godine, uz pomoć svekrve, koja je bila mnogo više inteligentnija od njega. Tovari materijala i oružja koje je isplovio iz italijanske luke za Crnu Goru, su uredno torpedovani prije dolaska na Medun. Gospodin Sonino [4], koji je bio protiv, ostao je sramno prevaren od strane Radovića. 

Ista Vrhovna komanda bila je suprotna u odnosu na operacje na albansko-crnogorskom polju i pratila je Saveznike u svoj njihovoj odbojnosti prema našim inicijativama na Jadranu i na Balkanu; francusko-srpska špijunaža izmišljala je, na našu štetu, besramnosti ovog svijeta da i bila je gospodar vlade i naroda! Srbija ponovo pobijedila na račun naše vječite nesavjesnosti.

Crna Gora je padala u propast, a Italija ju je prepuštala sudbini. Italijanska vlada se ponudila da izda taj malobrojni veliki narod koji je prodala kao res nullius [5], počinivši gnusan moralni zločin, na koji je još dodala najpodliju sramotu protiv samih naših interesa, protiv slučaja Jadran, protiv tri decenije političkog djelovanja u rasponu od Krispija do Di Sanđuliana, kako bi ponovo grabila prava i prestiž u Jadranu koja je upravo tu i izgubila sa nestankom Republike Venecije. 

Ali zemlja neće pratiti Vladu, niti dati primirje, nema mira dok se ne spere sramota Rapala: Crna Gora mora da vaskrsne zbog sebe i zbog Italije, apstrahujući svaki interes dinastije»[6].

(Nastaviće se…)